Nakon silnog uspjeha njezina zadnjeg dugometražnog igranog filma "Quo vadis, Aida?", Jasmila Žbanić posvetila se TV-serijama. Sukreirala je solidnu društveno-kritičku bosanskohercegovačku nizanku "Znam kako dišeš", a iste 2023. godine režirala je i jednu epizodu vrlo hvaljene HBO-ove distopijske horor serije "The Last of Us". Prije očekivanog povratka dugom igranom metru okušala se u cjelovečernjem dokumentarcu naslovljenom "Blum – Gospodari svoje budućnosti" koji je američku premijeru imao u njujorškoj MoMA-i, a hrvatsku na ZagrebDoxu, da bi nakon toga ušao u redovnu kinodistribuciju.
Film je posvećen Emeriku Blumu i njegovom životnom djelu, sarajevskom Energoinvestu, jednom od najvećih i u svijetu najuspješnijih poduzeća socijalističke Jugoslavije. Zapravo, riječ je o svojevrsnoj hagiografiji konkretnog pojedinca i konkretnog poduzeća kao reprezentativnoj paradigmi za svojevrsnu odu jugoslavenskom samoupravom socijalizmu. Blum, rođen 1911. u Sarajevu, bijegom je preživio Jasenovac, gdje je bio zatočen kao Židov i komunist i gdje su ubijeni članovi njegove obitelji, a poslije rata postao je direktor-osnivač, dugogodišnji čelnik te alfa i omega koncerna Energoinvest, sastavljenog od više poduzeća, odnosno tvornica, projektnih biroa, laboratorija, čak 11 instituta, s desecima tisuća zaposlenih, uključujući 1500 inženjera. Energoinvest je bio tako uspješan da su strani novinari s Blumom radili (televizijske) intervjue, dijelovi jednog od njih uvršteni su u film (s njemačkim novinarom Blum razgovara na njemačkom i više puta ga ispravlja, upozoravajući ga da se ne radi o njegovom, nego "našem" poduzeću), a taj, kako se čini, čudesni direktor poslije odlaska iz kompanije početkom 1980-ih postaje gradonačelnik Sarajeva, potom i ključna osoba organizacije Zimskih olimpijskih igara 1984., godine u kojoj i umire.
Žbanić je film koncipirala kao spoj raznovrsnih arhivskih snimaka (found footage) i aktualno snimljenih intervjua s brojnim bivšim zaposlenicima Energoinvesta, među kojima je gledateljima u Hrvatskoj najpoznatiji akademik Žarko Primorac, koji je u koncernu proveo više od 25 godina, a intervjuirani su i strani (američki) suradnici, odnosno savjetnici koncerna. Svi do jednog fascinirani su Blumovom osobnošću, zaposlenice, koje ga se posebno vedro sjećaju, ističu kako je omogućio veliku profesionalnu afirmaciju žena, a iz arhivskih prizora jasno je vidljiva njegova karizma. Oslonjena je na istovremenu zaraznu ležernost i autoritet stručnjaka, autoritet koji je volio demonstrirati da položaj u profesionalnoj hijerarhiji ne povlači sa sobom dokidanje drugarstva između, recimo, glavnog direktora i njegova osobnog vozača.
Žbanić, rečeno je ranije, film koncipira kao hagiografiju i odu, u njemu nema nijedne kritičke riječi za Bluma, kompaniju i jugoslavensko samoupravljanje, a kad na pitanje je li direktor bio diktator jedna od bivših zaposlenica odgovara, kao jedina s takvim odgovorom, da jest, ona to čini veselo, kao da je pravo da je tako bilo. Autorica, doduše, na trenutke kao da želi dati neki ironijski odmak pa uokviruje svoj dokumentarac propagandnom pjesmom Kemala Montena o Energoinvestu iz industrijskog filma koji je koncern naručio o sebi, a montažnu found footage sekvencu koja ilustrira vrijeme sarajevske olimpijade podlaže klasičnom i krajnje ironičnom pjesmom "In Our Country" Elvisa J. Kurtovicha i njegovih Meteora. Međutim, ti pomaci ostaju izolirani u cjelini filma, odnosno eventualna ironičnost posve je neartikulirana. Tako je "Blum – Gospodari svoje budućnosti" ultimativni feel good podsjetnik na "zlatna" jugoslavenska vremena, odnosno za mnoge otkriće tih vremena jer nacionalističko-kapitalistička dominanta i dalje se itekako trudi zatrti svako pozitivno sjećanje na jugoslavenski socijalizam i svaku afirmativnu spoznaju o njemu. U takvom kontekstu doks Jasmile Žbanić je dobrodošao, ali kad se kontekstualne granice prekorače, ne može se reći da smo dobili film za dugo pamćenje.
