Svojedobno je Nikola Ležaić, autor razvikanog "Tilva Roša", izjavio da je njemu seks na filmu glup, a slično rezonira i Dag Johan Haugerud, koji u nedavnom intervjuu sa Zvezdanom Pilepić za Novi list tvrdi da je za njega "snimanje seksa uvredljivo i neukusno". No za razliku od srpskog filmaša, švedski je autor filma koji se zove ni više ni manje nego "Seks". Međutim, Haugerudov pristup seksu, koji je po njemu "teško prikazati vjerodostojnim", isključivo je verbalan jer razgovor o seksu na filmu smatra puno zanimljivijim od prikaza samog seksualnog čina. Nije stoga čudno da je omiljeni sineast tog umjetnika, koji paralelno gradi karijeru romanopisca i filmskog režisera, Éric Rohmer, francuski klasik izrazito verbalne, dijaloške orijentacije. No ako je suditi po "Seksu", prvom dijelu trilogije "Seks, Snovi, Ljubav" (sva tri filma tokom 2024. i 2025. s uspjehom su prikazana na berlinskom i venecijanskom festivalu, a potonja dva se uskoro očekuju u našim kinima pored prvog koji je već u njima), Haugerud će trebati pojesti još dosta žganaca da se približi svom uzoru.
U "Seksu" se, naime, gotovo neprestano razgovara, ali ti razgovori poprilično su daleko od zanimljivosti. Na djelu je takoreći standardni nesporazum između muškarca i žene po pitanju seksualnosti; on (jednokratni) seksualni odnos sa strane – pa makar, kao u njegovom slučaju, bio s muškarcem – ne smatra ničim posebnim, ponajmanje prevarom (jer nisu bile uključene emocije), a ona seks doživljava kao intiman čin koji se prakticira samo s voljenom osobom. Iz toga proizlazi njezin stav da je riječ o prevari, a kako su on i ona supružnici i žive zajedno, obiteljskim životom, jasno je da postoji problem. Uglavnom, riječ je o podosta stereotipno postavljenoj situaciji s obzirom na rodne pozicije (muškarac razdvaja seks i ljubav, žena ih neraskidivo povezuje), i ta situacija ponavlja se u varijacijama do kraja filma, odnosno razgovori supružnika de facto se vrte u krug. Kako film traje dobra dva sata, u nekom trenutku to postaje naporno za gledanje i slušanje, premda film nije u "mono modu". Naime, sa spomenutim odnosom paralelno se izmjenjuje onaj muškarčeva kolege s (dimnjačarskog) posla i njegove supruge i sina tinejdžera. Problem kolege dimnjačara jest stalno ponavljajući san u kojem ga David Bowie promatra kao ženu, na što se nadovezuje rastuća fiksacija da mu je glas postao viši, tanji, riječju – ženski. I tu je na djelu konverzacija "u krugovima", odnosno manje-više ponavlja se jedno te isto.
Nekom će to možda zazvučati kao eksperiment na tragu Ravelova "Bolera" ili srodnih književnih uradaka (od novijih, recimo, romana "Ledene haljine" Milka Valenta, s kojim dijeli i postupak tzv. paralelne montaže), no u stvarnosti je to posljedica autorove nedoraslosti izabranom modelu, odnosno nemogućnosti dijaloške elaboracije i razvoja – posve suprotno od Rohmera ili Woodyja Allena, čiji se dominantno dijaloški filmovi s lakoćom mogu gledati satima. Haugerud, za razliku od njih, barata materijalom dostatnim za polusatni film koji je iz samo njemu znanih razloga rastegao na puna dva sata, pouzdajući se valjda u APP metodu – ako prođe, prođe. I kod nekih je prošlo – odmak u smjeru tzv. deadpan humora na, strogo načelno govoreći, tragu autorovih slavnih sunarodnjaka Roya Anderssona i Rubena Östlunda, kao i samosvjesnost tzv. uže režije (nekoliko pažljivo komponiranih višeminutnih kadrova-scena s tzv. montažom unutar kadra ili bez nje), a svakako i dobri glumački nastupi, pridonijeli su boljem dojmu "Seksa" i osigurali mu plasman na Berlinale, u čijem je najvažnijem sporednom programu Panorama dobio tri manje nagrade. Da se krivo ne shvati, film nije slab, ali jasno pokazuje da je njegov autor uzeo prevelik zalogaj za svoje (trenutačne) mogućnosti, i zapravo predstavlja korak unatrag u odnosu na njegov uradak iz 2019. "Čuvaj se djece", u nas viđen na ZFF-u – punokrvne, izrazito solidne realističke drame mozaične naracije.
