Krajem marta u Sarajevu je otvorena izložba "Djeca rata, ljudi mira" jednog od najznačajnijih i sigurno najvoljenijeg sarajevskog fotografa, Milomira Kovačevića Strašnog. Povod je bio obilježavanje osme godišnjice Muzeja ratnog djetinjstva.
Strašni je karijeru počeo sedamdesetih godina i odmah se nametnuo kao vjerni hroničar sarajevskog asfalta. U jednom intervjuu je izjavio kako bi danima lutao uskim ulicama centra grada i bilježio one, samo naizgled, sitne momente života. Nije to prestajao raditi ni tokom prvih previranja 90-ih, a ni tokom četiri godine rata. Kao fotograf magazina Dani odradio je brojne novinske zadatke, ali je i dalje ostao vjeran portretiranju grada i njegovih stanovnika. Upitan, opet u nekom intervjuu, za porijeklo svog nadimka, objasnio je da, iako potiče iz interne šale prije rata, nadimak Strašni je puni smisao dobio tokom opsade grada, "jer tamo gdje Milomir ne bi, Strašni je smio ići". Tako su nastajala strašno važne fotografije, bez kojih bi naše sjećanje o ratnim godinama bilo mnogo zakinutije. Međutim, kako tada nije bilo dovoljno materijala, mnoge fotografije su razvijane tek godinama poslije, pa i ova serija posvećena djeci u igri među gradskim ruševinama.
Može bit potpuno nenamjerno, ali postoji neka simbolika u tome zašto su ove fotografije pred nama tek sad. Kao da su, zaista, čekale da njihovi akteri odrastu i pogledaju ih "velikim" očima. Nakon što je razvio filmove, Strašni je shvatio da upravo to i želi: pronaći tu djecu i fotografisati ih ponovo. U većini slučajeva je to i uspio, pa smo na izložbi gledali fotografije "malih" i "velikih" ljudi jedne uz druge. I naravno razmišljali o svemu što je proteklo u 30 godina, ne samo u njihovim, već i u našim životima. Nije slučajno ni to da je ova izložba našla svoje mjesto upravo u obilježavanju godišnjice Muzeja ratnog djetinjstva, koji uporno pokušava skrenuti pažnju na to kako rat utječe na djecu, iako ih se u ratu i o ratu ništa ne pita. Također, znam da mnogi moji vršnjaci koji su cijeli rat proveli u Sarajevu, iz tog perioda imaju jednu ili nijednu fotografiju. Ali na ovoj izložbi, svako od njih sigurno je mogao pronaći svoj portret na jednoj fotografiji. Ona prikazuje prozor skoro do vrha prekriven (zaštićen) šperpločom na kojoj je nacrtan opet prozor i dijete koje proviruje između razmaknutih zavjesa. Fotografija se zove "Sve vidim" i vjerujem da nam govori sve što trebamo znati o djeci u ratovima.
I za kraj, potpuno je jasno da se ova izložba nije mogla drugačije zvati. "Djeca rata, ljudi mira" jedino je što ima smisla.
