Na valu filmova gej tematike, u naša je kina stigao i prošlogodišnji pobjednik Sarajevo Film Festivala, premijerno u glavnom programu Cannesa prikazani naslov "Tri kilometra do kraja svijeta" istaknutog rumunjskog glumca Emanuela Pârvua, kojeg ponajprije pamtimo po glavnoj muškoj ulozi u zapaženom filmu "Čudo" Bogdana Georgea Apetrija.
Ostvarenje kojim je osvojio Srce Sarajeva treći mu je dugometražni igrani rad, pri čemu je zanimljivo da sadrži motiv de facto istovjetan onom aktualnog hrvatskog gej naslova, "Zečjeg nasipa" Čejen Černić. Riječ je o saznanju da je seoski mladić homoseksualac, što njegovu sredinu šokira te on biva izvrgnut opresiji. No to je i gotovo jedina dodirna točka dvaju filmova, jer ostali su im tematski interesi i stilska izvedba posve različiti, a ono što ih još povezuje jest ambijentiranje radnje u provincijsko mjesto pored rijeke.
U Pârvuovom ostvarenju to je delta Dunava koju režiser više koristi za stvaranje atmosfere nego Černić neimenovanu rijeku u svom filmu, premda ni Pârvu nažalost nije sklon intenzivnijem uranjanju u (osebujan) prirodni prostor zbivanja. U središtu njegova interesa je odnos obitelji i lokalne društvene zajednice prema manjinskom (seksualnom) identitetu, što je podloga za širi kritički pogled na opću korupciju i oportunizam u rumunjskom društvu.
Film u početku ide tragom detekcijske triler-drame: netko je brutalno pretukao Adija, mladića koji se školuje u obližnjem većem gradu i koji je došao kući na ljetne praznike, a lokalni šef policije vodi istragu kako bi otkrio počinitelje. Sve se zbilo u noći nakon izlaska u disko; Adi je napadnut s leđa pa napadače nije vidio.
Za istragu je posebno zainteresiran Adijev otac, koji sina jedinca voli i želi da daljnje školovanje nastavi na pomorskoj akademiji. Počiniteljima se vrlo brzo uđe u trag – to su dvojica sinova seoskog moćnika kojem Adijev otac duguje novac, ali taj dug nije motiv napada nego otkriće da je Adi gej. Naime, moćnikovi sinovi, kojima sada zbog noćnog nasilja i krađe mladićeva mobitela prijeti višegodišnji zatvor, vidjeli su ga kako se ljubi s turistom koji je jednokratno posjetio selo.
Spoznaja o mladićevoj homoseksualnosti posve izmijeni perspektivu šefa policije i Adijevih roditelja, pa dok prvi, zadržavajući privid profesionalnosti, tendira, i pod utjecajem spomenutog moćnika, zataškavanju slučaja, roditelji izlaz pokušavaju naći u crkvi i iscjeljivanju "bolesnog" sina molitvom, u ritualu nalik egzorcizmu. Jedina osoba koja ostaje na Adijevoj strani, doduše vjerojatno nesvjesna njegova homoerotizma, jest seoska djevojka, njegova nesuđena nevjesta (posve različito od "Zečjeg nasipa", gdje zaljubljena djevojka gej mladića, saznavši za njegovu homoseksualnost, odjednom postaje njegova odlučna neprijateljica).
Kroz sve navedeno mijenja se i žanr filma, koji postaje društveno-kritička drama, stilski samosvjesno oblikovana zanimljivo komponiranim kadrovima, i mizanscenski i koloristički: kamera je dominantno statična (ponekad se nenametljivo "meko" giba), planovi se kreću u rasponu od bližih (ali bez ijednog krupnog kadra) preko nekonvencionalno postavljenih srednjih (s likovima čiji dijelovi tijela znaju izaći iz kadra) do efektnih totala, dubinska oštrina najčešće je reducirana, ali ponekad djelomično opstoji, a raspored boja (osobito plave, iako inače dominira zelena) vrlo je izražen.
I dok je stilski riječ o svježem ostvarenju, njegova mozaična naracija karakterizacijsko-psihološki relativno je plošno postavljena, što je po svemu sudeći svjestan izbor; čini se naime da je glavni cilj bilo poslati veliku snažnu poruku o nezavidnom društvenom aktualitetu koji i nevinu žrtvu sili na oportunizam, jer zahvaljujući oportunizmu bit će joj realno bolje nego da pokuša istjerati pravdu. Tako da je konačan rezultat dojmljivo oblikovana moralka, a glavni je problem što je ta vrsta moraliziranja već postala manira rumunjske kinematografije.
