>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: U društvu mrtvog pjesnika

Na dan kada smo obilježavali rođenje Ivana Gorana Kovačića, autora one strašne poeme u kojoj fašističke sluge masakriraju svoj narod nad otvorenom grobnicom, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika raspisalo je natječaj za umjetnički rad koji će ‘odati počast žrtvama svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja’

Slučajnost

Koliko toga ne bismo doznali o hrvatskoj kulturnoj svakodnevnici da nije sitnih slučajnosti: zahvaljujući njima, svakodnevno doznajemo koliko je hrvatska kultura slučajna i sitna. Pretprošloga četvrtka, recimo, ta je kultura tradicionalno obilježila dan rođenja Ivana Gorana Kovačića: u Zagrebu je svečano otvoreno Goranovo proljeće, dodijeljene su pjesničke nagrade, a od Siska do Slavonskog Broda i od Karlovca do Lukovdola lokalne gradske knjižnice, folklorni ansambli i osnovne škole koje nose pjesnikovo ime održavale su koncerte, književne večeri i prigodne priredbe. Nastupili su KUD-ovi i SKUD-ovi, pjevali miješani zborovi, učenici pred ponosnim roditeljima recitirali stihove iz one strašne poeme o patnji, smrti i osveti: ‘Krv je moje svjetlo i moja tama./ Blaženu noć su meni iskopali/ Sa sretnim vidom iz očinjih jama…’ Sve je, ukratko, tog 21. marta u malenoj hrvatskoj kulturi bilo točno onako kao što svakog 21. marta treba biti. Ili bi, barem, bilo da se – sasvim, eto, slučajno – baš pretprošloga četvrtka, na rođendan Ivana Gorana Kovačića, nije oglasilo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika objavom koja s Goranom naizgled nema nikakve veze.

‘Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisuje, a Hrvatsko društvo likovnih umjetnika provodi Natječaj za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja’, osvanula je na HDLU-ovim stranicama pompozna najava. ‘Cilj podizanja spomen-obilježja je na primjeren, dostojanstven, čitak i jedinstven način odati počast žrtvama svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.’ Nižu se zatim rokovi, imena uvaženih članova žirija i iznosi nagrada predviđenih za najprimjerenije, najdostojanstvenije, najčitkije i najjedinstvenije pristigle prijedloge, ali to su samo detalji: sve što o HDLU-ovom natječaju doista treba znati stalo je u dvije uvodne rečenice. I nije da tamo, naravno, ima nečeg posebno novog. Ničeg novog nema u ideji postumnog glajhšaltunga (poslije)ratnih žrtava: ona je stara barem koliko i ona morbidna zamisao Franje Tuđmana o miksanju kostiju partizana i ustaša u jasenovačkom logoru. Ničeg novog nema ni u operativnom angažmanu Ministarstva branitelja: on je započeo još prije šest godina, kada je tadašnja SDP-ova vlada Zorana Milanovića osnovala specijalno povjerenstvo za istraživanje ‘žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja’, pripremivši tako teren za današnje pomahnitalo prekopavanje nekoliko stotina stratišta uglavnom – naravno – ‘poslijeratnih žrtava’, nerijetko ustaša i domobrana, s jasnim ciljem zatrpavanja sjećanja na Narodnooslobodilačku borbu i antifašistički pokret. Ničeg novog, napokon, nema ni u historijskom falsifikatu izjednačavanja ‘svih totalitarizama’ koji, oslonjen na rezolucije Evropske unije, danas metastazira od najcrnje desnice preko samozvane liberalne ljevice sve do samog ruba društvenog konsenzusa. Nova je, međutim, uloga HDLU-a: prvi put ova nevladina strukovna udruga, centralna adresa naših likovnih umjetnika, preuzima na sebe zadaću da kulturnim sredstvima provede vladinu revizionističku politiku. Prvi put se nedvosmisleno svrstava na pogrešnu stranu povijesti: podizanjem spomen-obilježja nad grobnicama ‘žrtava svih totalitarnih režima’ sprema se utjerati novu povijesnu istinu – doslovno – u kosti.

Koliko toga, rekosmo, ne bismo doznali o hrvatskoj kulturnoj svakodnevnici da nije sitnih slučajnosti: sitnih točno onoliko koliko je sitna uloga jedne nevladine udruge suočene s višim zahtjevima državne politike, slučajnih kao što je to s HDLU-ovom strukovnom autonomijom očigledno slučaj. Sitna slučajnost je, eto, htjela da nacionalno udruženje likovnih umjetnika raspiše svoj natječaj baš na dan kada smo obilježavali Goranov rođendan. Sitna slučajnost je htjela da najavu spomeničkog izjednačavanja ‘svih totalitarizama’ nad masovnim grobnicama pročitamo na dan kada smo se sjećali autora ‘Jame’, strašne poeme o patnji, smrti i osveti, u kojoj fašistički kolaboracionisti masakriraju nevini narod nad otvorenom rakom. Sitna slučajnost je htjela tako: dok se HDLU bavio time kako da što primjerenije vizualizira vladajući povijesni revizionizam, kako da ga učini nadaleko vidljivim i oku ugodnim, mi smo čitali stihove o domaćim izdajnicima koji nad jamom ljudima kopaju oči.

Kopirajt

Dosta tijesno – s 348 glasova za, 274 protiv i 36 suzdržanih – Evropski parlament napokon je okončao skoro trogodišnju raspravu o autorskim pravima na internetu: izglasana je ambiciozna reforma kopirajta koju će članice Unije usvajati kroz narednih nekoliko godina, a predapokaliptični medijski napisi već najavljuju smak interneta kakvog smo poznavali. Priča je uglavnom poznata kao borba oko memeova: stroža regulacija autorskih sadržaja mogla bi značiti kolateralnu zabranu njihovih parodija, pastiša i citata, upozoravaju kritičari. Zakonopisci, naravno, tvrde suprotno. A negdje u pozadini zaoštrenih rasprava o slobodi govora odvija se sukob interesa krupnih biznisa. S jedne strane onlajn giganti poput Facebooka i YouTubea koji su navikli slobodno parazitirati na sadržajima svojih korisnika: to će se sada promijeniti, jer baš na internetske megakorporacije nova legislativa prebacuje teret otkrivanja i uklanjanja piratiziranih sadržaja. S druge su strane pobjednici: klasične medijske izdavačke kuće, kojima će YouTube i ostali ubuduće morati znatno više plaćati za muziku, filmove i vijesti koje prenose. U čudnovatoj koaliciji, s digitalnim divovima udružili su se aktivisti koji brane slobodu izražavanja, a s izdavačkim kućama njihovi autori, iako im nitko ne garantira da će veći dio novoizborenih prihoda otići baš njima, a ne vlasnicima. Ukratko: solidan rusvaj isprepletenih interesa, taktičkih saveza i strastvenih sukoba koji već izdaleka sugerira da je čitava stvar otpočetka nakrivo postavljena. Možda nam je zato u zahuktaloj raspravi za oko zapeo jedan stariji članak američkog ekonomista Deana Bakera, objavljen na portalu Huffington Post. Njegova osnovna poruka stala je u naslov: ‘The Surefire Way to End Online Piracy: End Copyright’. Ili, otprilike: ‘Siguran način da se ukine kršenje autorskih prava: ukinimo autorska prava’. Pa ga umjesto zaključka, evo, ovdje besramno kopiramo, dok još možemo.

Milijun

Kulturne rubrike svjetskih medija javljaju da smo upravo dobili najizdašnije umjetničko priznanje svih vremena: neusporedivo bogatija od Nagrade Hugo Boss, čiji dobitnici preuzimaju ček na 100 hiljada dolara, daleko raskošnija od nagrada Don Tyson i ArtPrize, čijim laureatima pripada po 200 hiljada, skoro dvostruko veća od dosadašnje rekorderke, čuvene MacArthurove ‘stipendije za genijalce’ u iznosu od 625 hiljada, novouspostavljena nagrada japanske investicijske banke Nomura svake će godine po jednom pomno odabranom suvremenom umjetniku osigurati milijun dolara ne bi li ‘ostvario ambiciozan novi projekt za koji inače nema dovoljno sredstava.’ Novce koji preteknu nakon realizacije projekta, prenose novinari, dobitnik smije slobodno zadržati; ime prvoga laureata saznat ćemo u oktobru, na prigodnoj svečanosti u Šangaju, stručni žiri već je oformljen, a u kulturnu ekskluzivu tjedna lijepo se uklopila i dirljiva informacija kako je nagrada posvećena Tokušičiju Nomuri II., čovjeku koji je utemeljio bankarsku kuću još 1925. godine, inače ‘predanom obožavatelju ceremonije ispijanja čaja i meceni tradicionalnog japanskog kazališta.’ Ono što se u standardne kulturne rubrike ne uklapa – a nama u ‘Neprijateljskoj propagandi’ čini se posebno zanimljivo – jednostavno je pitanje: zašto najveća umjetnička nagrada baš sada? Odgovor na to pitanje – ne zamjerite ako spojlamo iznenađenje – otkriva koliko je najveća umjetnička nagrada svih vremena zapravo mala.

Točno 480 puta manja od iznosa koji je investicijska banka Nomura prije jedva pola godine uplatila u američki državni budžet zbog prevara uoči eksplozije globalne ekonomske krize 2008., kada je od svojih klijenata skrivala katastrofu koja se primiče i spokojno odobravala nove pozajmice i kredite. A opet, tih je Nomurinih 480 milijuna dolara smiješno malo u odnosu na iznose koje su plaćale druge banke: JPMorgan je, recimo, kažnjen s 13 milijardi dolara, a Bank of America s čak 17 milijardi. A opet, tih je nekoliko desetaka smiješno malo u odnosu na 613 milijardi dolara duga zbog kojih je notorni Lehman Brothers u ponedjeljak, 15. septembra 2008, objavio bankrot, službeno zavrtjevši spiralu svjetske recesije. A opet, tih je 613 milijardi smiješno malo u odnosu na dva dolara: točno dva dolara, naime, platila je investicijska banka Nomura jedva dva tjedna nakon izbijanja ekonomske krize pa zauzvrat dobila evropske ispostave Lehman Brothersa. Eto nas dakle opet na početku priče: banka koja je organizirano varala i lagala u danima uoči globalne recesije spremno je iskoristila tu recesiju kako bi se za sitniš dokopala poslovnih ostataka svog bankrotiranog konkurenta, a sada, kada joj je varanje i laganje napokon dokazano, za tek nešto veći sitniš pokreće najveću svjetsku umjetničku nagradu, ne bi li se medijima predstavila u nešto ljepšem svjetlu. Tako nekako izgleda skrivena povijest glamuroznog Nomura Art Awarda, ispisana prevarama koje se broje u milijardama, i vrijedit će je se prisjetiti ovoga oktobra, kada iz Šangaja stignu vijesti o sretnom dobitniku, medijske pohvale filantropski nastrojenoj korporaciji i prigodna prisjećanja na pokojnog gospodina Tokušičija, obožavatelja tradicionalnih kazališnih predstava i dobrog čaja.

In memoriam Scott Walker

Posljednji pozdrav Scottu Walkeru, prekrasnom vanzemaljcu koji je navratio na ovaj planet da zauvijek promijeni našu muziku: u petak, 22. marta, završena je jedna od čudesnijih umjetničkih biografija novijeg vremena. Od zgodnog tinejdžerskog superstara iz The Walker Brothersa, britanske pop-senzacije šezdesetih, do enigmatičnog avangardnog autora koji je na albumima poput ‘Tilt’ (1995), ‘The Drift’ (2006) i ‘Bisch Bosch’ (2012) kolažirao orkestralne pasaže, bizarne zvučne efekte i iščašene poetske slike, pjevajući o ljubavnom životu Benita Mussolinija i nerođenom bratu blizancu Elvisa Presleya, Walker je prošao nevjerojatnu transformaciju: jedina provodna linija razlomljene karijere dulje od pola stoljeća ostao je njegov duboki, meki, magnetični bariton. David Bowie ga je obožavao, Brian Eno i Radiohead spominjali kao veliku inspiraciju, Nick Cave, Pulp i Sunn O))) snimali su s njim… Walkerovim tragovima koračaju danas heroji najrazličitijih muzičkih žanrova, iako je sam svjesno napustio slavu, skrio se u medijsku sjenu, a od kraja sedamdesetih i potpuno prestao nastupati uživo. ‘Odavno ne razmišljam o tome da se na bilo na koji način uklopim’, lakonski je objasnio u intervjuu Observeru još prije desetak godina. ‘Sasvim je sigurno da sam autsajder. I to mi savršeno odgovara.’

1/1