Kao dva stara mudra mačka, ugledni ekonomisti Ljubo Jurčić i Mladen Vedriš uporno su i pažljivo obilazili oko vruće kaše. Bilo je to u posljednjoj prošlogodišnjoj emisiji "Poslovni tjedan" Hrvatskog radija, u kojoj su oni vrlo kritički ocijenili stanje u zemlji, ali su na glavno pitanje vješto izbjegli odgovor. To je pitanje, naravno, kako popraviti strukturu gospodarstva, koja se u doba korone pokazala izrazito lošom. "Što u ekonomskoj politici treba promijeniti?" pitala je na kraju voditeljica. "Sve!" glasio je odgovor, koji je bio potpuno u skladu s dotadašnjim izlaganjima. Uzalud su slušaoci očekivali pitanje od čega početi, jer je logično da se ne može sve odjednom i da sve nije jednako važno. Ali i da ga je voditeljica postavila, oni bi znali eskivirati odgovor.

Brojni hrvatski ekonomisti dobro vide da je car gol, ali nitko od njih nije toliko djetinje naivan da to prvi glasno kaže. Za takav grijeh postoji svojevrsna smrtna kazna, odnosno grubo brisanje s javne scene i, što je još važnije, gubitak svake šanse da se dobije neki projekt. Ekonomski institut Zagreb (čiji je dugogodišnji direktor dr. Dragomir Vojnić ovih dana preminuo u dubokoj starosti) bio je najugledniji u Jugoslaviji, a ni zagrebački Institut za javne financije nije bio daleko. Danas su sve to slabašne ustanove, kažu naši ekonomski korifeji. Ali kako da bude drukčije u klimi u kojoj su najvažnije teme strogi tabu i kad se poslušnost posebno nagrađuje? Tko je tako moćan da sada može začepiti usta struci, koja je nekada nemilice i na sav glas kritizirala sve, a posebno vladajuću politiku Saveza komunista? Očito, to nije Vlada. Dvojac ekonomista o kojem je riječ složio se, doduše, s voditeljicom radijske emisije da su Vlada i Hrvatska narodna banka u korona-krizi reagirale bolje nego u onoj iz godine 2008., ali nakon toga su iz svih topova raspalili po njenoj ekonomskoj politici i načinu rada, sve do zaključka kako u nizu važnih sektora država jednostavno ne funkcionira. I Vlada i HNB zapravo su u službi politike koja je dovela Hrvatsku na niske grane na kojima se sada nalazi. O kojoj je politici riječ i tko su njeni nosioci, Mladen Vedriš i Ljubo Jurčić prepustili su slušateljima da zaključe sami.

Njihova je prva konstatacija bila da hrvatske nevolje ne počinju s koronom. Godinama prije nje vodi se politika koja je hrvatsku ekonomiju pretvorila u turističku monokulturu, zapravo u jedinu banana republiku unutar Europske unije. Zbog te strukture BDP će u ovoj godini pasti duplo više od europskog prosjeka. Najotpornija na krizu je prerađivačka industrija, koja je u Hrvatskoj praktički uništena, a najviše su joj izložene usluge, uključujući turističke. Možda i više od svih drugih. To ne znači da ne treba razvijati turizam, ali bogate turističke zemlje su samo one koje imaju i jaku prerađivačku industriju. Na primjer Francuska, Italija, Španjolska, Švicarska ili Austrija. Razvikani karipski turistički rajevi u pravilu su paradigma za bijedu.

Zbog takve strukture Hrvatska se razvija za trećinu sporije od ostalih tranzicijskih zemalja. U turizmu, koji nema tehničkih inovacija i koji je po svom karakteru sezonska djelatnost, promet je velik, ali zarada mala. Za tri do četiri mjeseca ne može se zaraditi koliko u cijeloj godini. Slovenija je u Jugoslaviji bila samo 12,9 posto bogatija od Hrvatske. Danas na svaki dolar hrvatskog BDP-a Slovenija ima dva (dakle bogatija je 100 posto), a EU prosječno tri dolara. Mijenja li to nedavno izrađena Nacionalna strategija razvoja do godine 2030., kojom se Vlada naveliko hvali? To nije strategija već beletristika, kažu Jurčić i Vedriš, dakle skup lijepih želja i svima prihvatljivih ciljeva, ali bez prioriteta i konkretnih akcija. Moglo bi se dodati i da to nije prva, već vjerojatnije 31. hrvatska razvojna strategija, od kojih su koristi imali samo oni koji su ih pisali.

Europska unija ne može umjesto nas odlučivati o hrvatskom razvoju. I ona, doduše, traži neke reformske i razvojne dokumente, koji se onda u Hrvatskoj i proizvode, ali za činovnike Unije, a ne za Hrvatsku. Kod kuće se radi ili ne radi kao i prije. I novac iz fondova EU-a može služiti samo kao dopuna, ali ne i glavni oslonac razvoja. Isto se odnosi i na strane investitore. Hrvatska mora imati vlastite investitore i ekonomsku politiku koja im pogoduje i koja zna, kako kaže Ljubo Jurčić, u kojim područjima zemlja ima najbolje uvjete za uspjeh. Hrvatska takvu politiku nema ni za domaće ni za strane tvrtke. U anketi koju su provele strane gospodarske komore (njemačka, austrijska, američka...) njihove tvrtke kažu da ne žele investirati u Hrvatskoj.

Sada se ogroman novac uništava i krivo investira. Glavni je investitor država koja ulaže u infrastrukturu, pa se građevinarstvo smatra granom koja najbrže podiže BDP. Ali to je uvijek kratkoročno, a ulaganja u infrastrukturu (koja vraća uloženi novac tek nakon nekoliko desetljeća) imaju smisla samo ako podržavaju proizvodnju robe i usluga. Dakle autoceste, ali ako se njima prevozi (i) domaća roba. Sadašnja hrvatska infrastruktura dovoljna je za duplo veću proizvodnju. Ali u proizvodnju se ne investira. Iznimke su Rimac automobili i nove tvrtke u IT sektoru. Njih su stvorili mladi ljudi, što govori da je naš obrazovni sektor još uvijek dobar, kažu dvojica sveučilišnih profesora. Ali tvrtke koje oni pokreću za najviše pet godina prestaju biti hrvatske (jedan od njih upravo je prodao strancima svoju tvrtku za punu milijardu eura), jer ih domaća ekonomska politika ne podržava.

Masa malih tvrtki, u koje se hrvatska politika nekad zaklinjala (nasuprot "socijalističkim gigantima" koje je uništavala), u posebno je teškom položaju, pa će ih pola najvjerojatnije propasti. Mali ne mogu poslovati bez velikih za koje rade, a oni su danas mahom u inozemstvu ili u stranom vlasništvu. Na principu zajedničke proizvodnje radi i velik dio Europe. Primjer za to je najveća europska tvrtka Airbus, koja proizvodi sve vrste civilnih i vojnih letjelica, uključujući i svemirske i to u nekoliko zemalja. I automobilska industrija udružuje proizvođače oko 20 tisuća dijelova, ali među njima nema hrvatskih. Krivnju za to snosi Vlada, bez koje se takvi aranžmani ne mogu sklopiti. Svaki strani političar koji dođe u Zagreb nešto prodaje. Čak i kad je riječ o mlijeku, od svakih devet litara koje se popiju u Hrvatskoj pet je iz uvoza.

Pozitivno je da se počelo shvaćati kako su bitni proizvodnja i zaposlenost, a ne smanjivanje javnog duga. Ali od toga do nove ekonomske politike dug je put. Koji je na njemu najvažniji putokaz? Najbliže odgovoru Mladen Vedriš i Ljubo Jurčić došli su apodiktičnom tvrdnjom da će preživjeti svi koji rade za izvoz. Ali kod nas uvoz ima apsolutnu prednost pred izvozom, još od početka godine 1994., kad je uspostavljen tečaj s prejakom i sve jačom kunom. A kad je tečaj nerealan, takva je i cijela ekonomija. Po nerealnom tečaju Hrvatska bi trebala uskoro zamijeniti i kune za euro i tako zapečatiti svoju sudbinu. Postoje li reforme koje to mogu promijeniti kad je stvorena klima u kojoj se o tečaju ne smije ni zucnuti? U kojoj uvoznički i financijski lobiji već desetljećima kroje sudbinu zemlje. Možda, ali bolje bi im odgovarala definicija revolucije.