Proces formalne ruske aneksije četiriju ukrajinskih oblasti jedva da je pravno završen, a stanje na frontu već otvara pitanje što će od svojih novih teritorija Rusija uskoro uopće kontrolirati. Ruska najava eskalacije rata, prije svega mobilizacijom i spomenutom aneksijom, trebala je biti odgovor na ukrajinsku kontraofenzivu. Međutim, na terenu, ruske su snage nastavile gubiti kontrolu nad teritorijem bržim tempom nego što su proteklih mjeseci preuzimale kontrolu nad njim. Drugim riječima, Rusija sada gubi rat u Ukrajini. To je scenarij koji je velika većina lidera na Zapadu zagovarala te je uložila golema vojna i druga sredstva u njega, kao i politički kapital. Ali sada kada je postao stvarnost, potencijalni ruski poraz otvara više pitanja nego što ih rješava. Ključno pitanje, i ujedno najopasnije, je naravno ono nuklearno. Da je Rusija i dalje nuklearna velesila, ruski su funkcioneri, uključujući Vladimira Putina, proteklih godina često podsjećali. Ta prijetnja, međutim, nikada nije zvučala uvjerljivije nego sada. I prilikom najave mobilizacije Putin je, doduše, ponovio kako se nuklearno oružje može koristiti samo defanzivno, radi očuvanja Rusije. No s obzirom na započetu aneksiju, ali i sve javnije ambicije ratobornijeg dijela zapadnih političara za "dekolonizacijom", odnosno podjelom Rusije nakon njezinog vojnog poraza, više nitko ne zna gdje je točno postavljena linija "spašavanja Rusije". Dobrim dijelom i zato što nitko ne zna gdje su točno granice Ruske Federacije, uključujući i sam Kremlj.
Ova sjena nuklearnog rata, još i više nego sama ruska invazija na Ukrajinu od februara ove godine, utječe na promjenu odnosa između sila diljem svijeta. Jedna od tih promjena je i ona između Sjedinjenih Država i Evropske unije. Taj odnos je tokom cijelog hladnog rata bio jasno definiran, a evropske su zemlje u njemu igrale ulogu sekundarnog faktora, dobrim dijelom upravo zbog mogućeg rata sa Sovjetskim Savezom. Stvari su se počele mijenjati tek u ovom stoljeću, kako je slabila perspektiva rata s Rusijom, ali i opadala globalna dominacija SAD-a.
Ključni korak prema razvoju EU-a kao potencijalne svjetske sile trebao je biti napravljen Lisabonskim ugovorom 2009. No u narednim godinama, umjesto planiranog učvršćivanja, zajednica je izgubila važnu članicu nakon britanskog referenduma o izlasku iz Unije 2016. godine. Paradoksalno, Brexit i dolazak Donalda Trumpa na čelo SAD-a iste godine ujedno su ojačali potrebu evropske samostalnosti. Brexit zato što je Britanija bila jedna od članica EU-a koja je uvijek nastojala održati što bliže veze s SAD-om, ponekad i čvršće nego sa svojim kontinentalnim saveznicima. A Trump zato što je njegova administracija evropskim liderima osvijestila da SAD ne mora uvijek biti pouzdan saveznik. Kao glavni promotor težnje prema većoj samostalnosti, odnosno "strateškoj autonomiji" EU-a, posljednjih godina figurira francuski predsjednik Emmanuel Macron. No njegova je moć unutar Francuske – kao i francuski utjecaj u zemljama EU-a – ostala ograničena. Rat u Ukrajini stvar je višestruko zakomplicirao. Što se tiče nuklearnog aspekta, Francuska je sada posljednja preostala nuklearna sila EU-a. Međutim, stanje njezinog nuklearnog arsenala nije sasvim jasno, odnosno postoje ozbiljne sumnje u mogućnost da služi kao sredstvo odvraćanja nuklearne velesile Rusije: francuski arsenal mnogo je manji od ruskog ili američkog, a nije vjerojatno da bi ga Pariz ikada podredio mehanizmima odlučivanja EU-a. Nuklearni arsenal koji se nalazi u Njemačkoj je američki i svako pogoršanje odnosa sa SAD-om dodatno bi zakomplicirao i položaj Njemačke prema Rusiji.
Također, unatoč odlasku Britanije, Unija je daleko od jedinstvene u svojim pogledima prema geopolitičkoj budućnosti kontinenta. Peta po veličini članica EU-a Poljska, ali i znatno manje baltičke zemlje i dalje su bliže SAD-u nego svojim evropskim saveznicama. Ukrajinski rat nije samo tu činjenicu dodatno naglasio, nego je paralelno višestruko povećao i stvarnu važnost i regionalne ambicije Poljske. Razmimoilaženja između Francuske i Njemačke s jedne, te Poljske i dijela drugih zemalja EU s druge strane u pogledu odnosa prema SAD-om nisu naravno jedine razlike. Poljska je upravo na inzistiranje zapadnih članica EU-a pod nekom vrstom neproglašenih sankcija zbog nepoštivanja vladavine prava. No dok se na njenom teritoriju provodi vojna obuka i preko njega dobavlja vojna oprema ukrajinskoj vojsci te su stvari očito pale u dugi plan. Sve to znači da bez obzira na to odluči li se na "stratešku autonomiju" ili na uže veze s SAD-om, rat već čini Evropu opasnijim, ali i manje demokratskim mjestom za život.
