Važne najave i namjere hrvatskih državnih vlasti nerijetko se u javnom prostoru komuniciraju sasvim izokola i neobavezno. Ne služi to samo prikrivanju raznih nepopularnih ekonomskih i socijalno-političkih izvršnih i zakonodavnih mjera čije bi olako publiciranje spuštenog garda lako izazvalo nemir među ljudima. Značajan smisao diskrecije sastoji se u prikrivanju najčešće veoma očite činjenice da iza takvih planova ne stoji nikakvo pouzdano istraživanje i slobodna politička rasprava. Ali svakako nije riječ ni o egzekutivnom mlataranju bez ičega suvislog u pozadini. S takvim slučajevima možemo biti sigurni da naši političari za pokriće imaju neke vanjske centre moći s jednako separatnim interesom, kojima se inače ne žele othrvati. Kao što smo se mogli konkretno uvjeriti mnogo puta, među tim se tutorstvima izdvajaju ona Europske komisije, Svjetske banke, Washingtona, Berlina i sličnih. Bilo da se radi o npr. vlasništvu nad bankama, o monetarnoj politici, o mirovinskom sustavu, o brodogradilištima ili o vojsci, diktat se ne dovodi u pitanje i u pravilu se tek uzgredno saopćava narodu, zdravo za gotovo.
Upravo tako se odvilo i u najnovijem primjeru s Andrejom Plenkovićem koji se 18. prosinca pojavio na jednom panelu u Zagrebu, u organizaciji predstavništva Europske komisije u RH, s novinarima iz nekoliko redakcija: Jutarnjeg lista, Novog lista, HRT-a i Glasa Slavonije. Premijer se dotaknuo više tema, no mediji nisu slučajno stavili akcent na tzv. strukturne reforme. Ili kao što je vijest naslovio Jutarnji list, ‘2018. bit će godina reformi’, osim što se tako najavljuje svaka nova godina.
Središnje mjesto u budućim reformama drži ona mirovinska, no predočena kroz samo jednu ključnu mjeru – produljenje radnog staža. Šesnaest godina nakon pokretanja obaveznog te komercijaliziranog drugog stupa mirovinskog osiguranja, pojedinačno najveće i permanentne probankovne otimačine javnog novca u Hrvatskoj, Vlada umjesto demontaže klopke slijedi daljnju volju istih krugova. O drugom stupu smo iscrpno pisali više puta, pa nećemo i ovom prilikom utvrđivati gradivo. Ali ništa posebno o efektima nove ‘reforme’ nije kazano na panelu EK-a, samo je ustanovljeno da tako navodno ide i u svijetu. Naravno, ono što je prešućeno jest da to ipak ne ide baš glatko, jer se na Zapadu oko sličnih politika vode itekako žučljive diskusije.
I nakon svega ćemo stoga dobiti samo još jedan kardinalni slučaj udara na radna prava od vlasti koja sama inače predstavlja najveći dubiozni trošak u ovoj zemlji.
