Toplo je nedjeljno popodne u Srbu. Praznom ulicom, oko koje se smjestilo ovo maleno ličko mjesto, ne prolazi nitko. Nema ljudi, automobila, prolaznika. Samo četvorica policajca sjede u lokalnom kafiću, smještena za stolom u dubokoj hladovini i neraspoložena za bilo kakav razgovor. Nikoga nema ni ispred nove policijske stanice, najluksuznijeg objekta u općini, izgrađenog novcem iz EU fondova. Vidljiv je samo nesrazmjer između veličine policijske stanice i ovoga mjesta.

Na križanju na ulazu u Srb iz pravca sjevera obično stoji policijska patrola, ali je danas i to mjesto prazno. Jedva su vidljivi i tragovi incidenta koji se tu odigrao sredinom prošlog tjedna, točnije u srijedu, 30. svibnja, kada je oko 22 sata policija zapucala na jureći kombi u kojem je, kako se kasnije ispostavilo, bilo 29 izbjeglica, od kojih petnaest maloljetnika. Danas tek povaljana trava i tragovi vožnje na felgi odaju mjesto na kojem je kombi austrijskih registracijskih oznaka W21897-D izletio s ceste, a vozač, inače srpski državljanin iz Niša, pobjegao. U pitanju je bijeli transportni kombi marke Ford Transit Kasten s naljepnicama austrijske tvrtke za čišćenje Gebäudereinigung Max koji se, kako smo istražili u austrijskom oglasniku, donedavno prodavao po cijeni od 3.800 eura, pa je vjerojatno tako došao u ruke krijumčara.

Čuli smo pucnje, ali smo poslušali policajce i zaključali se u kuću. Začula sam plač djece i to me jako potreslo jer me podsjetilo na vrijeme kada smo i mi bili izbjeglice i kada sam iznad Martin Broda gledala jednu mladu ženu koja se porodila – kaže Milica Rodić Mika

Riskirajući svoj, živote migranata koje je prevozio u nehumanim uvjetima, kao i živote policajaca, vozač je već uspio proći kroz postavljene policijske blokade, ali ga je policija na križanju u Srbu zaustavila primjenom vatrenog oružja, što je za posljedicu imalo ranjavanje dvoje djece. Jedna djevojčica zadobila je prostrijelnu ranu lica i ubrzo je puštena iz bolnice, dok je teže ozlijeđeni dvanaestogodišnji dječak zadržan na liječenju u Klaićevoj bolnici u Zagrebu, gdje mu je rekonstruirana čeljust. Vozač je u međuvremenu priveden, nakon što je dan kasnije došao napuniti mobitel kod jedne starice. Cijeli incident odigrao se pored kuće Milice Rodić Mike, povratnice koja od 1998. čeka obnovu.

- Išla sam ispratiti prijatelja do kapije i tada smo shvatili da se nešto dešava, jer smo na tom križanju vidjeli rotacije policijskih vozila. Čuli smo pucnje, ali smo poslušali naredbu policajaca i zaključali se u kuću. Iz nje nismo uspjeli vidjeti što se događa, ali sam u jednom trenutku začula plač djece i to me jako potreslo jer me podsjetilo na vrijeme kada smo i mi bili izbjeglice i kada sam tu, iznad Martin Broda, gledala jednu mladu ženu koja se porodila - kaže nam Milica Rodić.

Je li policija morala zapucati? Iako je, naravno, teško spekulirati o tome je li netko adekvatno reagirao u situaciji kojoj nismo svjedočili, ovaj je slučaj potrebno preispitati iz nekoliko razloga. Naime, već duže vrijeme inicijativa Are You Syrious i Centar za mirovne studije, međunarodne organizacije i ljudi s kojima smo u nekoliko navrata razgovarali upozoravaju na neadekvatno ponašanje hrvatske policije na hrvatsko-srpskoj granici i na nasilne push backove. Takva odvraćanja, čak i obitelji s malom djecom, znaju završiti tragično, kao u slučaju afganistanske djevojčice Madine koja je poginula u naletu vlaka. Iako je DORH u ovom slučaju odbacio prijavu za ubojstvo iz nehaja, do danas je ostalo nerazjašnjeno gdje su i kako nestali snimci s nadzornih termovizijskih kamera.

Zatim, često se događa da se usprkos međunarodno preuzetim obvezama izbjeglicama ne omogućava konzumacija prava na podnošenje zahtjeva za zaštitu u Republici Hrvatskoj. Čak i kada dođu u neku od policijskih postaja s namjerom da podnesu zahtjev za azil, prema mnogobrojnim svjedočenjima, budu deportirani u državu odakle su ušli u Hrvatsku. A svi ti ljudi prisiljeni su putovati mimo službenih graničnih prijelaza, jer ne postoji legalan način da zatraže azil iz zemalja odakle dolaze. Opasni načini putovanja u praksi znače patnju, njihovu ranjivost i izloženost krijumčarskim kriminalnim skupinama. Izgradnjom novih zidova i podizanjem bodljikavih žica rute se samo preusmjeravaju i njihov put postaje sve duži i opasniji, što se događa upravo sada s promjenom migrantske rute kroz Bosnu i Hercegovinu i na što već godinama unazad upozoravaju organizacije, stručnjaci za migracije i novinari.

Nisam im htio naplaćivati kartu u Hrvatskoj jer znam da će ih skinuti s autobusa, ali su mi policajci rekli da moram jer bi se inače moglo nezgodno shvatiti. Razumijete? A strašno mi ih je žao, pogotovo kada vidim cijele obitelji – govori vozač na liniji Korenica – Bihać

S druge strane, treba vidjeti je li ovakva policijska reakcija posljedica neadekvatne opremljenosti i obučenosti hrvatskih policajaca, koji sve češće govore o brojnim problemima i teškim uvjetima rada, u što smo se i sami uvjerili prilikom obilaska hrvatsko-bosanske granice. Naime, policije u regiji i u drugim državama uspješno presreću i zaustavljaju krijumčare, bez posljedica za same izbjeglice i domicilno stanovništvo. Takvo nošenje s problemom krijumčarenja rezultira sankcioniranjem uglavnom onih krijumčara koji su izvršioci na terenu, dok njihovi nalogodavci i vrh dobro organizirane krijumčarske piramide ostaju netaknuti.

Ministarstvo unutarnjih poslova nedavno je iznijelo nevjerojatne tvrdnje da neke od organizacija s višegodišnjim iskustvom rada na području migracija imaju kontakte s krijumčarima, čime su na kraju ozbiljno narušili i svoj kredibilitet. Usto, MUP je pozivima na informativne razgovore pokušao sabotirati konferenciju za medije na kojoj se kritiziralo ponašanje pojedinih policijskih službenika. Za razliku od prethodnih garnitura u Ministarstvu, policija postaje sve manje otvorena za javnost kada je riječ o problemu migracija.

Bijeli kombi i ranjavanje ljudi danima su bili glavna lokalna tema. Pojavljuju se neobične priče i nagađanja, koje slušamo u jednom od dva lokalna kafića u Donjem Lapcu, u neposrednoj blizini policijske stanice. Neke od tih priča zvuče zdravorazumski: većina se ljudi pita zašto je na primjer policija prvu barikadu postavila na najširem dijelu ceste, na križanju koje je izuzetno široko, umjesto na nekom od mnogobrojnih zavoja, gdje cesta nije šira od dva prepriječena automobila. Saznajemo i za u hrvatskim medijima neobjavljenu priču o trudnici kojoj je nedavno pozlilo u krugu policijske stanice u Donjem Lapcu i koja je nakon toga izgubila dijete. Mnogi smatraju da policija nije smjela zapucati jer bi se ovakva praksa sada mogla normalizirati…

Lokalno stanovništvo, koje živi uz hrvatsko-bosansku granicu, najvećim dijelom čini srpska povratnička populacija. Općina Donji Lapac naslonjena je na granicu i kanjon Une u dužini od pedeset kilometara. Zamjenik općinskog načelnika Milan Knežević vodi nas da nam pokaže kako to u praksi izgleda: brojni šumski putevi često idu iz jedne u drugu državu kroz nenaseljena sela i na terenu za čiju bi kontrolu trebalo na stotine policajaca. Shvaćamo da je ovu granicu nemoguće efikasno kontrolirati na isti način kao hrvatsko-srpsku granicu u ravničarskom kraju.

- Mislim da je ovo jedan začarani krug. Nismo do danas imali nikakvih problema, osim što smo jednog migranta pronašli u crkvi Ružica. Znamo da ti ljudi ne žele ovdje ostati i cilj im je uglavnom Njemačka. Problem i je i to što su ova područja danas nenaseljena. A što se naše suradnje s policijom tiče, ona je iz godine u godinu sve bolja - kaže Knežević.

On se na još jedan način susreće s problemom migracija – s odlaskom hrvatskih građana. A u općini u kojoj stalno živi oko 1300 stanovnika svaki se odlazak itekako osjeća.

Krećemo prema Bosni i Hercegovini, da vidimo što se dešava s druge strane brda i rijeke Une. I dok se na hrvatskom graničnom prijelazu detaljno kontroliraju gotovo sva vozila, a vidimo i nedavno dovedene policijske pse, na bosanskom prijelazu dvojica policajaca opušteno sjede na stolicama u hladu, dok se oko njih umjesto policijskih pasa igraju mješanci lutalice.

A u Bihaću na ulicama većinu prolaznika čine izbjeglice. Najveći broj njih smjestio se na slapovima Une. Njih oko stotinu nalazi se i na bihaćkoj autobusnoj stanici, a sa svakim novim autobusom taj broj se povećava. Stižu uglavnom iz Velike Kladuše, gdje se nalazi neformalni izbjeglički kamp s više od tisuću ljudi. Mnogi od njih danima već cirkuliraju između ova dva grada tražeći način kako da nastave svoje putovanje i prijeđu hrvatsku granicu. Neki su to već bezuspješno pokušali u nekoliko navrata. Brojnost ljudi podsjeća na vrijeme tzv. balkanske rute i shvaćamo da nitko nije pripremljen za novonastalu situaciju. Na autobusnoj stanici pričamo s vozačem koji svakodnevno vozi autobus na liniji Korenica – Bihać i koji tvrdi da se broj ljudi višestruko povećao u posljednjih mjesec dana.

- Nisam im htio naplaćivati kartu u Hrvatskoj jer znam da će ih skinuti s autobusa, ali su mi policajci rekli da kartu moram naplatiti jer bi se to onda moglo nezgodno shvatiti. Razumijete što vam želim reći? A strašno mi ih je žao, pogotovo kada vidim cijele obitelji s malom djecom. I to s pucanjem, nije mi jasno kako se moglo dogoditi - dodaje ovaj vozač, koji nas je zamolio da ostane anoniman.

Nevjerojatno je kako u hrvatskim medijima ne postoji niti jedan izvještaj o situaciji u gradu koji je udaljen samo trinaestak kilometara od hrvatske granice. Pored stadiona Nogometnog kluba Jedinstvo nalazi se nekadašnji dom u kojem su bile smještene izbjeglice iz prošlih ratova. Danas ovaj prostor bez prozora, s golim nedovršenim zidovima, predstavlja mjesto gdje borave svi oni koji nemaju novca za privatni smještaj i motele te izgleda više kao skvot iz pakla nego prihvatilište za ljude. Ulazimo unutra i probijamo se kroz dim, pazeći da ne nagazimo na ljude koji spavaju po podu. Prolazimo pored cijelih obitelji s malom djecom. Na prvom katu zatičemo mladog dečka iz Irana, koji je bolji život odlučio potražiti u Europi, ali je već godinama na putu.

- Napišite moju priču. Nemam se čega stidjeti i bojati, već sam pričao javno. Pogledajte recimo ovog malog dječaka ovdje, s crnim očima. Možda baš on bude budući predsjednik Švedske. Ne znam čega se ljudi boje u Hrvatskoj i zašto su odlučili pucati, to ne mogu nikako shvatiti. Ljudi ovdje govore da su pucali zato što je riječ o muslimanima. U Mađarskoj je situacija grozna, u Bugarskoj također, ali ne znam da je itko ikada pucao po nama. Već neko vrijeme putujem i želim doći do Njemačke i tamo zatražiti azil. Ali ne zato što samo želim u Njemačku – i u Srbiji sam zatražio azil. Bio sam smješten u Bogovađi, poslije u Preševu i čekao sam i čekao. Devet mjeseci sam čekao i nikada nisam dobio poziv ni za prvi razgovor. Većina ljudi ovdje, Pakistanci, Kurdi, Afganistanci, bježe i od rata i od mržnje i od religije. Bježe i od islama. Moji korijeni su židovski i kršćanski i zbog toga sam imao puno problema u Iranu. Od toga bježim. Svi smo mislili da će nas Europa prihvatiti. Iz sveg srca želim da se situacija na našem predivnom Bliskom istoku jednom smiri. I smirit će se, a vi morate shvatiti da za te ratove nismo odgovorni samo mi, već i cijeli svijet. Stvarno želim da se sve tamo napokon smiri i da počnemo živjeti kao normalni ljudi - govori nam Said Keley.

Ispred, na partizanskom groblju, leže ljudi i pokušavaju spavati. Grupa mladih Pakistanaca nudi nas nepoznatim napitkom, mješavinom mlijeka i Coca-Cole, za koji tvrde da daje nevjerojatnu energiju. Oni su već više od godinu dana na putu i kažu da neće odustati sve dok ne dođu do svog cilja. Izbjeglice su posvuda i svi planiraju nastavak putovanja. Uistinu, migracije se ne mogu zaustaviti zidovima i žicama – nova je epizoda ove priče tek počela. Nadamo se da neće biti tragična.