>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Tena Erceg

Nikola Visković: Oportunizam je bit socijaldemokracije

Umirovljeni splitski profesor prava, ekolog i aktivist za ljudska prava: Pozicija SDP-a radikalnim je ljevičarima neprihvatljiva jer konzervira temeljne društvene nejednakosti i druge nazadne aspekte kapitalizma. SDP je, kao i socijaldemokracija općenito, socijalno, međunarodno i ekološki nedostatan politički subjekt, jedna slaba ljevica, u velikoj mjeri činovnička

SDP je na prošlim izborima kažnjen zbog ulizivanja desnici, a mnogi njegovi birači smatraju da to više nije stranka ljevice. Slažete li se s time?

Evropska tradicija ljevice takva je da već desetljećima postoje dvije ljevice. Socijaldemokracija, koja je još početkom 20. stoljeća odbila revolucionarno djelovanje i proglasila da će se protiv kapitalizma boriti reformatorski odnosno oportunistički, i druga ljevica, koja je revolucionarna i avangardna, a od socijaldemokracije se razlikuje upravo po njezinim slabostima. Dok je socijaldemokracija idejno slaba, jer je kompromiserska, ali i organizacijski jaka, nova ljevica je idejno jaka, ali je organizacijski slaba. Funkcija ove prve je efikasnost i pragmatičnost, zbog čega dobiva izbore, dok ova druga sa svojim jakim idejama ne može uvjeriti mase, već samo one koji su skloni utopijama i dugoročnom mišljenju, i zato nije elektoralistička.

Zadatak ljevice je da priprema javnost za vrijeme kada će preokret možda postati ostvariv, možda u vrlo dubokoj ekonomskoj i ekološkoj krizi koja bi vladajući poredak, teže nego 2008., dovela do kraha

SDP je dakle tipična kompromiserska socijaldemokratska stranka?

On jeste tipična evropska socijaldemokratska stranka lijevog centra, reformistička ljevica, ništa lošija ni bolja od onih vladajućih u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Stranka integrirana u svjetski vladajući neoliberalni poredak i vjerna svojem izvornom uvjerenju da kapitalistički sistem ne treba ili da se ne može revolucionarno rušiti, već samo iznutra reformski mijenjati kroz socijalne mjere u korist radničke klase. To je oportunistička pozicija koja je radikalnim ljevičarima neprihvatljiva jer konzervira temeljne društvene nejednakosti i druge nazadne aspekte kapitalizma kao što su militarizam, imperijalizam, nesolidarnost među narodima i uništavanje prirodnih ravnoteža. SDP je, kao i socijaldemokracija općenito, socijalno, međunarodno i ekološki nedostatan politički subjekt, jedna slaba ljevica, u velikoj mjeri činovnička. Ne smiju se ipak zanemariti neka pozitivna djelovanja SDP-a na vlasti, a to su obrana svjetovnog društva, pristojan odnos prema nevladinim udrugama, priznanje homoseksualnih prava, održavanje antifašističkih tekovina i zaustavljanje narušavanja međunarodnih odnosa. Nije nevažna ni činjenica da je SDP najsnažnija socijaldemokratska stranka u usporedbi s ostalim istočnoevropskim socijaldemokratskim strankama.

Piculin dogovor s HDZ-om

Koje su negativne odlike SDP-ove vladavine?

Problematične strane djelovanja SDP-a su neodlučnost u zaštiti radnika i uništavanih poduzeća, u suzbijanju korupcije i privrednog kriminala, slabost u zaštiti žrtava rata, posebno srpskog izbjeglog i neizbjeglog stanovništva, koje još živi u uvjetima višestruke diskriminacije. Zatim nesamostalnost i podilaženje u vanjskoj politici, prema parazitskoj evropskoj birokraciji, prema trgovini oružjem i militarizmu NATO saveza, kao i prema hladnoratovskoj politici spram Rusije. Mane su mu i neodlučan stav protiv crkvenog politikantstva, tjeranje kritičke inteligencije iz svojih struktura, podcjenjivanje ekoloških problema i nezauzimanje kritičkog stava prema dužničkoj krizi u svijetu.

Ušao sam u Radničku frontu jer sam htio dati simbolički doprinos i volio bih da se uključi još ljudi, ali i zato što mislim da je dosta tog sjedenja, pisanja, mudrovanja i dijeljenja pameti

Čini se da je taj oportunizam stranku idejno potpuno rastočio?

Oportunizam je bit socijaldemokracije, kao i činovništvo, nomenklatura koja iz sebe generira klonove i ne prima nikakve inpute izvana. Kada se uvučete u takvu jednu pragmu, pogotovo ako dolazite iz pozitivističkih profesija koje su nekritičke i nefilozofske, naravno da imate činovnički duh koji je šupalj i podatan. A socijaldemokracija je, rekli smo, elektoralistička, ona traži birače, a traži ih među populacijom koja je nacionalistički zadojena.

Što vam se čini od kandidata za predsjednika stranke? Zašto kod nas nije moguć kandidat kao što je Jeremy Corbyn u britanskim laburistima?

Kao što sam već rekao, to je nomenklatura. Ima tu nešto volje, ima i dobrih želja, ali nema radikalnosti, a svaka ljevica mora imati barem minimum radikalnosti, odlučnosti da se naprave malo veće stvari, a ne samo sitne ispravke. Corbyn nije činovnik i zato ga stranačka elita hoće ispljunuti, a ljudi ga ne daju. Podržao bih kandidata koji je alternativan dosadašnjoj idejnoj liniji, ali mislim da ga članstvo ne bi podržalo kao što podržava Corbyna u Velikoj Britaniji, zemlji koja ima 300 godina demokracije i koja je prošla sve kuhinje i doživjela jednog Tonyja Blaira, kriminalca kojeg treba osuditi za ratne zločine. Tonino Picula je tipičan primjer te nomenklature, efikasan je i pristojan, ali to je čovjek koji kaže da želi zadržati svoju briselsku apanažu, što je zaista grozno od jednog SDP-ovca. Osim toga, u predgovoru koji je napisao za knjigu Davora Ive Stiera Picula je dao do znanja da je s njima napravio dogovor prema kojemu je perspektiva Hrvatske u tome da se i HDZ i SDP ‘upristoje’, što znači da obje stranke postanu građanske. On bi to i učinio. A ja mislim da SDP u tom pravcu ne treba ići. SDP se treba upristojiti lijevo, a ne upristojiti desno.

Kako biste okarakterizirali ono što nazivate avangardnom ljevicom, kakva je njezina snaga danas?

Kritička i antisistemska ljevica je svugdje u svijetu slabo razvijena organizacijski, ali donekle i idejno, zbog nedovršene analize izmijenjenih ekonomskih, socijalnih i političkih okolnosti u odnosu na doba ‘klasične’ radničke klase i lijevih političkih snaga. Organizacijski zbog objektivnih teškoća, ali i subjektivnih nedostataka kao što su samozatvaranje, ekskluzivizam i sektaštvo. Nova ljevica u Hrvatskoj danas ne može pretendirati da bude stranka izbornog tipa. Niti je stanovništvo na to pripravno, niti imamo dovoljno politički sposobnih ljudi koji bi to mogli ostvariti. Ona ni u Evropi ne može dobiti više od pet ili deset posto, jer ljudi ne misle na budućnost nego na sutra. Zadatak ljevice u Hrvatskoj, ali vjerojatno i posvuda na Zapadu, jest da se konstituira u subjekt sposoban da javnosti govori koji su glavni tehnološki, ekološki, ekonomski i politički problemi u svijetu globalizma i neoliberalne hegemonije. To znači, da priprema javnost za vrijeme kada će preokret možda postati ostvariv. To vrijeme bi moglo biti ono u vrlo dubokoj ekonomskoj i ekološkoj krizi koja bi vladajući poredak, teže nego 2008. godine, dovela do kraha. Ali na istu tu krizu sprema se i desna, nacional-ksenofobna opozicija.

Potencijalna gunđala

Gdje danas u Hrvatskoj vidite obrise te nove ljevice?

Organizirane nove ljevice nema, ali ima senzibiliziranih lijevih subjekata otpora koje bi trebalo okupiti, a njih je moguće naći u dijelu fizičkih i prosvjetnih radnika, seljaka, studenata, zatim u dijelu znanstvene inteligencije i umjetnika, u većini nevladinih organizacija, u dijelu novinara i sindikalista. Taj lijevi senzibilitet prepoznaje se po zastupanju antiautoritarnosti, egalitarizma, svjetovnosti, solidarnosti, antirasizma, antinacionalizma i antiseksizma, antimilitarizma, antibirokratizma, ekologizma i antifašizma. Stranački pokušaji obnove političke ljevice u Hrvatskoj su SRP, koji čine nostalgici partizanskog i samoupravnog pokreta, ORaH, koji čine ekologisti bez širih političkih stavova, Laburisti, o kojima dosta govori to što se plaše ‘ekstremizma’ Radničke fronte, i sama Radnička fronta, koju najviše karakterizira lokalni aktivizam.

Zašto ste se vi odlučili učlaniti u Radničku frontu?

Jer mi je dosadilo da samo govorim. Želim pomoći, pokušati djelovati da se ta fronta poveća, da se kod intelektualaca, studenata, ljudi koji su angažirani u raznim mrežama urgira da naprave jednu okladu sa samima sobom pa kažu ‘hajde da se pridružim i da vidim što se može učiniti’. Pa da uđu i Šnajder, Matvejević, Buden ili Frljić. Jer ne treba podcjenjivati potencijalna gunđala. Dakle htio sam dati simbolički doprinos i volio bih da se uključi još ljudi, ali i zato što mislim da je dosta tog sjedenja, pisanja, mudrovanja i dijeljenja pameti, a da se ne želi i ne može izaći na ulicu. Ja bih volio izaći na ulicu, otići na Rivu kada dođe nuklearna podmornica, ali da nas tamo bude barem deset.

U posljednje vrijeme u tim se krugovima vodi rasprava o tome može li ljevica, pa i antifašizam, biti ‘prava’ a da nije antikapitalistička. Što vi mislite o tome?

Te su rasprave doktrinarne i u ovom trenutku nevažne, one se tiču budućnosti. To je jedno lako pitanje jer se doima kao da rješava sve probleme. Treba poći od toga da i u kapitalizmu ima elemenata koje će i najbolji socijalizam prihvatiti, a to je privatna inicijativa, ali unutar opće regulacije i kontrole. I kapitalizam ima svoje razlike, on nije kompaktna cjelina, već ima i elemenata koji se mogu prihvatiti, ali i onih koji se sigurno ne mogu prihvatiti, a to su monopoli, korporacije koje kontroliraju sve. Može se postaviti i pitanje je li kapitalizam postojao i u Sovjetskom Savezu. Lenjinska politika petoljetki bila je forsirani, nasilni, revolucionarni kapitalizam s cijeđenjem znoja, naročito seljaka. Taj direktor bio je jednako okrutan prema radnicima u smislu eksploatacije, s jedinom razlikom da deset posto nije stavljao na svoj račun nego je sve davao državi, a ona je njemu davala beneficije i on je bio dobrostojeći kapitalist. Ljevica će sigurno nešto racionalno od slobodne tržišne privrede koristiti u svojoj najboljoj, nevjerojatnoj budućnosti. Što se tiče antifašizma, pa De Gaulle je bio antifašist, konzervativac i superkapitalist. Antifašist je i onaj koji je htio skinuti fašiste kao teret vlastite klase, ne zbog radništva nego zbog građanstva, jer je fašizam gnjavio i građanstvo, a ne samo radnike i komuniste. Istina, kod nas se antifašizam spojio s komunizmom i zato ga desnica sada opanjkava, a ljevica uzdiže, ne želeći pritom ništa kritički reći o komunizmu.

Malo inteligentniji konzervativci

Vlada Andreja Plenkovića, kao i ona prethodna, podržava događaje na kojima se propagira srednjovjekovni pogled na svijet i komemorira ustaška vojska. Ima li među njima suštinske razlike?

Vladajući su anti-antifašisti iz više razloga. Dio njih jer su im preci stradali na strani NDH, a dio zbog mržnje prema komunizmu, pa se onda u tegobnom pokušaju da diskreditiraju sistem u kojem su se gradile zgrade i olimpijski stadioni hvataju zločina o kojima se šutjelo. Ali njihovi motivi su elektoralistički, oni žele zadržati uza se onih 20 posto stanovništva koje se nostalgično odnosi prema NDH i čiji su kandidati dobili dosta preferencijalnih glasova. To je pitanje političkog njuha. Plenković jeste otišao u Sloveniju na pokop, ali on od toga neće raditi prvi princip svoje politike, kao što je radio Tomislav Karamarko. Sada imamo posla s briselskim ljudima, malo inteligentnijim činovnicima koji su prije svega konzervativci.

Ipak, konzervativna desnica nastavila je postizati ogromne uspjehe?

Ne bih rekao da su napravili ogromne uspjehe. Kada je SDP prvi put došao na vlast početkom 2000., bio sam sa Srđanom Vrcanom i jednim njemačkim novinarom i njih dvojica složila su se da je to početak kraja HDZ-a. Ja sam smatrao da je u pitanju stjecaj okolnosti, činjenica da su bili na vlasti pa radili greške i da će se isto to dogoditi i SDP-u. Jer strukturalni omjeri u društvu ne mijenjaju se preko noći. Najbolji dokaz je Španjolska, gdje su izbori nakon građanskog rata dali isti rezultat kao prije građanskog rata. Ništa Španjolcima nije prosvijetlila pamet u postocima činjenica da su imali fašiste i da je bila užasna represija. Samo što više nisu bili frankisti nego populisti, konzervativci. Ljevica i desnica su praktički svugdje izbalansirane osim u Istočnoj Evropi, gdje konzervativci dominiraju zato što su na svojim teritorijima imali sovjetske trupe. Jedina razlika u Hrvatskoj je u tome što se na Zapadu ljevica uspjela organizirati pa dobiva pet ili deset posto na izborima, a ovdje nije. Ali ljudi, potencijalnih birača, ovdje ima jednako kao i tamo.

1/1