>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Norveška ješka

Vijest da Tomislav Debeljak, vlasnik Brodosplita, kupuje norveško brodogradilište Kleven Verft domaći mediji prenijeli su s oduševljenjem, a i brodograđevni stručnjaci tvrde da projekt ima šanse za uspjeh. Drugu stranu priče, međutim, čine svjedočanstva splitskih radnika o stanju u njihovom škveru

Nedavna vijest da Brodosplit kupuje norveško brodogradilište Kleven Verft odjeknula je u hrvatskoj javnosti s iznenađenjem i optimizmom. Ustvari, oprez je donekle prigušio ono što bi se dalo nazvati odjekom. Ako je ova sredina kroz proteklih par desetljeća naučila iz medija nešto zaista vjerodostojno o međunarodnim brodograđevno-tržišnim prilikama, onda je to upravo kovitlava njihova volatilnost i nestalnost s početkom 21. stoljeća. Stoga je ona iznenađenost vidno podcrtana općom zbunjenošću: otkud Brodosplitu uopće takva ideja? Točnije kazano, kupac omalenog norveškog škvera nije Brodosplit, nego DIV grupa, vlasnik splitskog pogona. Ali gazda tog metalurškog koncerna Tomislav Debeljak sigurno nije preuzeo Kleven Verft da bi ga spario s trakom za proizvodnju vijaka u Kninu, ili s onom za željezničke pragove u Svrljigu, već s jedinim brodogradilištem koje posjeduje.

Brodosplit je pao Debeljaku u ruke pod krajnje dubioznim, ali formalno nekriminaliziranim okolnostima koje smo opisivali u više navrata. Nećemo iznova prepričavati sve momente. Dovoljno je reći da se država – hrvatska politička elita – pokazala nesposobnom i nevoljnom da spasi gotovo bilo što od nekoć najrazvijenije domaće industrije. Među poduzetnicima zainteresiranim za prčkanje po njezinim ostacima i finu usputnu zaradu na oproštajnim državnim subvencijama za restrukturiranje, Tomislav je Debeljak bio najodlučniji. I malo se tko obazirao na daljnji pad splitskog brodogradilišta nakon privatizacije. Sad je na Debeljakovoj strani prvenstveno činjenica da ono još uvijek radi i nekako isplaćuje plaće, mada najmanje proizvodi brodove. Ali propali su u međuvremenu i Uljanik, i 3. maj, i Brodotrogir.

Uglavnom, ne samo da Brodosplit radi, nego se ta priča još i širi, kao što vidimo. Njegovoj upravi postavili smo neka konkretnija pitanja o norveškoj akviziciji. Ipak, škverski glasnogovornik Josip Jurišić otpisao nam je da još uvijek nije u mogućnosti izlaziti u javnost s pojedinostima sadržajnijim od nekoliko uopćenih smjernica.

Najvažnije iz prepiske svodi se na procjenu sinergije dvaju komplementarnih škverova: ‘Očekujemo i snižavanje troškova gradnje i znatno niže troškove financiranja novih projekata. Ta ukupna ušteda koja bi mogla iznositi do pet posto omogućit će nam ne samo veću profitabilnost nego i konkurentnost prilikom ugovaranja i gradnje složenih i sofisticiranih brodova srednje veličine. U tom segmentu, ovim povezivanjem imamo veliku šansu biti uistinu najbolji na tržištu.’

Prema onome što smo saznali pak od brodograđevnih stručnjaka koji su željeli ostati neimenovani, šanse za planirani uspjeh nisu zanemarive. Ne zna se cijena Kleven Verfta, doduše, ni kakve je obaveze preuzela DIV grupa u odnosu na održanje temeljne proizvodnje i broj zaposlenih radnika. Moguće je da Tomislav Debeljak ne ulazi u taj posao s osobitim vlastitim rizikom, a da s druge strane može računati i na stanovite državne olakšice u Norveškoj. Ta država inače honorira ugradnju barem 30 posto domaće komponente u proizvod. Još i više trebala bi značiti njezina riješenost da obnovi moćnu nacionalnu ribarsku flotu, pri čemu Kleven Verft slovi za jednog od potvrđenih igrača. I ne zaboravimo da Norveška nije u Europskoj uniji, jer nije to ni željela. Pa sad sama odlučuje o vantržišnim poticajima, ne zamarajući se odviše time što je zato ponekad uspoređuju s Kinom.

Ono najvažnije u povezivanju Brodosplita i Kleven Verfta, međutim, jest fakat da ta dva škvera danas prave različite dijelove brodova. Splitsko brodogradilište, rekosmo, jedva da više producira čitave brodove. Ali ono relativno redovno isporučuje barem dijelove trupa partnerima kao što je veliki talijanski državni brodograditelj Fincantieri. I dobro, usput kuje segmente za morsku branu u Veneciji. Kleven Verft postupa drukčije, nalik Fincantieriju: dobavlja brodske trupove iz Rumunjske ili Turske, i zatim nastavlja opremanje s onih minimalno 30 posto domaće vrijednosti.

Čini se to dobitnom kombinacijom, osim što globalno tržište i dalje prijeti. Treba imati u vidu, recimo, i to da je u istom zapadnonorveškom okrugu Møre og Romsdal baš Fincantieri krajem prošle godine odlučio zatvoriti, među ostalim, svoj škver VARD u gradiću Aukra. A prvi brodograđevni susjed Kleven Verfta, škver Ulstein, smješten također na otoku Dimna, naglo je s gradnje teretnjaka prešao na srednje velike putničke kruzere, uslijed turbulencija u globalnom kontekstu.

Kako ne bi morao potporu utjerivati isključivo od HBOR-a i hrvatskih političara, Debeljak će se ubuduće osloniti na Kleven Verft. U protivnom, njegov bonitet ne može biti dugoročno upotrebljiv, niti dovijeka mogu nedovršeni brodovi figurirati kao temeljni kapital. Ali s aktivnim norveškim brodogradilištem strani kreditori će povoljnije gledati i na samoborskog kralja šarafa s nizom tvrtki u blokadi te dugovima za komunalne naknade. I uskoro možda najuspješnijeg hrvatskog industrijalca, kao što je ovih dana lijepo primijetio Jutarnji list, izuzmemo li snishodljivost.

Nema sad veze to što ova prognoza malo više govori o hrvatskoj privredi nego o Debeljaku. Nema veze ni što će dodana vrijednost sofisticiranog putničkog ili ribarskog broda ostajati glavninom u Norveškoj. Ipak ovdje ta struka još neko vrijeme neće zaboraviti praviti brodske trupove, a i onih – navodno – par tisuća zaposlenih u Brodosplitu će nastaviti primati plaće, kakve god. Točno smo dotle došli, to nam je industrijska realnost, i bolje je da smo s time načistu. Ali ovaj osvrt ne bi bio potpun da se za ilustraciju stanja u Splitu nismo raspitali i među radništvom. Onim koje nema pravo ništa javno govoriti, naravno. Stoga do kraja ove priče prepuštamo riječ jednom prekaljenom radniku Brodosplita, dok njegovo ime zadržavamo u redakciji.

‘Mi smo van ode postali ka logor, pravo za reć. Svakoga je straj da se ne povridi, jerbo će sam bit kriv, a tako se ne more radit. I ne radimo šta smo radili, škver je umra. Ti si ode rob, i ne talasaj. Nadređeni, ophodnja, špije. Najboje ti je pobić u stranu i mučat. Čim priđeš kapiju, baci mozak ća. I svi znamo da politika drži gazdu. Ma brodogradnja van je taka da vazda mora nešto tuć. Vari se, brusi, siče, dricaje. A mi ka u kazalištu. Šta činimo? Brane za Veneciju, sad ću van reć. To van je ka ogromna kutija šibica s dva uva sa strane. Dvi uške da ga držu u moru. Plus još neke sekcije brodske za Italiju. Sami čelik bez išta. Onda me pogodi kad vidin šta piše Slobodna. Prenosi dopise koje gazda pošalje, e. Napuva nam je primanja, prikaziva dodatak za topli obrok i prevoz, a za mirovinsko plaća minimalac. Skinili bi mi glavu da znadu šta van pričan. Moraš bit podoban, izminija se kadar. Bugari, Indijci, ovi-oni. Još gora sirotinja od nas. Napravija im je za spavat u dizel-motornoj, tamo di su bili uredi. Ne izlazu vanka, jedino nediljon u Konzuma priko mosta, idu u grupama. Onda su polagali ateste za varenje, ajme. Da van rečen, to nema veze s ničin. Znate šta je brodogradnja, da prostite, tu nema zajebancije. Ali on gleda samo da su jeftini. I da uzme poticaj, zato nas tramakaje iz firme u firmu. Nama domaćima priti, stavija je bija i poziv da cinkamo jedni druge za nagradu. Na oglasnu ploču, e. Stotinu kuna ako slikaš kolegu da sidi. Traži se da se svidiš poslovođi, ili si izgorija. Tako je od prvoga dana kad je stiga. Nastupija ka terorista, bija san zaprepašten. Tija je dokazat da je tvrd, tija nas je ponizit. A dićedu judi? Mladi bižu vanka, stari gledaju kad će penzija. Sve samo kupu u prsi. Toliko je škverana već umrlo od tuge. Danas bija, sutra ga nema. Svi znadu zašto. I žaj mi je, ali ni ja više ne znan šta ću. Žaj mi je, Brodosplit je bija gigant. Čuda smo činili, a sad ima dugo da nismo ni barku završili. I neka toga škvera u Norvešku, volija bi da bude dobro, ma ja van više ništa u to ne virujen.’

1/1