>

novosti logo

Društvo Društvo

Od ‘Bujice’ do ulice

Geneza Penavinog prosvjeda može se precizno detektirati. Sve je počelo kad je u siječnju i veljači u ‘Bujici’ objavljeno da je SDSS-ov dožupan Đorđe Čurčić bio na Ovčari. Lokalni policajac Nikola Kajkić ubrzo je maknut s istrage o Ovčari pod sumnjom da je falsificirao pojedine spise. No u ‘Bujici’ su objavili da je smijenjen po nalogu SDSS-a

U skladištu Muzeja domovinskog rata u Vukovaru pohranjen je šator. Prije toga bio je razapet u zagrebačkoj Savskoj 66 ispred Ministarstva branitelja, kao simbol pobune hrvatskih veterana protiv ‘nepravednog’ tretmana vlade Zorana Milanovića. Nakon što su braniteljske grupacije, u suglasju s Tomislavom Karamarkom, doprinijele povratku HDZ-a na vlast, njihov šator je postao suvišan za javni prostor. Prije dvije godine začetnici toga prosvjeda odlučili su ga otpraviti u povijest. S obzirom na karakter rečenog muzeja, smatrali su da se radi o savršenoj lokaciji. Unatoč njihovom naumu, šator nije završio u stalnom postavu muzeja. Usprotivili su se vukovarski branitelji, ističući da nesuđeni izložak nema veze s Domovinskim ratom.

Penavin apel za bolji rad pravosudnih tijela pretvorio se preko noći u novu antisrpsku kampanju. Konkretno, u kampanju protiv članova sdss-a i Milorada Pupovca, od kojeg su zatražili prisegu lojalnosti Hrvatskoj u Saboru

- Dobro za šatoraše da im dom nije postao muzejski postav i dio prošlosti. Čini se kako će im još trebati - kaže sarkastično Predrag Fred Matić, aludirajući na prosvjed koji će se održati 13. listopada u Vukovaru.

Kao Milanovićev ministar branitelja, upravo je Matić bio jedna od glavnih meta revolta nekadašnjih suboraca. Prisjećajući se tih mjeseci, veteran i sudionik obrane Vukovara kaže da mu je na neki način bilo jednostavnije u srpskom koncentracijskom logoru.

- Tamo si bar znao tko ti je neprijatelj. Ono što su meni radili takozvani branitelji ne bih poželio nikome - ističe Matić, pa nakon kratkog razmišljanja dodaje: - Dobro, poželio bih HDZ-u, makar dva posto tog doživljaja. Ipak su šator i pojedinci ispod njega bili HDZ-ovo čedo. Sada im se vratio kao bumerang.

Od trenutka kad je HDZ-ov gradonačelnik Ivan Penava najavio prosvjed zbog nerješavanja ratnih zločina u Vukovaru, Matićeva tvrdnja se ostvarila. Penavi su se ubrzo pridružile neke od najutjecajnijih veteranskih organizacija u Hrvatskoj, pa se njegov apel za bolji rad pravosudnih tijela pretvorio preko noći u novu antisrpsku kampanju. Konkretno: kampanju protiv članova SDSS-a i Milorada Pupovca, od kojeg su zatražili prisegu lojalnosti Hrvatskoj u Saboru. Iako je zbog poruka iz središnjice stranke pokušao ublažiti zahuktalu desničarsku rekonkvistu, Penava nije želio odustati od prosvjednih aktivnosti. Dolazak su tako ubrzo najavili istureni predstavnici hrvatske desnice, poput Velimira Bujanca, Zlatka Hasanbegovića, pravaških strančica, udruge U ime obitelji i brojnih braniteljskih organizacija. Šator je, ukratko, postao spreman za novu lokaciju.

Kad smo minulog ponedjeljka posjetili grad na Vuki, ništa nije upućivalo na to da će Vukovar opet postati lokacija za masovni protest protiv izvršne vlasti. Obala u užem centru grada postala je poprište velikih građevinskih radova. Na svakom koraku teška je mehanizacija, intenzivno se obnavlja javna infrastruktura. Izuzme li se skelama ograđen vodotoranj, spomenici rata jedini su dovršeni i do kraja uređeni objekti. Ispod te kulise, međutim, kulja dugogodišnje nezadovoljstvo državom koja nije dovoljno napravila u pronalasku nestalih i njihovih ubojica. Iako su posljednjih godina pokrenuti brojni kazneni postupci, nemali broj ubojica i njihovih nalogodavaca nije zahvaćen nikakvim optužnicama. I dalje nije poznata sudbina tristotinjak nestalih.

Dok srpsko pravosuđe uporno izbjegava suditi najodgovornijima za zločine, hrvatska politika u potpunosti zanemaruje žrtve srpske nacionalnosti. Između političkih odluka centara stiješnjeni su Srbi i Hrvati koji svakodnevno žive u Vukovaru. Dok smo razgovarali s pripadnicima obiju strana, svi su bez iznimke rekli da je za normalan život nužno rješavanje zločina iz devedesetih. Nitko pritom nije istaknuo ono čuveno ‘ali’ kao znak relativizacije patnje druge strane. ‘Ali’ se jedino spominje kao podsjećanje na potpuno zanemarivanje žrtava manjinske strane.

Tomislav Josić, predvodnik antićiriličnog pokreta i današnji Penavin savjetnik za branitelje, navodno je imao popriličan upliv na ideju o prosvjedu. Na vidjelo izlazi identični kružok koji je rušio Milanovićevu vladu

- Naravno da pozdravljamo svaki pokušaj da se potakne rješavanje sudbina nestalih, ali čini se kao da se uvijek zaboravljaju Srbi koji su stradali u sukobu - kaže nam Srđan Kolar, predsjednik vukovarskog SDSS-a, ističući da najavljeni protest nije dobro rješenje za suočavanje s prošlošću.

- Opet se rade tenzije u gradu u kojem ih ima previše, opet se šalju nepotrebne poruke prema predstavnicima srpske manjine. Mi smo apsolutno za rješavanje svakog zločina, bez obzira na stranu, ali smo mišljenja da se to treba rješavati u institucijama Republike Hrvatske, a ne na ulici. Ako su već krenuli u to, zašto ne idu u Zagreb, zašto opet Vukovar? - pita Kolar.

Geneza najnovijeg prosvjeda može se detektirati poprilično precizno. Sve je počelo u siječnju i veljači u emisiji ‘Bujica’ Velimira Bujanca, u kojoj je objavljeno da je sdss-ov dožupan đorđe čurčić bio na Ovčari nakon pada Vukovara. Lokalni policajac nikola kajkić, koji je radio na istragama zločina na Ovčari, ubrzo je s njih maknut pod sumnjom da je, kako su obrazložili iz policije, falsificirao pojedine spise. No u ‘Bujici’, gdje Kajkić redovno gostuje otvoreno lažući o pojedincima poput olivera frljića i ranka ostojića, objavili su da je smijenjen po nalogu sdss-a i Pupovca zato što je pozvao Čurčića na obavijesni razgovor. Kajkićeva Koordinacija braniteljskih i stradalničkih udruga iz Domovinskog rata sazvala je potom konferenciju za medije ispred prostorija Hrvatskog generalskog zbora u Zagrebu. Umirovljeni generali, koji su najblaže rečeno lišeni suptilnosti kad je riječ o širenju nacionalističke propagande, uskratili su im svoje prostorije pod obrazloženjem da se bave ‘politikantstvom’. Riječ su uzeli zorica gregurić i povjesničar josip jurčević, koji dostojanstvo Domovinskog rata brane kroz prozivanje antihrvatskih elemenata u društvu i redovno traženje zabrana nepoćudnih filmova, predstava, televizijskih programa i filmskih produkcija.

Nakon što je Penava najavio prosvjed, apelu su se pridružile i dvije utjecajne braniteljske organizacije, Zbor udruga veterana gardijskih postrojbi i Udruga specijalne policije. Riječ je o faktičkim pokretačima šatoraškog prosvjeda protiv vlade Zorana Milanovića. U vrijeme Milanovića specijalce je vodio josip klemm, a veterane gardijskih postrojbi ante deur. Deur je postao savjetnik predsjednice kolinde grabar-kitarović, a Klemm je proširio ionako unosan zaštitarski biznis. Njihovi nasljednici, koji glase za ljude bliske hdz-ovoj tvrdoj struji, nastavili su stopama prethodnika, tražeći od legitimno izabranih saborskih zastupnika srpske manjine da se očituju o lojalnosti Hrvatskoj.

Uzme li se još u obzir tomislav josić, predvodnik antićiriličnog pokreta u Vukovaru i današnji savjetnik gradonačelnika Penave za branitelje, koji je navodno imao popriličan upliv na ideju o prosvjedu, na vidjelo izlazi identični braniteljsko-desničarski kružok koji je rušio Milanovićevu vladu u interesu Karamarkovog hdz-a.

Iako je tema ponovno izašla u javni prostor zahvaljujući političkom obračunu na desnici, Veselinka Kastratović iz osječkog Centra za mir ističe da je problem itekako realan. Kao pravnica koja je dugo godina radila monitoring suđenja za ratne zločine u istočnoj Slavoniji, kaže da su brojni uzroci današnjem nezadovoljavajućem stanju s procesuiranjem zločina. Jedan od većih problema nastao je, kaže, još tijekom rata, kad su kreirane prve optužnice za masovne zločine u Vukovaru i okolici.

- Optužnice su u brojnim slučajevima manjkave. Za Ovčaru je nastala 1993. godine. Tamo je primjerice pomiješan hangar u Veleprometu s hangarom na Ovčari, pa su počinitelji smješteni u pogrešan prostor i vrijeme. Osječka optužnica protiv Veljka Kadijevića uključuje Ovčaru, ali se također ne navodi vrijeme stradanja, baš kao i u slučaju Sotina, odakle su u nepoznato odvedene 64 osobe. Zločin u Bogdanovcima, gdje je pobijeno 90 ljudi, mahom civila, nalazi se u tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid, ali sama optužnica za konkretne počinitelje po mojim saznanjima nije napravljena. I dalje se ne zna gdje su tijela - ističe Kastratović, podsjećajući i na brojne zločine koji su neprocesuirani.

Za hangare u Veleprometu, kroz koje je prošlo više stotina ljudi, od kojih su mnogi i ubijeni, ne zna se ni točan broj žrtava. Neke obitelji opetovano su išle davati iskaze za članove kojima se gubi trag u Veleprometu, ali uzaludno.

- Iako je nužno pronaći počinitelje, njihova je najveća želja da pronađu članove obitelji, da ih pokopaju i dostojanstveno se oproste - kaže Veselinka Kastratović, dodajući da su navedene činjenice tek dio razloga zbog kojih obitelji žrtava imaju puno pravo biti nezadovoljne radom nadležnih institucija.

U nedostatku rezultata pravosuđa, neki su doslovno išli po Srbiji, moleći bivše susjede da im otkriju eventualna saznanja o masovnim grobnicama s njihovim članovima obitelji. Pored toga, smatra da je jedan od najvećih problema i loš odnos države prema civilnim žrtvama rata. Organizacije poput Centra za mir ili Documente godinama pokušavaju osvijestiti društvo o njihovim stradanjima. Iako je za vrijeme SDP-ove vlade došlo do pomaka, stradanja civila i dalje su od sekundarne važnosti. Dapače, upravo su desničarski političari i braniteljske organizacije koje dolaze na vukovarski prosvjed javno protestirali protiv takvih inicijativa, ističući da ‘antihrvatske’ organizacije traže pare za ‘agresore’ koji se predstavljaju civilima.

Među ‘agresorima’ je više od 20 civila srpske nacionalnosti, Vukovaraca koji su u proljeće i ljeto 1991. uoči otvorenog sukoba odvođeni iz kuća i skloništa. Nitko nikad nije odgovarao za njihove likvidacije. Država se pravi da nikad nisu ni postojali, dok dio desnice nerijetko plasira teze da su ih likvidirali ‘njihovi’. Priče o njima dosežu razinu izvještaja spomenutih organizacija ili manjinskih medija. Slavko Bubalo, novinar manjinskog časopisa Izvor, kroničar je njihova stradanja. Godinama ispisuje svjedočenja o ubojstvima i uzaludnim borbama članova obitelji s hrvatskim pravosuđem. Dok sjedimo u redakciji Izvora, Bubalo nam citira izjavu Rade Mrkić, koja je od hrvatskog državnog vrha pokušala saznati istinu o suprugu Mladenu kojeg su 31. srpnja 1991. hrvatski gardisti odveli u nepoznatom smjeru.

Ovako je glasila njena izjava: ‘Merčep je bio neprirodno ljubazan, oslovljavao me s Radice, nudio me sokom. Rekao je da o nestanku Mladena ne zna ništa, a nakon nekoliko dana, kad sam se ponovno došla raspitati, odgovorio je da ima informaciju kako je moj muž odveden u Trpinju. Nakon 12 dana sam putem telefona kontaktirala predsjednika Tuđmana i kada sam mu rekla šta se sve događa u Vukovaru on je bio jako ljut i spojio me sa gospodinom Vekićem. Vekić mi je rekao da će moj muž već u toku dana biti pušten, ali to se nije dogodilo. Istog dana sam zvala i Šeksa. On je bio u Osijeku i njemu sam rekla da je moj muž uhapšen i molila ga da mi pomogne ako je u Osijeku da ga puste iz zatvora. Kada sam mu rekla ime i prezime on je valjda pomislio da je moj muž Hrvat. Rekao je: ‘Gospođo, pa mi naše ljude odmah puštamo, što ste čekali dvanaest dana? Što se niste odmah javili?’ A ja sam mu rekla da moj muž nije Hrvat nego Srbin i on mi je odmah spustio slušalicu.’

Dok su u tom slučaju počinitelji nepoznati, Živojin Vračarić zna tko mu je ubio majku. Izvukli su je s ocem iz skloništa Borovo Commercea i odveli na likvidaciju. Otac je preživio i kasnije prepoznao počinitelje.

- Nije bilo teško, poznavao je ubojicu prije rata - kaže nam Vračarić.

Čovjek koji je naredio likvidaciju u međuvremenu je umro. Ubojica je i dalje živ i slobodan.

- Vidio sam ga prošle godine na Hrvatskoj televiziji. Povodom vukovarske obljetnice označen je kao primjer heroja - kaže nam.

Tužio je državu za naknadu štete, ali je odbijen. Iako je uzaludno davao očeve iskaze pojedinim državnim institucijama, postupak po njegovom saznanju nikad nije pokrenut. Njegov slučaj po maločemu se razlikuje od slučajeva brojnih Hrvata koji su odvedeni i kao civili lišeni života. Predrag Matić reći će da je omjer stradanja jedan naprama deset, ali da bi i jedni i drugi trebali biti tretirani na isti način.

- No umjesto želje da se iskreno razriješi ova trauma, problem su uzurpirali HDZ-ovi branitelji, iskorištavajući patnje drugih za unutarstranačko potkusurivanje - kaže on.

Matića smo, kao i sedam drugih građana Vukovara, pitali znaju li za zločince koji i dalje nesmetano šeću po tom gradu, kako navode inicijatori skorašnjeg prosvjeda u razlozima za bunt. Odgovor im je identičan: čuli su za priče, ali nikad nisu dobili konkretno ime. U razgovoru s obiteljima žrtava Veselinka Kastratović također je dobila takve informacije.

- Svaki put sam tražila identitet osobe u naumu da je prijavim DORH-u, ali nitko nije znao odgovor na to pitanje - kaže ona.

Slično rezonira i Goran Bošnjak, potpredsjednik vukovarskog SDP-a.

- Moguće je da postoje takvi pojedinci, ali je realnije da su odavno pobjegli iz Hrvatske. Oni znaju što su radili i mislim da ne bi riskirali uhićenje - ističe Bošnjak.

Kao radnik u Ministarstvu uprave, Bošnjak je iz prve ruke svjedočio prosvjedu protiv dvojezičnih ploča. Jasno se sjeća naelektrizirane atmosfere ispred javnih institucija, ali i blokiranja SDP-ove vlade i diplomata u Koloni sjećanja.

- Ne sjećam se gorih događaja još od braniteljskih dana. Bilo je doista teško gledati sve to skupa - kaže Bošnjak, ističući kako danas isti ljudi i iste udruge dolaze prosvjedovati u Vukovar.

Samo, ovaj puta riječ je o nasrtaju na središnjicu HDZ-a. Koliko god se pritom Penava i njegovi veterani trudili ublažiti diskurs i pokazati da prosvjed nema veze s vladom, malo tko vjeruje takvom scenariju. Nije pritom ni toliko bitan pravi razlog udara. Neki poznavatelji prilika u Vukovaru kažu da je Penava pokrenuo cijelu priču u kontekstu sukoba sa vodstvom županijskog HDZ-a bliskog vladi, s kojim već duže vrijeme nije u dobrim odnosima. Drugi vide jasan trag krajnje desnoga krila HDZ-a i bivših članova te stranke, od Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića do pojedinaca u stranci koji nastoje izgurati Plenkovića. Treći pak ističu da je Plenković itekako zaslužio retortu HDZ-ovih branitelja: cijelo vrijeme je šutke promatrao brutalne nasrtaje na SDP-ovu vladu, dolazeći im u šator za vrijeme Karamarka pružiti podršku.

Jedino je jasno da je Vukovar opet postao poprište nacionalističkog iživljavanja. Grad čija se ratna stradanja redovno iskorištavaju za ucjene branitelja i političke desnice, rapidno se prazni od stanovništva. U jednakoj mjeri napuštaju ga Srbi i Hrvati, tražeći bolji život na zapadu Evrope, jer se većini onih koji su ostali nude jedino niske plaće i toksična politička atmosfera.

U kompleksu Veleprometa malo toga danas ukazuje na nekadašnje poprište masovnog zločina. U hangarima gdje su trpani civili skladišti se roba, kao i prije rata. Dok s ceste promatramo kompleks, prilazi nam radnik Veleprometa. Kaže da tamo radi više od 30 godina. Pamti razdoblje kad su opskrbljivali cijelo područje Vukovara i okolice.

- Nekad je tu radilo 1200 ljudi, danas nešto više od sto. Imali smo dućane, najveću distribuciju hrane. Danas imamo četiri kamiona i pokoju trgovinu. Veliki trgovački lanci u stranom vlasništvu potaracali su nas. Završili smo u privatnim rukama i na minimalcu. To su, kažu nam, zakoni tržišta - ističe radnik.

Danas radi za plaću od 2700 kuna.

- Ne može se usporediti s prijeratnim razdobljem. Vlasnik se ne libi uzeti nam od plaće deset posto ako misli da nismo dovoljno produktivni. Prije smo imali sindikate, cijenili su radnike. Mogao si dignuti kredit, danas ne možeš naći ni jamca. Danas nema ničega - zaključuje kroz rešetke ulazne kapije.

1/3