>

novosti logo

Odbiti ili ne odbiti SAD?

Ima li Evropa dovoljno svijesti i snage da Americi kaže ne? Jer ne može se ustrajavati na potrebi održavanja nuklearnog sporazuma s Iranom i na pravu da se gradi plinovod s Rusima, a u svim drugim aspektima i dalje biti u poziciji djeteta kojega za ruku vodi snažan otac

Današnja Evropa stoji pred hamletovskom dilemom. Biti ili ne biti, pitanje je što se nameće u kontekstu odnosa Evropske unije i Sjedinjenih (Trumpovih) Država. Kroz dvije priče Evropa koja se ujedinjuje, a koja je posljednjih godina pokazala više sklonosti (stvarne, ne verbalne) razjedinjavanju nego ujedinjavanju, mora odlučiti što će i kako će. I to sada, jer popravnog ispita neće biti. Hoće li i može li samostalno razmišljati, zaključivati i djelovati te može li naći izlaz iz zaista sudbinske dileme: prepustiti se američkom vodstvu, ma kamo ono vodilo, ili okrenuti stranicu, braneći ne samo svoje interese nego i već gotovo zaboravljena načela ponašanja u međunarodnim, odnosno međudržavnim odnosima.

Prva je priča ona o ‘iranskom nuklearnom sporazumu’, međunarodnom dogovoru što ga je odobrilo i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, a iz kojega je Trump jednostrano izašao (bez ikakvog valjanog povoda), nametnuvši Iranu ponovno najstrože sankcije, ali i prijeteći svima ostalima da će doći pod udar sankcija budu li i dalje poslovali s Iranom. Druga je priča samo prividno užeg karaktera, mada se zapravo svodi na isto. Riječ je o projektu plinovoda ‘Sjeverni tok 2’ kojim bi ruski plin trebao dolaziti u Njemačku, ali i Zapadnu Evropu. Tu se koplja lome unutar američko-njemačkih odnosa jer Sjedinjene Države, bojeći se da bi njihov ‘klijent’, Ukrajina, mogao ostati bez plina (sada glavni plinovod iz Rusije u Evropu ide preko Ukrajine), prijete da će spriječiti izgradnju ‘Sjevernog toka 2’ – i opet gospodarskim sankcijama. Dakle, nije u pitanju samo odnos Njemačke i SAD-a, i ovdje je riječ o američko-evropskim odnosima ili o tome hoće li Evropa smoći snage oduprijeti se američkim pritiscima i izvući se iz ‘prijateljskog’ zagrljaja supersile s onu stranu Atlantika, zagrljaja što sve više prijeti da će je ugušiti.

U temeljima sve se svodi na pitanje: hoće li interes krupnog kapitala koji ne poznaje ni naciju, ni rasu, ni vjeru, o načelima da i ne govorimo, nego samo i isključivo profit, nadvladati interes država ujedinjenih u Evropskoj uniji, ili interes Njemačke i većine članica Unije, ili će politički razlozi što su bili u samome korijenu ideje o ujedinjavanju Evrope nadvladati profitersko razmišljanje onih koji imaju sve veći utjecaj na političkoj sceni.

Sankcije u međunarodnim odnosima mogu proglasiti, nametnuti i provoditi samo Ujedinjeni narodi. Stoga su američke sankcije Iranu nelegalne i nelegitimne. Stvar je dakle jasna. E nije, jer je Evropska unija i sama uprljala ruke u toj nelegalnoj i nelegitimnoj raboti. Do postizanja nuklearnog sporazuma s Iranom, usmjerenoga na to da spriječi da ta država razvije nuklearno oružje, i Evropa je sudjelovala u sankcijama protiv Irana, baš kao što i dalje sudjeluje u sankcijama protiv Rusije – jednako nelegalnima i nelegitimnima jer ih ni u prvom ni u drugom slučaju nisu proglasili Ujedinjeni narodi. Potreban je zaokret, promjena kursa. No današnja Evropa, koliko god da počiva na temeljima pobjede nad fašizmom i na proklamiranoj želji da bude demokratska, bila je kroz desetljeća antifašistička i demokratska u onoj mjeri u kojoj je to odgovaralo interesima Sjedinjenih Država. Ta je Evropa u osnovi američko čedo. Formirao ju je, temeljem svoje pozicije pobjednika (koji, za razliku od Velike Britanije, nije pobijedio u ratu a pritom izgubio imperij), SAD – ekonomskim, političkim i vojnim utjecajem, ali i, doslovno, obrazovanjem, što će reći formiranjem ne samo jedne generacije političara koji su dominirali poslijeratnom Evropom. U još većoj mjeri to vrijedi za tzv. tranzicijske zemlje, nekadašnje članice sovjetskog bloka čiji su čelni ljudi nerijetko došli na pozicije izravno iz SAD-a gdje su bili u političkom izbjeglištvu. Francuska, osobito u vrijeme predsjednika Charlesa de Gaullea, tu je iznimka koja strši (ili svijetli, ovisno o tome iz kojega se ugla gleda).

Pa se postavlja sljedeće pitanje: ima li Evropa političare koji će znati kako opstati na svojim položajima, a pritom krenuti potpuno novim smjerom? Drugim riječima, ima li Evropa dovoljno svijesti o svojoj, objektivno postojećoj, snazi da Washingtonu kratko i jasno kaže – ne? Nepotrebno je i naglašavati da se to ne može napraviti samo u jednom ili u dva slučaja. Riječ je o potpuno novom pristupu evropskoj politici i ulozi Evrope u svijetu. Ne može se ustrajavati na potrebi održavanja nuklearnog sporazuma s Iranom i na pravu da se gradi plinovod s Rusima, a u svim drugim aspektima političkog (i još više gospodarskog) djelovanja i dalje biti u poziciji djeteta kojega za ruku vodi snažan otac. Evropa ili može zaigrati vlastitu ulogu na svjetskoj sceni ili ne može. Evropa ili može pokazati da zna što je evropski identitet i evropski interes ili ne može i ne zna. Evropa će ili ostati prirepak Sjedinjenih Država (koje tu ulogu vješto održavaju kroz Atlantski pakt, relikt hladnoga rata koji u uvjetima obnovljene konfrontacije s Rusijom opet pokazuje mišiće, u čemu zdušno sudjeluje i nejaka Hrvatska) ili – neće. Evropa ili može biti (postati) Evropa ili može ostati ‘predziđe Amerike’.

Što se tiče odnosa prema nuklearnom sporazumu s Iranom, stvari se čine (ali samo čine!) jasnima. EU je pokazala puno jedinstvo oko toga da taj sporazum treba održati. To znamo. I nakon toga što ‘znamo’ dolazimo do onoga što jedva znamo ili ne znamo. Naime, čelnik EU-a Jean-Claude Juncker objavio je, nema tome dugo, da će ‘sutra u 11,30 sati’ svijet saznati koje mjere Evropa poduzima da bi tvrtke iz zemalja članica što posluju u Iranu obranila od udara američkih sankcija. Idućeg dana – ništa, barem u medijima Njemačke, Francuske, Britanije, na TV kanalu Euronews, nigdje ni riječi. Samo se na famoznoj televiziji Russia Today moglo čuti kako je Unija doista aktivirala tzv. sustav blokade, inauguriran godine 1996., ali nikada do sada primijenjen. Svodi se na to da Unija tvrtkama iz svojih zemalja članica zabranjuje da se pridržavaju američkih sankcija protiv Irana i naređuje im da ne plaćaju kazne na koje bi ih zbog toga mogli osuditi američki sudovi. Jesu li Rusi to izmislili? Nisu, o tome se danima nagađalo i u Evropi. Je li se Evropa uplašila vlastite hrabrosti pa šuti o tome što je poduzela ili je američki utjecaj na evropskoj medijskoj sceni tako jak da može zaustaviti informaciju što nije po volji Washingtonu, tim će se pitanjem baviti neki budući analitičari.

Simptomatično je, međutim, da istoga dana kada kancelarka Angela Merkel nakon razgovora s Putinom izjavi kako je ‘strateški interes’ Njemačke da održava dijalog i suradnju s Rusijom i da su se ona i ruski čelnik složili o potrebi održavanja iranskog nuklearnog sporazuma, najveća njemačka banka objavi da u srpnju prestaje s poslovanjem u Iranu i s Iranom (dakle pokorila se američkim sankcijama). I još nešto: Evropa i dalje ustrajava na sankcijama protiv Rusije zbog pripojenja Krima (koji je, povijesno gledano, uvijek bio dio Rusije, dok sovjetskom čelniku Hruščovu nije palo na pamet da ga potezom pera ‘pripoji’ Ukrajini, što je unutar SSSR-a bilo gotovo beznačajno), Evropa i dalje bruji o ruskoj opasnosti i gomila trupe na granici s Rusijom, a NATO se širi u kontekstu ‘obuzdavanja’ Rusije (termin preuzet iz onoga prvoga hladnoga rata). Dok u Evropi ne shvate da u obrani vlastitih interesa, pa i gospodarskih, ponekad moraju oslonac potražiti i u nekome drugome (pa čak i u Rusiji ili Kini), a ne samo u Sjedinjenim Državama, Evropa neće stati na vlastite noge, niti će biti u stanju potražiti vlastiti put, a kamoli krenuti njime. Naravno, i tako dugo dok će konce u političkoj igri iza kulisa vući razni industrijsko-vojno-obavještajni kompleksi.

I zato sadašnji trenutak znači za Evropu biti ili ne biti.

1/1