Prenosimo odgovor Vjekoslava Perice na reagiranje Krune Kljakovića koje je na portalu Novosti objavljeno 15. siječnja 2018. godine:
Ispričavam se gospodinu Kruni Kljakoviću ako se našao uvrijeđen mojim tekstom objavljenim na portalu Novosti 11. siječnja pod naslovom ‘Teško vrijeme za matore, prijatelju moj’. Svrha i tajming teksta nisu bili blaćenje ikoga (čak i poslije 27 godina), nego se prisjetiti jednog izuzetnog, izgubljenog života i jednog vremena. Smrt Predraga Lucića potresla je mnoge, dosta je komentara objavljeno, uglavnom na brzinu i pod stresom napisanih. U povodu tragičnih preranih smrti dobrih ljudi osjetim ono Unamunovo sentimiento trágico de la vida. Da je mene tada netko negdje opisivao u negativnom kontekstu, ne bih reagirao niti mislio na osobnu čast, ugled, lik & djelo. Baš me briga. Lucić je otišao, Štulić se ne vraća, Feral se odavno ugasio, u Evropi svjedočimo fašističkom comebacku, u Americi Trumpu… Teško vrijeme za matore, prijatelju moj.
I meni se, navodim u tom tekstu, netko rugao i nije mi bilo ugodno. Ali nisam se ljutio. Shvatio sam kasnije da mi je možda najveće dostignuće u onih nekoliko godina novinarskog rada bilo baš to što me je jednom u redakciji zajebavao Predrag Lucić. Kao što danas znam da mi je u košarkaškoj karijeri najveće dostignuće bilo kad mi je jednom na svetom parketu zadarskih Jazina ‘bananu’ zalijepio legendarni Krešo Ćosić. Kao Hrvatu, najveće mi je postignuće, spoznajem danas s historijske distance, bilo to što nikad nisam morao živjeti ni u nezavisnoj ni u samostalnoj Hrvatskoj. Vraćam se trajno čim se osnuje NDH – Normalna Država Hrvatska.
Od te 1991. do danas, velika historijska slika puna je zapanjujućih povijesnih promjena. Osobne frustracije u usporedbi s tim čine se kao trivijalnosti i vicevi. Dogodili su nam se globalizirani svijet i internetska revolucija. Propao je komunizam. Desekularizirana religija vratila se na velika vrata u javni prostor i do danas nam se svima popela na glavu, a mnogima je i došla glave. Kao jedini sustav bez alternative, trijumfalno se nametnuo kapitalizam sa zapadnom liberalnom demokracijom i do danas je već propao. Propala je i Socijalistička Federativna nesvrstana Jugoslavija, jedan od eksperimenata za modernizaciju vazda najzaostalije evropske regije i za rješenje nacionalnog pitanja srodnih južnoslavenskih naroda. I na njezinim ruševinama nastalo nešto što bi se moglo nazvati Savez genocidnih tvorevina. Glede hrvatske nacionalne države, taj je projekt propao evo po treći put u modernoj eri. Teško da će imati šansu ikada uspjeti, jer model nacionalne države globalizacijom inače slabi, a taj famozni hrvatski narod izumire i iseljava se.
Zbog svega ovoga osjećam duševne boli tolike da ne stignem razmišljati o osobnoj časti i ugledu. Koga ću tužiti za duševne boli? Jean-Claudea Junckera?
Crtica o sjećanju na Predraga Lucića nije bila znanstvena analiza. Tekst poslan mobitelom, napisan je na briznu, dijelom u dijalektu, s referencama iz memorije, mitologije i popularne kulture, kao da se prepričava u kafiću. Viva Ludež i Feral Tribune nisu samo povijest, nego i fenomeni iz popularne kulture, možda već možemo govoriti i o Feral Tribune mitologiji. Oni su tu pomalo romantizirani borci za slobodu protiv defekata svih režima i autoriteta. Dugogodišnji novinski urednik Kruno Kljaković, posebno nakon izlaska knjige o Feralu ‘Smijeh slobode’, u toj mitologiji prikazan je kao njihov antipod, cenzor koji im je tu slobodu znao ograničiti i na to sam se referirao. Ja sam sad u toj istoj mitologiji udbaš broj 55 kojemu se rugao Lucić. Gospodinu Kljakoviću njegova uloga u toj mitologiji smeta. Meni moja, iako nije pozitivna, ne smeta, nego me zabavlja i čini mi čast. Neću Predraga nikad zaboraviti kad mi kaže pri susretu poslije mnogo godina: ‘A di si mi, moj numero cinquantacinque!’
Da sam pisao neku povijesnu ili sociološku analizu demokratizacije medija u Splitu i Dalmaciji od kasnog socijalizma prema postsocijalizmu, spomenuo bih Krunu Kljakovića u pozitivnom kontekstu. Počeo bih kronološki s demokratizacijom 1980-ih, naveo da je urednik Kljaković dao mladim političkim satiričarima početnicima Viva Ludeža tj. budućem Feralu, priliku u Nedjeljnoj Dalmaciji. I da je aktivno sudjelovao u toj demokratizaciji iz 1980-ih, okupivši jednu impresivnu novinarsku i suradničku ekipu u Nedjeljnoj Dalmaciji. Zatim dolaze 1990-e iz kojih je malo tko izišao pozitivan. I u tome je posebnost Feral Tribunea.
Na kraju, kada se kao, evo, i sam spremam za mirovinu, pitam se što će gospodinu Kljakoviću koji je danas umirovljenik savršena biografija i bezgrješna karijera? Ne misli valjda da će ga HDZ ili SDP opet pozvati pod hrvatski stijeg i postaviti za visokog dužnosnika? Ako bi čelnici glavnih hrvatskih stranaka to i učinili, tražili bi sebi slične, dakle kompromitirane, nekvalitetne i nesposobne. Ako je gospodin Kljaković bio cijelu karijeru pošten, kvalitetan i sposoban, nema kod njih šanse. Ako mu je pak stalo do njihovog društva i povjerenja, trebao bi mi biti zahvalan što sam negativno pisao o njemu.
Vjekoslav Perica
