>

novosti logo

Društvo Društvo

Orban nacionalizira Mol!

Što bi bilo da je Ina kupila četvrtinu Mola i krenula u njegovo tzv. neprijateljsko preuzimanje? Da je Viktor Orban sada u Plenkovićevim cipelama, argument nacionalnih interesa bio bi mu vjerojatno dovoljan da nacionalizira Mol. Ne otkupom, već odlukom mađarske države

Teoretski, moglo je sve biti obratno. Te 2003. godine mogla je Ina kupiti četvrtinu Mola, isto tako kao što je Mol kupio četvrtinu Ine. Obje tvrtke bile su podjednake vrijednosti i snage, a neki tvrde da je Ina imala više stručnjaka i veći razvojni potencijal. Samo u jednom, ali bitnom elementu hrvatska je strana zaostajala. Posao su vodili SDP-ovi vrtni patuljci. Njihov je glavni argument bio da je Ina premala za razvoj u snažnu regionalnu kompaniju, pa joj treba odgovarajući strateški partner. Da im je to zaista bio cilj, Ina i Mol bi razmijenili odgovarajuće pakete dionica i uskladili razvoj. Ina bi bila hrvatsko-mađarska tvrtka, kao što je Shell britansko-nizozemska. Umjesto toga, hrvatska je strana inkasirala pola milijarde dolara i spiskala ih u budžetu. Tako je Mol postao suvlasnik a ne partner Ine, a Mađari su shvatili s kim imaju posla. Pravi Eldorado za njih je, međutim, nastao tek kad su kormilo preuzeli HDZ-ovi giganti kleptokracije. Sve dalje je poznata priča, otrcana od ponavljanja. Novo je samo da su i hrvatski branitelji, uvijek uz HDZ, dio Ine, koji su dobili besplatno, prodali Molu za dvije milijarde kuna. Tako su odigrali ključnu ulogu u prodaji nacionalnog energetskog suvereniteta. Novac je, očito, najefikasnije oružje. Ili, lova buši gdje svrdlo neće.

U ovom trenutku posebno je zanimljivo što bi se desilo i kako bi tekli događaji da je bilo obratno. Da je Ina kupila četvrtinu Mola i krenula u njegovo potpuno tzv. neprijateljsko preuzimanje, sve do pucanja bruke kad bi mađarska televizija objavila snimku iz nekog budimpeštanskog restorana u kojem si predsjednik Uprave Ine i aktualni mađarski premijer dodaju ceduljicu preko stola. I na kraju, što bi napravio Viktor Orban da se sada nalazi u cipelama Andreja Plenkovića? Bi li i tada međunarodne arbitraže igrale presudnu ulogu?

Na temelju dosadašnjeg ponašanja gospodina Orbana možemo pretpostaviti da bi on najprije usporedio stanje Ine i Mola na početku strateškog partnerstva u godini 2003. i danas. Pokazalo bi mu se da se Ina razvila, a da je Mol devastiran. Da su modernizirane hrvatske, ali ne i mađarske rafinerije, da je Ina ulagala u treće zemlje (Italija, Slovačka), ali ne i u Mađarsku, da se hrvatski benzin prodaje na mađarskim crpkama, a da je Mol izguran sa svojih tradicionalnih tržišta. Nakon toga, Orban bi sigurno tražio od svojih suradnika da mu pokažu ugovor iz 2003. kojim je uspostavljeno strateško partnerstvo. Zar je moguće da su se Hrvati po ugovoru, dakle sasvim legalno, ponašali kao neprijatelji i oštri konkurenti u borbi za tržište i razvoj, a ne kao prijatelji i partneri? Čim bi počeo listati ugovor, postalo bi mu jasno da su ga Hrvati stalno kršili, a da su Mađari to prihvaćali. U ugovoru je naime sve predviđeno, od modernizacije mađarskih rafinerija do podjele tržišta, osim jedne posebno važne činjenice. Nisu predviđene nikakve sankcije za nepoštivanje ugovora. Pravnici takve ugovore nazivaju platonskim. Sve je potpisano na lijepe oči i uz nježne, zavodljive i tople riječi. Na seoskom sajmu, nakon dogovora, sudionici pljunu u šake i udare se dlanom o dlan. Ali seoski sajmovi imaju svoja nepisana pravila i etiku. Međunarodno strateško partnerstvo očito nema.

Bi li se gospodin Viktor Orban pomirio s takvim stanjem? Ako ne bi, što bi poduzeo da ga promijeni? Očito je da bi morao iščupati Mol iz gramzivih hrvatskih ruku i vratiti ga u mađarsko vlasništvo. Ali kako? Otkupom Inine polovice vlasništva Mola? Hrvati bi na to pristali. Pogotovo jer su već dovoljno omastili brkove i korjenito promijenili stanje na tržištu regije. Sad to više nisu dvije ravnopravne tvrtke, već jaka Ina i invalidni Mol. Osim toga, raspoloženje se mijenja, pa ih s uvrijeđenim i poniženim Mađarima ubuduće očekuju samo nevolje. Ali koliko god Mol bio devastiran, za otkup hrvatskog udjela potreban je golem novac, koji nije lako prikupiti. Bi li se Orban tada odlučio na ponavljanje prakse uspostavljene 2003. godine? Odnosno, bi li započeo rasprodaju mađarske elektroprivrede da bi tim novcem otkupio od Hrvata Mol?

Znajući njegovo shvaćanje nacionalnih interesa, teško je pomisliti da bi mu tako nešto uopće palo na pamet. Elektroprivreda u energetskom sektoru nije važna isto kao i naftna industrija. Ona je mnogo važnija, a njena prodaja opasnija za zemlju. Proces privatizacije, kad jednom počne, vrlo je teško kontrolirati i zadržati prodani dio na samo 25 posto. Privatni vlasnici imaju jasan cilj. Čim prije ostvariti što veći profit. Oni prave novac, a ne struju. Nacionalni interes se, nasuprot tome, definira kao sigurnost u opskrbi zasnovana na dugoročnoj strategiji. Neki dijelovi elektroprivrede se mogu privatizirati, ali zbog racionalnijeg poslovanja, a ne da bi se izvukao trenutačno potreban novac.

Sve to sasvim sigurno zna i gospodin Orban. Što bi on napravio u našem izmišljenom slučaju u kojem nije Mol kupio Inu već obratno, i u kojem Ina sustavno uništava Mol? Ako ne bi olako prodavao mađarsku elektroprivredu (po postotcima, a ne one njene dijelove koji nisu prirodni monopol), bi li pokušao doći do novca za otkup posrnulog Mola prodajom neke druge imovine mađarske države? Vjerojatno bi prije odluke još jednom pažljivo prelistao kupoprodajni ugovor iz 2003. i zaključio da je njegova važnost vrlo sumnjiva. Da je on platonski za jednu, a obvezujući za drugu stranu. Da Ina stiče apsolutno pravo na dio Mola, ali da su Molova prava iz ugovora samo romantična poezija. Da njihova vrijednost nije veća od pjesmuljaka zaljubljenih gimnazijalaca.

Koliko vrijedi takav ugovor? Odgovor ovisi o tome od koga ga se traži. Sudovi i arbitraže samo su dugoročna gnjavaža s, blago rečeno, neizvjesnim ishodom. Znajući to, gospodin Viktor Orban bi se sasvim sigurno držao svog glavnog argumenta. Mađarskih nacionalnih interesa! Tako je obrazloženo čak i odbijanje gospodina Zsolta Hernadija da se pojavi na hrvatskom sudu u procesu protiv Ive Sanadera. Argument nacionalnih interesa, povrijeđenih nepravednim ugovorom i još gorim ponašanjem strateškog partnera, bio bi Orbanu vjerojatno dovoljan da nacionalizira Mol i tako ga vrati u mađarsko vlasništvo. Ne otkupom, već odlukom mađarske države. I u tom slučaju se, naravno, plaća odšteta, ali se njena visina procjenjuje na drugi način, a drugi su i rokovi plaćanja. Što bi na to rekla Europska unija? Gospodin Viktor Orban je već dovoljno puta pokazao koliko mu je to malo važno u usporedbi s nacionalnim interesima. I Europska unija je naime također ugovor bez sankcija. Platonski, iako njegove posljedice nisu nimalo platonske. Pogotovo za onog tko ga uvijek i bespogovorno prihvaća.

U stvarnosti, međutim, sve je obratno. Nije Ina kupila Mol, već Mol Inu, a u svojim cipelama hoda Andrej Plenković, a ne Viktor Orban. Pravu nacionalizaciju u Hrvatskoj nitko ni ne spominje, jedino na groblju u Šestinama, na obroncima Zagrebačke gore, ponekad tiho zveckaju kosti dr. Ante Starčevića.

1/1