>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Palača bez sultana

Na parlamentarnim izborima u Turskoj nakon 13 godina dokinuta vladavina stranke AKP: Najvažnije posljedice izbora su AKP-ov gubitak natpolovične većine, zbog čega predsjednik Erdogan neće moći provesti ustavne promjene kako bi sebi priskrbio veće ovlasti, i činjenica da je jedna kurdska stranka uspjela prijeći izborni prag od deset posto

Parlamentarni izbori održani u Turskoj 7. lipnja pamtit će se po dva važna rezultata. Jedan je da je vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) predsjednika države Recepa Tayyipa Erdogana prvi put nakon dolaska na vlast 2002. godine osvojila manje od 50 posto glasova, čime je dokinuta njezina 13-godišnja jednopartijska vladavina. Isto tako, jedna kurdska stranka prvi je put uspjela prijeći notorni izborni prag od deset posto i ući u parlament. Takav rezultat mogao bi imati dalekosežne posljedice po tursku politiku jer otvara nova poglavlja u dva iznimno važna pitanja: pitanju statusa i prava kurdske manjine i pitanju ustavnih promjena koje je Erdogan namjeravao provesti kako bi sebi priskrbio veće ovlasti promjenom sustava iz parlamentarnog u predsjednički.

Kako sada stvari stoje, taj predsjednikov plan neće biti moguće realizirati jer mu se sve ostale stranke u parlamentu protive. Budući da je na izbore izašlo čak 86 posto birača, te da su oni shvaćeni i kao referendum o Erdoganovom planu da izmijeni ustav, može se zaključiti da ni većina građana ne odobrava tu ideju. Što se tiče Kurda, nova politička križaljka ide im u prilog jer su postali četvrta najjača snaga u parlamentu o kojoj bi moglo ovisiti formiranje vladajuće koalicije. No sve bi se to moglo promijeniti ukoliko stranke ne uspiju sastaviti koaliciju i predsjednik, slijedeći ustav, raspiše nove, prijevremene izbore na kojima će AKP možda imati više sreće i uspjeti dobiti dovoljno glasova da ponovno sam formira vladu.

HDP sve glasnije umjesto sekularizma promovira ‘prokurdski demokratski islam’, a slične poruke mogle su se čuti čak i od Abdulaha Ocalana, čovjeka koji je 1978. utemeljio Radničku partiju Kurdistana kao marksističko-lenjinističku organizaciju

AKP je osvojio 41 posto glasova, devet posto manje nego na prethodnim izborima 2011. godine, što mu nije dovoljno ni za raspisivanje referenduma o ustavnim promjenama ni za formiranje jednostranačke vlade. Ne čudi stoga što se Erdogan nakon objave rezultata danima nije pojavljivao u medijima, već je samo izdao šturo pismeno priopćenje. Republikanska narodna stranka (CHP), glavna sekularna opozicijska stranka, osvojila je 25 posto glasova, a Nacionalistička akcijska stranka (MHP), za koju neki analitičari tvrde da graniči s fašističkom, dobila je 16,3 posto glasova. U parlament su uspjeli ući i predstavnici Armenaca, Jazida i Roma i nešto više žena, njih ukupno 90. Među njima su prvi put i žene koje nose marame, s obzirom na to da su tu mogućnost dobile 2013., nakon što je ukinuta zabrana pokrivanja glave u javnim institucijama uvedena nakon vojnog udara 1980. godine. No najviše razloga za slavlje ima prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) jer je sa 13 posto glasova osvojila 80 parlamentarnih fotelja i time omogućila da Kurde, manjinu koja čini 20 posto stanovništva, prvi put u povijesti predstavlja organizirana politička stranka, a ne neovisni zastupnici, što je bio slučaj do sada.

Osim što je u jugoistočnim područjima zemlje, gdje živi većina Kurda, osvojio premoćnu većinu glasova, HDP svoj uspjeh može zahvaliti i predizbornoj strategiji koja se temeljila na širenju izborne baze na pripadnike drugih manjina, žene i homoseksualce. Zahvaljujući ljevičarskoj platformi koja se ekstenzivno bavi i pravima radnika, HDP je privukao i urbane liberalne Turke, ali i konzervativne Kurde koji su ranije glasali za AKP. HDP je tako postao stranka koja bi mogla biti ključna za formiranje koalicije, u što je uvjeren njezin predsjednik Selahattin Demirtas, 42-godišnji odvjetnik za ljudska prava, koji je nakon proglašenja rezultata izjavio da je od tog trenutka ‘debata oko predsjedničke funkcije, oko diktature završena’ i da je Turska ‘za dlaku izbjegla katastrofu’.

Uspjeh HDP-a vrhunac je borbe Kurda za svoja prava, koja se desetljećima odvijala u formi građanskog rata niskog intenziteta u kojemu je poginulo 40.000 ljudi, da bi se danas preselila u najviše institucije turske države. No iako su čelnici HDP-a prije i nakon izbora učestalo ponavljali da im je dosta umiranja i mučeništva i da svoje probleme žele rješavati za pregovaračkim stolom, to ne znači da će automatski doći do prekida nasilja. Dapače, na kurdskim područjima, naročito u Diyarbakiru, eksplozija bombi i pucnjave s ubijenima i ranjenima bilo je prije i poslije izbora. Pritom su vodeći mediji, koji su mahom pod kontrolom AKP-a i Erdogana, za nasilje optužili Kurde, iako je bilo žrtava s obje strane, a dvije eksplozije u Diyarbakiru dogodile su se za vrijeme predizbornog skupa HDP-a.

Isto tako, iako bez sumnje inkluzivna, politička platforma HDP-a nije isključivo sekularna, kao što je to slučaj s drugom najjačom strankom, Republikanskom narodnom strankom koja također zagovara političko rješenje kurdskog pitanja. Na portalu Open Democracy sociologinja Sanem Vaghefi tako piše da je kandidat HDP-a na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima bio Ekmeleddin Ishanoglu, bivši glavni tajnik Organizacije islamske suradnje, što, smatra ona, pokazuje da je kurdski pokret prestao inzistirati na svom sekularnom karakteru i sada nastoji osmisliti ‘drugačiji islamistički diskurs’ kojim će parirati AKP-u. No budući da im je istovremeno bilo važno privući i pripadnike šijitske manjine Alevi, koja je pretežno sekularna, HDP je objavio i paralelni izborni manifest koji se u potpunosti temeljio na zahtjevima alevitskog civilnog društva, uključujući onaj o ukidanju Ministarstva za vjerska pitanja. Nejasnu poziciju HDP-a oko vjerskih pitanja oblikovala je i želja da se približe razočaranim biračima AKP-a, ali i činjenica da je kurdska populacija Turske poprilično konzervativna, zbog čega su se proteklih godina događali sukobi između HDP-a i islamističkog kurdskog pokreta Huda-Par oko borbi iračkih i sirijskih Kurda protiv Islamske države.

Zbog svega toga, piše Vaghefi, HDP sve glasnije umjesto sekularizma promovira ‘prokurdski demokratski islam’, a slične poruke mogle su se čuti čak i od Abdulaha Ocalana, čovjeka koji je 1978. utemeljio Radničku partiju Kurdistana (PKK) kao marksističko-lenjinističku organizaciju. Odmicanje PKK-a od svojih temelja započelo je još 1999. kada je Ocalan uhapšen, a na njegovu inicijativu u svibnju prošle godine održan je Kongres demokratskog islama. On je kongresu uputio pismo u kojemu tvrdi da ‘kurdski pokret nije ni ateistički ni materijalistički’, te da treba ‘odbaciti dihotomiju vjersko protiv sekularnog’ i ‘interpretiranje islama uz pomoć zapadnjačkih koncepata’.

Erdogan očekuje da opozicijske stranke neće uspjeti formirati koaliciju, zbog čega će raspisati prijevremene izbore i ovog puta dobiti barem 45 posto glasova, koliko pokazuju postizborne ankete

Poprilično je stoga izvjesno da su ove konceptualne promjene u kurdskom pokretu zaslužne za izborni uspjeh HDP-a, a time i slabiji rezultat AKP-a, no neki analitičari upozoravaju da unatoč udarcu koji je vladajuća stranka doživjela na ovim izborima, ni nju ni Erdogana ne bi trebalo prerano otpisati. Štoviše, AKP je i dalje najjača stranka sa 16 posto glasova više od sljedeće, i to unatoč lošim ekonomskim pokazateljima i vanjskom politikom koja je vladu, zbog podrške islamističkim pokretima u regiji i rušenju režima Bašara al-Asada u Siriji, otuđila i od dijela stanovništva i od partnera u NATO savezu. Erdogan je, osim toga, lani na prvim direktnim predsjedničkim izborima osvojio 52 posto glasova, a sada ne pokazuje nikakvu namjeru da se pomiri s neuspjehom AKP-a i odustane od izmjena ustava. Portal Al Monitor piše, primjerice, da Erdogan očekuje da opozicijske stranke neće uspjeti formirati koaliciju, zbog čega će raspisati prijevremene izbore i ovog puta dobiti barem 45 posto glasova, koliko pokazuju postizborne ankete. Analitičari vjeruju i da će AKP proći kroz unutarnja previranja, čije bi prve žrtve mogli biti Erdoganovi direktni konkurenti, bivši predsjednik Abdulah Gul i premijer Ahmet Davutoglu. Ovome drugome Erdogan je već uputio packu da ‘suspregne ego’ nakon što je na televiziji izjavio da su birači očigledno odbacili ideju o predsjedničkom sustavu i da on s tim nema problema.

Samo dan nakon što je vlada dala ostavku, umirovljeno je još 118 policijskih šefova, a dan kasnije i 37 sudaca i tužitelja, sve u sklopu masovne čistke koju je Erdogan pokrenuo protiv navodnih simpatizera tursko-američkog klerika Fethulaha Gulena, koje optužuje za pripremanje državnog udara. Ta kampanja protiv generala, policajaca, novinara, profesora i političara, prepuna nedokazanih teorija urote, rezultirala je stotinama hapšenja i bila jedan od prvih znakova Erdoganove transformacije iz reformatora u autoritarnog vladara koji kritiku ne trpi do te mjere da je Tursku pretvorio u svjetskog rekordera po broju zatočenih novinara.

U prvim godinama AKP nije bio izrazito islamistička stranka. Proveo je ekonomske reforme koje su povećale strane investicije i trgovinu, Arapsko proljeće još nije prijetilo pojavom nasilnog islamističkog ekstremizma, a čak je i kompromis s Kurdima izgledao dostižan. No s prvim natruhama disidentstva Erdogan se upustio u spomenute čistke, a građanske demonstracije protiv gradnje u istanbulskom parku Gezi ugušio je toliko brutalno da su ljudi ginuli, a turski CNN, nakon što je privremeno zabranjen Twitter, od straha umjesto prijenosa događaja u parku prikazivao dokumentarac o pingvinima. Kada su u javnost počeli curiti podaci o korupciji AKP-ovih ministara i Erdoganovog sina, okomio se na sve koji rade u represivnom sustavu, a usudili su se istraživati te navode. Na koncu je nastupio i klasični kult ličnosti, koji se ogleda u imenovanju budućeg najvećeg svjetskog aerodroma njegovim imenom i izgradnji predsjedničke palače vrijedne 600 milijuna dolara, s tisuću soba i pet stalno zaposlenih kušača hrane.

Zato je realno očekivati da će Erdogan učiniti sve što je potrebno da se provedu ustavne reforme, a za to bi mu, kao što je već spomenuto, najbolje došli prijevremeni izbori, s obzirom na to da ostale stranke te promjene ne žele. Ne podržava ih nacionalistički MHP, koji je najprirodniji koalicijski partner AKP-a, ali se pretpostavlja da će kao uvjet za koaliranje tražiti kontrolu nad sigurnosnim aparatom kako bi mogao osujetiti pregovore s Kurdima. Preostale dvije stranke, sekularni CHP i kurdski HDP, odbacile su mogućnost koaliranja s AKP-om, a jednako tako zasad nisu naročito izgledne ni koalicije stranaka bez AKP-a, s obzirom na to da se nacionalisti s republikancima i narodnjacima razilaze oko kurdskog pitanja, a ove dvije imaju premalo glasova da bi same formirale koaliciju. Još jedna opcija koju spominje portal Al Monitor je ona da AKP postane poželjniji koalicijski partner tako da se Erdoganov utjecaj u stranci smanji imenovanjem umjerenjaka Abdulaha Gula za njezinog šefa. U tom slučaju, stranka bi imala neke šanse da se vrati svojim reformističkim počecima, a Erdogan bi ostao predsjednik unutar nepromijenjenih ustavnih ovlasti.

1/1