U životu Ljubice Živković iz kordunskog mjesta Grabovac Vojnićki redali su se, od rođenja 1950. godine, radosni i tužni događaji, no kako je vrijeme protjecalo, tako su nedaće sve više bivale prepuštane zaboravu. Svejedno, jedno joj se takvo kraće životno razdoblje duboko usjeklo u pamćenje – ono koje je započelo s prvim danima kolovoza 1995. godine, kada je bila prisiljena iz svoga doma bježati glavom bez obzira, ni sama ne znajući kako će i kamo će. Tih se dramatičnih zbivanja i dalje živo sjeća.
Trenutačno sam zaposlen na javnim radovima, a dosad sam prvo pet godina radio u Karlovcu, potom i u Kupljenskom, u proizvodnji plastičnih gajbi za voće i povrće, kaže Oliver Živković
- Čim je zapucalo iz smjera Vojnića i s okolnih brda, znali smo da moramo bježati. Moj muž Ignjatije nije tada bio kod kuće, a kći Branka bila je u Vrginmostu sa suprugom Željkom i svekrvom. Vremena nije bilo previše, pa smo moj četrnaestogodišnji sin Oliver i ja uzeli najnužnije stvari, utrpali se u komšijina kola s konjima i krenuli prema Topuskom. Ondje su nam neki ljudi, koji su mi do danas ostali nepoznati, silom oteli i ono malo što smo imali, pa nas ‘pustili’ dalje starom cestom za Glinu i Petrinju samo s odjećom koju smo na sebe u brzini bili navukli; upravo taj hod po strašnoj cesti smrti nikako ne mogu zaboraviti, ti mi se događaji uporno vraćaju. U toj su nas koloni tukli, po nama mokrili, ali i pucali na nas, pa su mrtvi ostajali po jarcima, dok sam ja samo Boga molila da mog Olivera ne pogodi metak. Do noći smo ipak uspjeli živi doći iza Petrinje, gdje nas je prihvatio UNPROFOR i sigurno sproveo autocestom do Srbije - prisjeća se Ljubica.
Pošto su prešli granicu, uputili su ih u prihvatni centar u Čačku, u kojem su ubrzo susreli svoje bližnje. Čak 68 prognanih bilo je smješteno u jednoj omanjoj prostoriji, što znači da su životni uvjeti bili gotovo nepodnošljivi, barem prvih par mjeseci boravka. Stoga je više od polovice ‘stanara’ centra na sve moguće načine nastojalo otići iz njega i smještaj pronaći drugdje, kod rođaka i poznanika širom Srbije. Nakraju, u prihvatilištu je ostalo njih 25, svi s istom mišlju i željom - kada će se i kako se vratiti na svoj Kordun.
U međuvremenu, za crkavicu su okopavali polja oko grada, što je bilo dostatno samo za hranu. Ipak, Ignjatije i Ljubica čekali su prije konačnog povratka u kraj svojih predaka da Oliver završi srednju školu. Čim se i to zbilo, obreli su se u maju 1999. godine pred svojom kućom, koja je u međuvremenu temeljito opljačkana, nije na njoj bilo ni prozora ni vrata. Stoga su odmah zasukali rukave i u vlastitoj se režiji bacili na dovođenje doma i okućnice u podnošljivo stanje za život. No, samo su struju morali čekati dvije godine, a svega su pola godine po članu kućanstva primali mizernih 150 kuna mjesečne pomoći nadležnog centra za socijalnu skrb. Teške povratničke dane otežalo im je i to što im je u prometnoj nesreći smrtno stradao zet, nakon čega se Branka vratila roditeljskoj kući. Prije tri godine preminuo je i Ignjatije, pa se sada majka, kći i sin sami nastoje okrenuti budućnosti kako znaju i umiju, svjesni da gorku prošlost ne mogu promijeniti.
- Iz sela smo pobjegli nakon mog završetka osmog razreda osnovne, ali se još dobro sjećam zebnje koju sam osjećao dok smo pješačili prema autoputu. Kad smo do njega stigli, bio sam sretan što su nam glave ostale na ramenima i znao sam da će sve dalje biti dobro. Ipak, jedva sam čekao da završim srednju u Srbiji i da se vratimo kući. Nakon povratka, bivalo nam je iz dana u dan sve bolje: pomogle su nam nevladine organizacije i UNHCR, ali obnovu nismo ostvarili jer nisu bili sređeni imovinsko-pravni odnosi oko kuće, koju su otac i djed propustili upisati u katastarske i zemljišne knjige, tako da ona ni danas nije prepisana na majku, sestru ili mene. Trenutačno sam zaposlen na javnim radovima, a dosad sam prvo pet godina radio u Karlovcu, potom i u Kupljenskom, u proizvodnji plastičnih gajbi za voće i povrće. Sve u svemu, dobro je sada, bilo nam je mnogo gore. Volio bih da zapišete da općinske vlasti Krnjaka dobro brinu o ovdašnjim povratnicima, rješavaju sve probleme koje mogu riješiti. Moja obitelj zasad nije financijski ugrožena, ali ima staračkih i samačkih domaćinstava koja ne mogu bez pomoći, a o njima vlast ovdje itekako brine i nisu prepuštena sama sebi - objašnjava Oliver Živković. Njegove riječi potvrđuje Desanka Todorić, koja u Krnjaku radi u sklopu programa pomoći starijim i nemoćnim osobama.
- Naš tim broji petero ljudi: pored mene, tu su još tri gerontodomaćice i kolega zadužen za čišćenje okućnica i druge fizičke radove. Radimo prema rješenjima ovdašnjega Centra za socijalnu skrb, gdje je zamalo svaka kuća koju obilazimo ugroženo staračko domaćinstvo. Za sada imamo čak 80 uglavnom jednočlanih ili dvočlanih povratničkih domaćinstava, čija su djeca daleko ili ih nema. Održavamo im čistoću stambenih prostora i obavljamo usluge poput plaćanja režija i nabavki, jer do mnogih mjesta javni prijevoz uopće ne ide. Sa Centrom za socijalnu skrb, općinskim vlastima i mjesnom ambulantom izvrsno surađujemo i uglavnom nam ništa ne može promaknuti - kaže nam.
Dok po drugim općinama i gradovima Banije i Korduna još ima kuća bez struje, u općini Krnjak nema nijedne naseljene a da u njoj ne svijetli žarulja, čime se pohvalio i Ilija Matijević, općinski donačelnik i predsjednik tamošnjeg VSNM-a.
- Veliku smo pažnju posvetili uvođenju struje u domaćinstva. Samo jednu obitelj nismo uspjeli priključiti na mrežu, ali je ona dobila sunčev kolektor. Mislim da je ozbiljniji povratak na ovo područje gotov, sada se vraćaju samo oni koji su radili u zapadnim zemljama, pa se nakon umirovljenja odlučili vratiti u rodni kraj. Mladi se uglavnom ne vraćaju. O radno sposobnima posebno brinemo, pa je tako samo lani 85 ljudi bilo zaposleno na javnim radovima - zaključio je Matijević.
