>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Papa i hurija

Ima jedan historičar koji tvrdi da je jedna žena čije je ime bilo Johanna, rodom iz Mainza u Njemačkoj, dogurala dotle da bude izabrana za rimskog papu. Bila je obdarena za knjige i za jezike i bila je bolja u tome od muškinje, pa se dosjetila da se preruši u muško

Početkom maja jedne godine dođem u kafanu Isa-hodže. On sam unutra, kraj nogu mu leži kučak, na stolici se protegne mačak.

- Ama, blagoš mene, Sinane, čuo sam da si išao u Rim. Tako ti Allaha, jesi li viđao papu?

- Nisam, vala, ni viđao ni vidio papu.

- Ada, kako nijesi, a što nijesi? Moj Omer je tolike godine po Beogradu, a nikako nije otišo da vidi Tita. Ja da sam u Beogradu, otišao bih kod Tita, da vidim kako je Tito, stara li nam Tito, da mi skuha jednu kahvu Tito. E ti si mogo naći rimskoga papu i dobro ga pogledati, pa da nam posle pričaš kakav je današnji rimski papa.

- Ništa ti o današnjem rimskom papi ne mogu kazati, ni čuo ga ni vidio.

- A znaš li mi kazati, blagoš mene, je li istina da je nekaka žena bila rimski papa?

Tu se pokažem spreman te ispričam majstor Isu ono što sam, više ne znam zašto, tražio i našao u hronici o papama i vladarima dominikanca po imenu Martin od Opave. To mi je tada bilo svježe te krenem da pripovijedam šta sam zapamtio. Ima jedan historičar, kažem, koji tvrdi da je jedna žena čije je ime bilo Johanna, rodom iz Mainza u Njemačkoj, dogurala dotle da bude izabrana za rimskog papu. Bila je obdarena za knjige i za jezike i bila je bolja u tome od muškinje, pa se dosjetila da se preruši u muško i to je učinila kad je otišla iz zavičaja, te je smatrana za muško. A lakše se u životu napreduje ako si muško nego ako si žensko. I tako je tu Johannu, mi bismo rekli Jovanu ili Ivanu, u Grčku, u grad Atenu, u muškom ruhu, poveo njen momak, koji je po priči bio i njen vodič u naukama i na putovanjima. On je jedini i znao da se ispod muškog ruha krije žena. U Ateni se svojim znanjem u naukama isticala toliko da nije imala ravna. Odande je, skupa sa tim svojim muškarcem, došla u Rim, gdje je predavala retoriku, gramatiku i dijalektiku i gdje se pročula, to jest pročuo, pa je uznapredovala dotle da je predložena za papu. I na izboru za papu dobila glasove svih kardinala. Naslijedila je papu koji je u crkvenim knjigama imao ime Leon Četvrti. I bila je papa, s imenom Johann, to jest Giovanni, to jest Ivan ili Jovan, i priča se da je bila poglavar crkveni preko dvije godine, a sve to prije više no hiljadu i sto godina, sredinom devetog stoljeća, kad je Crkva još bila jedna. Ali, brzo će se spoznati da su priroda žene i priroda muškarca jači od papske dužnosti, jer je papa zatrudnjela. Ne znajući kad treba da rodi, krenula je jednom ulicom koja se u Rimu zvala Sveta ulica, to je jedna koja spaja dvije najvažnije rimske crkve, a tako se zvala zato što su tom su ulicom prolazile pape kad su išle iz jedne u drugu od tih dviju crkava. I sam sam prošao tuda više puta. Na jednom mjestu u toj ulici trudni rimski papa Ivan Osmi dobio je porođajne bolove i rodio mrtvo dijete, a porađajući se umro je i sam.

Preneraženost je bila velika i trajala je više stoljeća, pape su od toga porođaja izbjegavale da prolaze tom ulicom. Prošlo je otada cijelih osam stotina godina, Crkva se već bila rascijepila i ona rimska je već pola hiljade godina bila katolička kad se neko dosjetio da iz crkvenih hronika počne brisati ime Johannino ili Ivanino ili Jovanino. Ili Giovannino. Brisanje je trajalo više od sto godina, tako da danas, osim dva tri oskudna spominjanja, i nema pouzdanih tragova o ženi papi. Za taj posao su ti brisači pokojnom papi Leonu Četvrtom život napismeno i naknadno produžili za onoliko koliko je na papskoj stolici sjedila ta Jovana papinica. Katolička crkva je njeno papstvo proglasila izmišljotinom i krivicu za to pripisivala njemačkim protestantima. Danas je ženski papa više bajka no priča. Čak je šutnja popala i po tome što je, braneći se na suđenju za bezbožništvo u Konstancu, jedan pravednik iz Češke po imenu Jan Hus optužio rimsku crkvu za to što joj je jedan papa bila žena, a da na tu optužbu niko od kardinala nije imao prigovora.

Dok sam ovako nekako kazivao Isu-hodži, on bi, uvlačeći dim svoje cigare ‘ćilimare’, govorio svoju uzrečicu: ‘Ama jes, Bog ti pomogo!’ Kad sam završio, uzeo je riječ.

- Ama blagoš mene, vidiš i sam da si spreman da o papama pričaš, samo se nećkaš. A mogu ti reći da su ti katolici pametniji od nas muslimana. Ama pametniji, blagoš mene.

- Moglo bi biti, majstor Iso, no ne znam kako se to meri i može li se izmeriti.

- Može se i meriti i izmeriti. Evo, i sam poznaješ našega čovu Braha, koji je bio i još je demek hodža, klanjao je i još klanja pred džematom, i uz ramazan ga naša sela još zovu za hodžu. E ti se još nijesi bio rodio, ili ako se jesi, bio si mali, kad se pročulo kako u temelju kuće Brahove izvire abu-zemze voda. Najprije su svi govorili kako to ne može biti istina, jer je abu-zemze voda iz samoga dženneta. Tada se u ovo naše sela još nije tvrdo znalo da je abu-zemze voda iz izvora blizu Ćabe u Meki. Ali je Braho, dan za dan, pričao kako se abu-zemze može i u naše golijske izvore umiješati. I eto, jedan izvorak toga abu-zemzeta, te vode džennetske, izavre baš ispod temelja njegove kuće. Pa je išla sila ljudi da okusi te vode. I ja sam išao, i tvoj otac Aljo je išao. Voda slatkasta, kao potanji šerbet. Ali to Brahu nije bilo dosta, no je uzeo jednu ženu s Pešteri, nekaku Uljku, pa je s tom Uljkom krenuo da hoda po selima i po kućama. A bio je oženjen Braho drugom ženom, Uljka mu je bila konkubina, je l se tako kaže. I pročuje se, nije šala kad se glas digne i poleti, pročuje se da je Uljka džennetska hurija. I pročuje se da je Braho evlijah, da je ‘dobri’, što bi Srbovi rekli, da je svetac. A znaš, blagoš mene, kako se kod nas priča o nekome kad je evlijah. O te priče, o te gužve, da se vidi ta hurija i s njom još evlijah! Nosile su se ovčije lubine u evlijahovu i hurijinu kuću, nosilo se pečenja kokošinjega, lovci su iz lova nosili ubijene zečeve, pčelari su im meda nosili, sirotinja je kuhala i nosila pekmeza za njih dvoje, svašta se nosilo i gurabija, poneko je i borovnica nosio samo da vidi njih dvoje.

Došli su bili i u Grab. Aman! I neće u svačiju kuću, od cijeloga Graba izabrali Šemsovu kuću za konak. Uljka ide ka paunica, svi je gledaju, hurija iz dženneta izašla. Kažu da Uljka ne jede i ne pije, hrani se mirisima koji samo njoj dolaze u nos i u usta. Žene izišle pred pragove, svaku uzeo drhat, neke plaču i uče dovu, tresu se ka brezovi prutovi, e samo da ih Uljka takne. A pročulo se da koju ženu Uljka takne, ta će ići u džennet, ama odmah, pravo, bez zastajkivanja. A pogotovu ona koju Uljka poljubi. Kad je u Grab došla, nije poljubila Fatimu Medovicu, pa su je druge žene kumile i molile da poljubi Fatimu, e zato što je Fatima duša dobra i pobožna. A Uljka se nećkala, nećkala, pa je na kraju poljubila Fatimu. A Fatima, znaš od koje je riječi i huje bila Fatima, rekla joj je, mogla si me, hurijo, vala odmah poljubit, ništa se nijesam prodobrila otkako si došla, no sam ona ista koja sam bila dok nijesi došla.

E tako to, blagoš mene, potraja, bogme cijelu jesen i cijelu zimu i cijelo proljeće. Kad prođe ljeto, ču se da je Uljka hurija trudna sa Brahom evlijahom. I rodi hurija evlijahu dijete, šćer je rodila. To je puklo od Sjenice do Pazara ka najveća bruka. I odmah je hurija zamakla u Skoplje, i šćer je ponijela. I još je tamo, i šćer joj porasla, viđali su je naši ljudi, kad su išli da prodaju sir.

A Braho je ostao, i još je hodža. Ništa mu nije falilo, ka da se sve obrisalo onom gumicom đačkom. I sad ga ljudi zovu da klanja uz ramazan, i on klanja i daje dersove. E, razumiješ li me sad, blagoš mene, kad ti reknem da su katolici pametniji od nas muslimana?

1/2