Novosti

Kronika

Petar Linta: Živimo teže

Nekad smo u Sjeničaku imali nekoliko trgovina, ugostiteljskih objekata, ambulantu. No, najvažnije, u to vrijeme bilo je ljudi, kaže predsjednik Mjesnog odbora Sjeničak – Utinja

Large mini

Mjesni odbor Sjeničak - Utinja obuhvaća naselja Gornji i Donji Sjeničak, Utinja i Udbina Sjeničak: koliko je sveukupno stanovnika u tim mjestima?

U svim tim naseljima sada, po mojoj procjeni, živi tek nešto više od dvije stotine ljudi. Teško je, naime, biti precizan, jer su mnogi umrli, a neki odselili u Republiku Srpsku, Srbiju ili drugdje u inozemstvo, iako je na biračkom popisu još uvijek više od tristo osoba. Ovdje smo po još nečemu specifični: na lokalnim izborima za karlovačke gradske četvrti i mjesne odbore svagdje je pobijedila lista HDZ-a, a smo kod nas SDSS-ova i to uvjerljivo.

Neovisno o tome, kakvi su vam opći životni uvjeti?

Vrlo teški. Stočari trpe velike štete od vukova, a poljoprivrednici od divljih svinja. Prvi godišnje izgube preko stotinu grla ovaca i janjadi, koza i jaradi. Imali smo sastanak s lovcima koji bi ljudima nadoknadili štetu pod uvjetom da je zemlja za ispašu ograđena, ali tko sam može na tolika zemljišta postaviti visoke žičane ograde i još ih osigurati strujnom zaštitom? Pored svega, teško je pronaći lešinu životinje ako su je vukovi rastrgali i pojeli, što je preduvjet za nadoknadu štete. Što se infrastrukture ovdje tiče, telekomunikacijske usluge su jako loše – fiksnih telefonskih linija i internetske veze uglavnom nema, a signal za mobitele lovi se tek ponegdje, jer 80-ak posto terena još nije pokriveno njime. Struje, nasreću, imamo, ali su zato putovi i ceste do nas mahom u lošem stanju i neasfaltirani. Doduše, nasipavaju ih povremeno, no za proljetnih i jesenskih kiša sav se taj šljunak raznese, pa bi zasigurno bilo jeftinije prekriti ih asfaltom nego svake godine trošiti na nešto od čega imamo tek kratkotrajne koristi. Na području našeg MO-a tih je makadamskih putova u duljini 120 kilometara: nijedan seoski put osim onog glavnog, od Karlovca do Gornjeg Sjeničaka, u duljini četrdesetak kilometara, nije asfaltiran, a i spomenuti je u lošem stanju. Budući da od 1976. nismo dobili nijedan metar asfalta, školski autobus razvozi ne samo djecu nego i one koji imaju automobile. No kad nema škole, do Karlovca je moguće otići samo petkom, kada je ondje sajmeni dan pa je osiguran autobusni prijevoz. Valja pritom znati da ovdje nema trgovine, odnosno da nam je najbliža u 16 kilometara udaljenom Skakavcu. Nema ni ambulante, zubara, ljekarne, pa se u slučaju svake boljke more ili do Skakavca ili, što je ljudima draže, Karlovca. Vodopskrbu pak neki rješavaju privatnim 'vodovodima' mogućima uslijed prirodnog nagiba terena, neki imaju vlastite bunare, a neki se oslanjaju na cisterne kojima dovoze vodu do kuća. Mjesni odbor je pored jednog izvora napravio cisternu kapaciteta 12 kubičnih metara vode, pa se mnogi tu dolaze opskrbiti.

Kako prolazite u pandemiji koronavirusa?

Dosad ovdje nije bilo zaraženih, ali je sada jedna tročlana obitelj u samoizolaciji jer su bili u kontaktu s jednom oboljelom učenicom iz Karlovca.

A kakvu suradnju MO ostvaruje s gradskom vlašću?

Hm, ta je suradnja kakva-takva, ponekad čak i dobra, unatoč tome što uglavnom ne dobivamo ono što tražimo: za nas i naše potrebe nikada nema dovoljno novca! Godišnji budžet MO-a iznosi svega 36.000 kuna, a trebalo bi nam barem još toliko da valjano održavamo sve što smo dosad napravili. Ali nastojimo racionalno raspolagati s onim što imamo, pa smo tako u prošlom sazivu uspjeli kupiti stočnu vagu i peć za grijanje društvene prostorije te djelomice fasadirati društveni dom, na kojem smo nedavno par starih prozora i vrata zamijenili PVC-stolarijom.

Možete li usporediti život u svom kraju sada i prije nesretnih devedesetih?

To je neusporedivo, ta se vremena razlikuju kao dan i noć. Nekad smo ovdje imali nekoliko trgovina, ugostiteljskih objekata, ambulantu. No, najvažnije, bilo je ljudi, a sada iz Gornjeg Sjeničaka u osnovnu školu ide tek troje djece, iz Utinje, Udbine i Donjeg Sjeničaka možda još pokoje, a u svima je možda dvoje srednjoškolaca. Preko projekta KA-kvart u dva smo sela uspjeli postaviti nekoliko stupova javne rasvjete, a mi smo iz svog budžeta izdvojili još deset tisuća za 14 stupova. Postavili smo i 12 solarnih lampi, a Grad će platiti priključke na trafostanice, tako da bi nam javna rasvjeta trebala proraditi potkraj novembra.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više