Razgovaramo s Petrom Prelogom, povjesničarom umjetnosti s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, autorom koncepcije izložbe ‘Umjetnost i život su jedno: Udruženje umjetnika Zemlja 1929. – 1935.’ koja upravo traje u zagrebačkim Klovićevim dvorima.
Kako ste zamislili izložbu i od koji se dijelova ona sastoji?
Prije svega treba reći da je izložba, iako sam ja autor idejne koncepcije, rezultat timskog rada. Materijal je naime toliko kompleksan da bi jedna osoba teško mogla obuhvatiti sve najvažnije slojeve i rakurse ‘zemljaške’ umjetnosti. Okupio sam tim vrsnih stručnjaka: arhitekturu je obradila Tamara Bjažić Klarin s Instituta za povijest umjetnosti, skulpturu Darija Alujević iz Arhiva za likovne umjetnosti HAZU, korpus naive unutar Zemlje obradila je Svjetlana Sumpor iz Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti. U katalogu izložbe, koji sam uredio s kustosicom izložbe Danijelom Marković, objavljen je i tekst akademkinje Željke Čorak, koja je bila jedna od autorica kritičke retrospektive Zemlje iz 1971., te iznimno važan pregled povijesnog konteksta autorice Suzane Leček s Hrvatskog instituta za povijest. Na taj način željeli smo pokriti sve najvažnije aspekte, kako u samom izložbenom dijelu tako i u katalogu. Izložbu sam zapravo zamislio na način da prezentiramo sama umjetnička djela, ali i vrlo opširnu kronologiju u samome postavu, tako da se od zainteresiranog posjetitelja očekuje malo više truda i konzultiranje spomenute kronologije kako bi se bolje spoznao društveni i povijesni kontekst samih umjetničkih djela.
Umjetnost kolektiva
Recite nam nešto o samom historijatu grupe. Tko su bili zemljaši?
Zemlja je osnovana 1929., statut je usvojen 25. veljače, a prva izložba održana je tek u studenome te godine. Međutim, za samu Zemlju važne su i dvije-tri godine koje su prethodile osnutku udruženja. Naime, Krsto Hegedušić, koji je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji, zahvaljujući stipendiji francuske vlade odlazi u Pariz, gdje se druži i radi s Leom Junekom, koji je ondje od ranije živio. Njih su dvojica raspravljala o potrebi osnivanja nove umjetničke skupine, koja će biti različita od svih umjetničkih skupina u Hrvatskoj do tada. Željeli su pružiti nešto novo, nešto drugačije. U svakom slučaju, nešto što će odgovoriti potrebama vremena, koje su se bitno izmijenile. Raspravljali su o nužnosti osnivanja umjetničke skupine koja s jedne strane treba biti iznimno društveno angažirana, a s druge će dotaknuti pitanje nezavisnosti likovnog izraza. Stvoriti dakle nešto što do tada u Hrvatskoj nije postojalo. S druge strane, imamo djelovanje Otona Postružnika i Ivana Tabakovića u Zagrebu, koji 1926. izlažu zajedno prvo na ‘Grafičkoj izložbi šestorice umjetnika’, a zatim i samostalno ‘Groteske’ u Salonu Ullrich. Oni su se tematikom svojih djela nastojali približiti suvremenom životu. Crtali su scene iz gostionica, tučnjave i slične prizore, kojima su komentirali život zapostavljenih slojeva društva. To su bile dvije ključne komponente koje su prethodile Zemlji. Naravno, u samoj formaciji Zemlje posebnu ulogu imao je i Miroslav Krleža sa svojim idejama, prije svega s negativnim stavovima prema avangardnim pojavama u evropskoj umjetnosti, a zatim i s afirmacijom njemačkog umjetnika Georgea Grosza. Njegov tekst o Groszu iz 1926. bio je vrlo važan u procesu formiranja ideološke podloge Udruženja umjetnika Zemlja.
Hegedušić je nastojao stvoriti stil baziran prije svega na plošnom prikazivanju, boji i liniji, kako bi slika bila jednostavna i lako čitljiva upravo radnicima i seljacima. On ih je na taj način želio uključiti u kulturni život i stvoriti širi krug publike
Prvi od vaša dva teksta u katalogu podnaslovili ste ‘Od društvene angažiranosti do kulturnog nacionalizma’. To je tema od vašeg užeg interesa. Zanima vas koliko su modernistički i avangardistički projekti između dva rata, a možemo se osvrnuti i na socijalističko razdoblje, u centru imali jako pitanje nacionalnog identiteta.
Hrvatska moderna umjetnost još je od svojih nastanaka, dakle krajem 19. stoljeća, u središtu interesa zapravo imala pitanje specifičnosti likovnog izraza koji bi trebao pridonijeti kompleksu zamišljenoga nacionalnog identiteta. Naime, kako je hrvatska umjetnost bila uvijek u poziciji primatelja i oponašatelja struja iz zapadnoevropske umjetnosti, još kod Kršnjavoga, a poslije i kod Babića te Hegedušića, pojavila se ideja o potrebi stvaranja neke vrste likovnog izraza koji će biti poseban i na taj način pridonijeti nacionalnom identitetu. Kod zemljaša to je bilo izrazito izraženo, a u Hegedušićevim teoretskim eksplikacijama ta se ideja pojavljuje kao jedno od središnjih mjesta. Prije svega, bila je to reakcija na politički kontekst međuratne Jugoslavije, u kojemu je tzv. hrvatsko pitanje bilo jedan od središnjih problema. S jedne strane, riječ je o utjecaju političke platforme Hrvatske seljačke stranke, koja je zagovarala posvemašnju orijentaciju na seljaštvo. S druge strane nalazila se socijalna orijentacija, koju su nametale lijeva ideologija i sve utjecajnija Komunistička partija. Njezin utjecaj – iako je još početkom 1920-ih bila zabranjena – rezultirao je idejnim sklopom koji se u likovnim djelima manifestirao tematizacijom suvremenog života zapostavljenih dijelova stanovništva. Hegedušić je nastojao stvoriti stil baziran prije svega na plošnom prikazivanju, boji i liniji, kako bi slika bila jednostavna i lako čitljiva upravo radnicima i seljacima. On ih je na taj način želio uključiti u kulturni život i stvoriti širi krug publike.
U povijesnom pregledu uz izložbu ne vidi se jesu li članovi udruženja bili i pripadnici nekih političkih organizacija i kojih. Kad se govori koliko je njihovo djelovanje bilo prihvatljivo, odnosno neprihvatljivo, a Zemlja je na kraju zabranjena, gdje je sve bio moment provokacije? Je li on bio samo likovno-estetski ili je bio i organizacioni?
Naravno da je takvo organizirano grupno javno djelovanje alarmiralo državni represivni aparat. Ne smijemo zaboraviti da je Hegedušić bio tri puta u zatvoru, pod optužbom djelovanja protiv države, a zbog svojih lijevo orijentiranih političkih uvjerenja.
Hegedušić je i autor teksta ‘Problem umjetnosti kolektiva’, koji nema veliku teorijsku ambiciju, već je više poetski, pun snažnih slika i stavova.
U tom tekstu izriču se jasni stavovi, ali teorijska ambicija nije bila prevelika. Stoga on izgleda više kao neka vrsta popisa praktičnih uputa o tome kako treba slikati i kome je namijenjena ta umjetnost. Ona je, naravno, bila namijenjena siromašnima i obespravljenima, odnosno ‘kolektivu’, kako su zemljaši nazivali taj društveni sloj. To su neke vrste praktičnih uputa kako treba stvarati umjetnost te kako bi se iz toga zajedništva akademski obrazovanih umjetnika s jedne strane i seljaka i radnika s druge izvukla zajednička korist za čitavo društvo.
Oni su ipak više gledali uvući radnike i seljake u instituciju umjetnosti, na izložbe, u galerije itd., nego što su svojim djelima pokušali izlagati na neobičnim mjestima i tako avangardno ‘ići u narod’? Istina je da su išli u Hlebine, ali da bi iz njih izvukli talente?
Puno im je važnije bilo izložiti djela seljaka i radnika u središnjem nacionalnom izložbenom prostoru, Umjetničkom paviljonu. To je zaista bilo bez presedana i upravo zahvaljujući takvoj afirmaciji Ivana Generalića – a on je u izložbenoj povijesti Zemlje bio treći po broju izloženih radova – razvija se čitav kompleks naivne umjetnosti, koji se kasnije zasebno razvijao i granao. Ciljevi naivne umjetnosti nakon Zemlje bili su na neki način suprotni onome što je Hegedušić želio postići sa slikarima seljacima.
Nije li pomalo naivna ideja da to kako ćete ući u problematiku linije, plohe, boje, presudno oblikuje prihvatljivost neke umjetnosti?
Hegedušiću je to bilo izrazito važno jer je tim načinom želio umjetničko djelo približiti seljacima, radnicima, odnosno onima koji nisu bili likovno obrazovani, koji nisu konzumirali kulturu ni likovnost na bilo koji način. Želio je stvoriti jednostavnu i lako čitljivu sliku sela i predgrađa. Je li to bilo naivno? Retrospektivno razmatrajući, naravno da jest. Ne smije se zaboraviti da su Hegedušićevi tutorski apetiti bili veliki. S obzirom na to da je oko sebe okupio ljude koji su bili akademski obrazovani umjetnici, izraziti individualci, naravno da nije mogao postići uniformnu estetiku kojoj je težio.
Neiscrpno tumačenje
Pitanje može li se individuum i kolektiv pomiriti, može li umjetnost biti u službi izvanumjetničkih ciljeva, najpoznatije je tematizirao Krleža u svom ‘Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušića’. Krleža tu, baš oko pitanja individualizma i talenta, polemizira s nekom partijskom linijom, govoreći da su to neukidive vrijednosti. Je li taj sukob na ljevici, koji je poslije prepoznat kao književni, ali je bio i politički, ikada razriješen? Sjetimo se Ljubljanskog kongresa 1950-ih. Može li umjetnost u jednom rubnom kapitalističkom društvu, između dva rata, biti socijalističkom, a s druge strane mora li umjetnost u socijalizmu biti socijalističkom?
Vidjeli smo da ne mora. Krležino inzistiranje na talentu i na individualnom zapravo je bilo presudno za Zemlju. Ako promatramo kako su se stvari dalje razvijale, Zemlja je nakon Krležina ‘Predgovora Podravskim motivima Krste Hegedušića’ protiv sebe imala ne samo protivnike desne političke orijentacije, ne samo predstavnike represivnog državnog aparata, nego je protiv sebe okrenula i dobar dio dogmatske ljevice. Dalje, bez ugrožavanja osobnih egzistencija, nije se moglo nastaviti. Naravno, ako sagledamo Krležinu važnost, možemo se upitati je li njegova uloga u povijesti Zemlje u svim dosadašnjim tumačenjima možda precijenjena. Postavljala su se i takva pitanja. Ja sam – a to sam nastojao pokazati i ovom izložbom i pratećim tekstovima – za ‘krležocentrično’ tumačenje Zemlje, jer postoji mnogo dokaza o tome koliko je Krleža svim zemljašima bio važan i koliko je samom Hegedušiću, kao glavnom ideologu grupe, njegovo mišljenje bilo presudno.
Onda možemo reći da je u pitanju i neka vrsta taštine, jer je Hegedušić imao dobre razloge i da se ne složi s Krležom?
On je imao dobre razloge da se s Krležom u vezi ‘Predgovora’ ne složi. Međutim, Hegedušić nedvosmisleno podržava Krležu u jednom tekstu objavljenom u Krležinu časopisu ‘Danas’, koji je izlazio 1934. u Beogradu. On tada zauzima Krležinu stranu ne samo u slučaju ‘Predgovora’, nego i u slučaju kritike već spomenute ‘Grafičke izložbe’ iz 1926., kada Krleža napada buduće zemljaše zbog eklekticizma.
Grgo Gamulin zapisao je da izjednačavanje života, kao onog ‘našeg’, i umjetnosti, te umjetnosti i revolucije, u krajnjoj liniji nije moguće. Slažete li se?
Ta ideja bila je doista utopijska, već u početku osuđena na propast. Međutim, upravo zbog toga sam korpus Zemljine umjetnosti doista nam pruža mogućnost slojevitog tumačenja. Moje je mišljenje da tumačenje Zemlje i njezine baštine, pojedinačnih opusa i društvenog konteksta, zapravo nikada neće biti dovršeno. Vidimo da se i nove generacije stručnjaka također interesiraju za Zemlju i kontekst njezina djelovanja. Kolegice iz kustoskog kolektiva BLOK napravile su puno na tom planu. Imao sam priliku od samih početaka pratiti rad na njihovim izložbama i pratećoj knjizi. Drago mi je vidjeti da je Zemlja ponovno u fokusu istraživača, ali i javnosti, i nadam se da će to i nadalje biti jer su mogućnosti tumačenja doista velike i nisu do kraja iscrpljene.
