Petrinja se u turističkom prospektu reklamira kao mali grad velikog srca. Budući učitelji i odgojitelji koji ondje studiraju na Učiteljskom fakultetu i dalje čekaju na izgradnju studentskog doma. No zato je u središtu grada uređeno Strossmayerovo šetalište s fontanom i parkom na čijim se klupicama, u sjeni nekoliko ‘velelisnih lipa ilirki’, zaštićenog dvostoljetnog drveća zasađenog u doba ilirskih pokrajina 1809. – 1813., odmara poneki umirovljenik, ali i omanja grupa mladih Petrinjaca. S jedne strane parka nalazi se Galerija Krste Hegedušića, jedno od poznatih mjesta gradske kulture. S druge se pak proteže Ulica Vladimira Nazora, u kojoj se na jednoj građevini izdvaja očuvana spomen-ploča u povodu 25. godišnjice socijalističke revolucije: postavljena je 1966. u čast, kako piše, svim mrtvim i živim borcima narodnooslobodilačkog rata iz Siska, Zagreba i Petrinje. Na omanjem Trgu Franje Tuđmana petrinjski su veterani nedavno pak postavili ploču u spomen na 25. kolovoza 1991., kada je prvi hrvatski predsjednik došao u ovaj grad. Sudar svjetova time nipošto ne prestaje: od Tuđmana nalijevo započinje Ulica Artura Turkulina, istaknutog petrinjskog borca iz Drugog svjetskog rata. To je zapravo centar grada, reći će Petrinjci. Plato u tom centru zjapi uglavnom prazan, ističe se samo zapuštena bivša robna kuća Petrinjka, imovina nadaleko poznate obitelji Gavrilović, čija je sudbina zasad nepoznata.
Politiku koju promiče Darko Dumbović ja ne zastupam. Također, stava sam da je Ministarstvo kulture u slučaju ojkače trebalo reagirati jer da sam ja ministar, došao bih dati potporu tom festivalu – kaže gradonačelnik Darinko Dumbović
Petrinja je nekada izgledala kao gradić Peyton, bila je toliko zanimljiva, kao i odnosi među ljudima, reći će nam Mile Zubanović, gradski vijećnik i nekadašnji zamjenik direktora distributivnog prehrambenog centra Gavrilović za bivšu Jugoslaviju. Takva ocjena vraća nas u davni i romantizirani jučerašnji svijet, za koji je danas teško vjerovati da je jednom postojao. Posebno zato jer aktualne priče uglavnom počinju i završavaju s posljednjim ratom.
Ratna je oluja odnijela krovište crkve Sv. Georgija u Jošavici, jednom od pedesetak petrinjskih naselja koja uglavnom nastanjuju Srbi. Njezina bi obnova trebala uskoro započeti, kaže nam Zubanović, rođeni Jošavčanin i domeće da bi za tu namjenu trebalo utrošiti oko 800 tisuća kuna. Uz vijugavu i oštećenu seosku cestu nekoliko je stabala jabuka, mnogi su plodovi popadali na tlo – nema naroda da ih pokupi jer Jošavica broji svega šezdesetak mještana.
Suradnja s gradonačelnikom je odlična, nastavlja Zubanović. Srbi su nakon rata ponovno na Baniji važan kotačić u lokalnoj vlasti. Prema popisu stanovništva iz 2011., Hrvati čine 82,35, a Srbi 12 posto tamošnjeg stanovništva. Međunacionalni odnosi su jako dobri. Hrvati i Srbi se itekako druže, kaže naš sugovornik, posjećuju se na slavama i krstitkama. Takvu sliku povremeno pokušavaju poremetiti male skupine iz tzv. Koordinacije braniteljskih udruga Petrinje zbog čijeg je višednevnog pritiska i prijetnji nedavno za listopad odgođen treći po redu Festival ojkače. Zubanović smatra da je to loša poruka jer pjesma je ljude ondje održala, a pravo na folklor i kulturu Srbima je zagarantirano i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.
U gradskoj upravi potražili smo gradonačelnika Darinka Dumbovića, saborskog zastupnika Narodne stranke – Reformisti i bivšeg branitelja kojeg su petrinjski veterani prozvali zbog gradskog pokroviteljstva nad navedenim festivalom. Pohvalio nam se ulaganjem grada u djecu i ekonomiju, jer gospodarski je prosperitet ono što će zadržati i Hrvate i Srbe da ostanu živjeti u Petrinji.
- Lani smo imali 152, a ove godine imamo 196 prvašića. Provodimo mjere vezane uz standard i život naše djece pa smo samo u predškolski odgoj, poput adaptacije vrtića, uložili 12 milijuna kuna. Premda naš proračun inače iznosi 70 milijuna, on je trenutno 350 milijuna kuna jer smo kao jedan od pet gradova koji su bili zahvaćeni ratom dio pilot-projekta financiranog iz europskog fonda za regionalni razvoj. U ovom trenutku imamo sto milijuna kuna gotovih projekata. U gospodarski dio uključili smo još 150 milijuna kuna iz odjela za europske fondove - pohvalio se Dumbović.
U poduzetničkoj zoni između Siska i Petrinje uskoro se očekuje privatno ulaganje od deset milijuna eura u tvornicu furnira, koja bi trebala zaposliti više od stotinu ljudi. Grad očekuje i objavu natječaja u vrijednosti od deset milijuna kuna za potrebe zapošljavanja, prekvalifikacije i edukacije nezaposlenih s područja grada.
- Naša politika je okretanje proračuna malim i srednjim poduzetnicima, gdje smo u posljednjih četiri-pet godina s određenim poticajima zaposlili preko 300 ljudi. Jedini smo grad u Hrvatskoj koji potiče svako radno mjesto u proizvodnoj djelatnosti, od OPG-ova do uslužnih djelatnosti - ističe Dumbović.
Pitamo ga kako je doživio pritiske Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata u Petrinji na čelu s predsjednikom Darkom Dumbovićem, bivšim članom HSP-a.
- Udruge mogu imati svoj stav, ali nemaju pravo uzimati poziciju u društvu kako bi regulirali kulturna događanja. Smatram da Prosvjeta nije trebala odustati od održavanja festivala, da su trebali biti energičniji i pred gotov čin dovesti pravnu državu, da se festival održi. Žao mi je zbog tog incidenta, nakon kojeg smo napravili korak unazad. To moramo ispraviti - kaže gradonačelnik.
No nije li korak unazad već napravljen 2016., kada je Gradsko vijeće dodijelilo godišnju nagradu veteranu Darku Dumboviću za ‘istaknuto humanitarno i društveno djelovanje u zajednici’? Lokalni SDP je nakon toga objavio fotografiju na kojoj razdragani Dumbović s četiri osobe u društvu diže ruku na nacistički pozdrav, a kasnije se opravdavao time da je zapravo jedini podigao ljevicu.
- Zašto je dobio tu nagradu, to morate pitati tadašnje gradske vijećnike. Ne bih komentirao odluke Gradskog vijeća koje je tijelo za sebe i mora snositi odgovornost za svoje postupke. Dumbović je koordinator svih veteranskih udruga i kada treba ići na protokolarni dio na državnoj razini, onda ga ja kao gradonačelnik šaljem. Ali politiku koju on promiče ne zastupam. Također, stava sam da je Ministarstvo kulture u slučaju ojkače trebalo reagirati jer da sam ja ministar, došao bih dati potporu tom festivalu - rezolutan je Dumbović.
Petrinjskim veteranima nije smetala bošnjačka večer folklora i sevdaha koja je nekoliko dana prije Festivala ojkače održana u Hrvatskom domu, petnaestu godinu zaredom. Hajrudin Kulašić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Petrinje i bivši satnik Hrvatske vojske, kaže nam da su se poslije rata u Petrinju mahom doselili bosanskohercegovački Hrvati. Jeftino su kupovali kuće, a velik broj njih nekretnine je dobio od države. Danas se ti isti ljudi iseljavaju na zapad, u potrazi za boljim životom. Kulašić u Petrinji živi od 1973., a kao predsjednik Vijeća odlično surađuje s kolegama iz srpske manjine.
- Zajednički pokušavamo rješavati probleme jer je tako lakše ostvariti zajedničke interese. Za razliku od pripadnika srpske nacionalne manjine, mi ipak živimo u urbanijim centrima, bliže gradu, dok su oni dislocirani, u naseljima u kojima često nema prijevoza i gdje je infrastruktura dotrajalija, dok mi to i ne osjetimo - iskreno će Kulašić.
A što se tiče pjesama i bošnjačkog folklora, prvi put nakon rata, na oduševljenje svih građana grada, pjevale su se u Petrinji i ilahije, muslimanske pobožne pjesme, koje uglavnom govore o ljubavi. A o čemu onda pjevaju toliko omražene ojkače, pitamo Branislava Sekulića, predsjednika Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Petrinje, koji odgovara da one odražavaju jedan segment našeg – srpskog i hrvatskog – folklora, pri čemu su zastupljeni ljudi i događaj iz mjesta o kojima se pjeva.
- Pjeva se na primjer o selu: ‘Oj Blinjice, ne bi te volio da se nisam u tebi rodio…’ Inače, veoma sam žalostan što Vijeće, koje je ovdje legitimni predstavnik srpskog naroda, nije bilo obaviješteno ni bilo kojim dijelom uključeno u festival u organizaciji pododbora Prosvjete. Da smo mi bili uključeni, mislim da bi se Festival ojkače ipak održao u augustu - kaže Sekulić.
Domeće da u Petrinji ogroman utjecaj ima tzv. Koordinacija branitelja. Kaže nam da on sudjeluje u zajedničkim gradskim komemoracijama za poginule branitelje u Petrinji, no istovremeno bi bio neobično sretan kada bi jednom i braniteljske udruge upalile svijeće i položile vijence žrtvama iz Drugog svjetskog rata, Srbima u Grabovcu.
- To bi bila pobjeda i stvarnost koja obećava. Tada bismo bili spremni praštati za zla, bez obzira na to koja ih je strana počinila - ističe Sekulić.
Iz rata ponovno uskačemo u petrinjski vremeplov. Grad je do posljednjeg rata bio poznat i po Tvornici furnira, Ciglani i Slavijatransu, trećoj po snazi firmi za teretni saobraćaj u bivšoj državi; Petrinja je imala gradsku stolariju, pekarnicu i već spomenuti Gavrilović, generator razvoja grada u kojem je nekada izravno bilo zaposleno gotovo šest tisuća ljudi. Iz Petrinje se u posljednje vrijeme odselilo oko tri tisuće ljudi, a samo lanjske zime, doznajemo, otišlo je 80 porodica. Nije dobro, ali gledajući širu sliku, Petrinja ne odskače posebno s problemom iseljavanja stanovništva.
Nalazimo se i s Marom Vilus, predsjednicom petrinjskog pododbora SKD-a Prosvjeta, koja nam govori o uvjetima u kojima živi srpska zajednica u gradu i okolici. Stava je da su seoske sredine zanemarene: električna mreža, javna rasvjeta, ceste i putovi su zapušteni, a što se tiče zapošljavanja Srba, tu je stanje tek u posljednje vrijeme nešto bolje. Kaže da je aktualni gradonačelnik upravo zahvaljujući glasovima Srba izabran na tu funkciju. Ima zamjerki i na rad Branislava Sekulića.
- Ako se već polažu vijenci na dan Oluje za branitelje, zbog čega se Sekulić ne izbori da se vijenci polože i za civilne žrtve Srba stradale u Oluji? Na sljedećim manjinskim izborima želimo ljude koji će se više zalagati za naša manjinska prava - najavljuje Mara Vilus.
Što se tiče Sekulićevih prozivki da u Vijeću nisu bili upoznati s Festivalom ojkače, koji će u oktobru biti proširen mnogim pjevačkim društvima iz Hrvatske, predsjednica pododbora kaže da je on godinama bio pozivan na kulturne manifestacije Prosvjete, nakon čega ih je loše ocjenjivao u izjavama za portale i novine. Stoga mogućnost kulturne suradnje s njim ne vidi.
U selima oko Petrinje spomenicima NOB-u uglavnom je skinuta zvijezda petokraka. U petnaestak kilometara udaljenoj Blinji živi svega tridesetak stanovnika. Svaka druga ili treća kuća je prazna. Uostalom, kuće su ondje naveliko oglašene na prodaju, reći će nam jedan mještanin. Središnje mjesto okupljanja seoskog stanovništva je lokalni dućan, kamo dolaze i iz obližnjih Letovanaca, Madžara, Jošavice, Starog Sela… Ispred mjesnog dućana dojučerašnja mladost pije pivo, jedno za drugim. Čitamo oglase na prozoru dućana: ‘Prodajem odojke’, ‘Kupujem šljive’…
- Tu se svi poslovi sklapaju - kaže nam najšutljiviji među njima.
Drugi pak poručuje:
- Neka samo para ovamo pošalju. Samo toga fali. Oduvijek se ovdje jedino preživljavalo. Život u Zagrebu i na moru. Ovo je područje uvijek ovisilo o nečijoj pomoći, bila je to Austro-Ugarska, potom Vojna krajina, graničari, i slali su pare, ništa ti ne možeš bez državne pomoći. A nas su pare zaobišle. Najvjerojatnije ću u inozemstvo, prema Skandinaviji - kaže naš junak, ne želeći se fotografirati.
Problema s fotografiranjem zato nema Nikola, koji nam na odlasku poručuje da navratimo još koji put, željna je ostala Banija novih priča, drugačijih lica i sjećanja.
