Vodstvo Radničke partije Kurdistana (PKK) je u ponedjeljak 12. svibnja službeno najavilo raspuštanje te militantne skupine nakon gotovo pola stoljeća aktivnosti. Odluka o raspuštanju formalno je donesena na izvanrednom partijskom kongresu te predstavlja kulminaciju višemjesečnih mirovnih pregovora između PKK-a i turske države predvođene Recepom Tayyipom Erdoğanom.
Tursko-kurdski sukob, koji je dosad odnio preko 40 tisuća života, možda se bliži svome kraju. Zarobljeni vođa PKK-a, Abdulah Öcalan, još je krajem veljače pozvao svoje pristaše da obustave oružanu borbu. Slobodni dio vodstva PKK-a odmah je prihvatio uputu, no uz uvjet da turske vlasti puste Öcalana na slobodu kako bi mogao sudjelovati na kongresu.
Starješine PKK-a tvrdili su kako bez Öcalanove osobne intervencije neće biti moguće uvjeriti borce u potrebu polaganja oružja. Turska vlada odbila je taj zahtjev te navodno zaprijetila obustavom mirovnih pregovora, nakon čega je PKK ipak odustao od Öcalanove slobode. Predstavnici legalnih kurdskih stranaka mahom su pozdravili odluku PKK-a o razoružavanju.
Najjača kurdska stranka u turskom parlamentu, Stranka narodne jednakosti i demokracije (DEM), odluku je nazvala "kritičnim trenutkom suvremene turske povijesti" te zaključila da "ovo nije kraj, već novi početak". PKK je u svom proglasu iznio vrlo sličan stav, ustvrdivši da je Radnička partija "ispunila svoju historijsku misiju" i dovela kurdsko pitanje "do točke gdje se ono može riješiti putem demokratske politike".
Sličnosti između ovih izjava ne trebaju pretjerano čuditi: i DEM i PKK dio su kurdskog nacionalnog pokreta, a upravo su predstavnici DEM-a služili kao veza između zatočenog Öcalana i njegovih sljedbenika širom Turske i Bliskog istoka. S obzirom na to da su veze između DEM-a i Öcalana morale biti uspostavljene pod budnim okom turskog sigurnosnog aparata, vrijedi se zapitati što je ove tri skupine nagnalo na pokretanje nove runde pregovora.
Režim u Ankari je pregovorima svakako pristupio iz političkog pragmatizma. Ne bi to bilo prvi put: Erdoğan je prema Kurdima često koristio politiku "mrkve i batine", izmjenjujući ustupke na polju manjinskih prava s brutalnom državnom represijom. No, sasvim je jasno da bi daljnje antagoniziranje Kurda moglo dovesti do njihovog jačeg zbližavanja s kemalističkom opozicijom koja je pobijedila na lokalnim izborima 2024., a ima i realne mogućnosti pobijediti na predstojećim predsjedničke izbore.
Iniciranje pregovora s PKK-om stoga bi se moglo shvatiti kao pokušaj odvajanja Kurda od ostatka turske opozicije, a potencijalno i kao pokušaj pridobivanja njihove podrške za ustavne promjene kojima bi se Erdoğanu omogućio još jedan predsjednički mandat. DEM – koji se nalazi pod snažnim udarom represivnog aparata – mogao bi u ovakvom kompromisu pronaći izlaz iz škripca, iako bi to značilo ostavljanje ostatka opozicije na cjedilu.
Interes samog PKK-a za polaganjem oružja malo je teže objasniti. Iako se u medijima šuška o mogućoj amnestiji za gotovo 50 tisuća kurdskih političkih zatvorenika, takvu bi odluku morao potvrditi turski parlament u kojemu većinu imaju Erdoganov AKP i njegovi nacionalistički saveznici. Čini se da ključno mjesto u pregovorima PKK-a i Turske ipak zauzima Sirija.
Činjenica je da su se turski napadi na teritorij pod kontrolom kurdskih snaga na sjeveru Sirije smirili još od Öcalanovog poziva na primirje, dok je režim novog sirijskog predsjednika (i bliskog turskog saveznika) Ahmeda al-Šare pokazao jasan interes za neki oblik suradnje s postojećim institucijama sirijskih Kurda. Sasvim je moguće da je PKK pristao na razoružavanje gerile u Turskoj i Iraku kako bi spasio svoje postojeće uporište u Siriji.
Hoće li se Kurdima ovaj potez dugoročno isplatiti, zasad ne možemo predvidjeti. Mnogo ovisi i o tome što će Ankara ponuditi svojim Kurdima, u suprotnom uzroci sukoba neće biti otklonjeni. Nije ovo prvi put da je PKK najavio kraj pobune ili svoje raspuštanje: to se već dogodilo 1999. nakon Öcalanovog zarobljavanja, a potom i 2003. godine, no organizacija se potom vraćala oružanoj borbi.
