>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Plinovita strategija

Skupi američki i arapski ukapljeni plin (LNG) ipak će se uvoziti brodovima u Hrvatsku, dok će politički projekt LNG terminala, predstavljen kao čedo slobodnog tržišta, biti realiziran državnim novcem, a država će preuzeti i gubitke

Neslavno je ovih dana propalo tzv. obvezujuće iskazivanje interesa za zakup kapaciteta LNG terminala na Krku. Ali ne bez elemenata političke lakrdije, jer u to se zapravo već odavno pretvorio čitav taj projekt. Od minimalno milijardu i pol zakupljenih kubika skladišta za plin, propisanih kao uvjet za gradnju kapaciteta od 2,6 milijardi, ovoj državi iskazan je interes za jedva nešto više od pola milijarde. Ni to nije sve: u roku se javila samo državna Hrvatska elektroprivreda za oko 400 milijuna kubika. Prethodno iskazana namjera Ine za približno sto milijuna ionako je bila samo simbolička gesta, imaju li se na umu količine koje smatramo iole relevantnim. No zanimljivosti time ne prestaju, jer su iz Vlade odmah lansirani znakovi da se od terminala svejedno neće odustati.

Skupi američki i arapski ukapljeni plin (LNG), znači, ipak će se uvoziti brodovima u Hrvatsku. Osim što prometovanje njime očito neće biti zasnovano na komercijalnom, tržišnom temelju. Otkupljivat će ga faktično sama država i tako preuzeti neminovni golemi gubitak, jer dostupni ruski i, uskoro, azerbejdžanski plin iz plinovoda košta 30 posto manje. A ne samo da ćemo podnijeti trošak te razlike, nego ćemo platiti i veći dio cijene od 250 milijuna eura za gradnju samog tako apsurdnog terminala. Danas se inače sve češće može čuti objašnjenje kako nije riječ o ekonomskoj nego strateškoj odluci. Pa što god mu to značilo, ovdje ćemo se nastojati osvrnuti upravo na motive i okolnosti takvog stajališta.

Ideja o diverzifikaciji europske nabave plina stasala je nakon dviju nabavnih kriza s ruskim plinom u ovom stoljeću. Nije je razvila toliko sama Europa, ustvari Europska unija, nego dominantno Sjedinjene Američke Države koje su u tome vidjele dobru taktičku priliku za novo političko nadjačavanje Rusije. Ubrzo je krenulo forsiranje svim raspoloživim kanalima, posebno onima koji se odlikuju manjim otporom, pa su isplanirani terminali za uvoz LNG-a u nizu primorskih postsocijalističkih zemalja članica EU-a. Amerika je za ljubav takvog pothvata ukinula samonametnuti joj višedecenijski embargo na prekomorski izvoz petroenergenata. Ostao je samo nezgodni detalj u činjenici da ona nikako ne uspijeva ponuditi plin iole jeftiniji od ruskog, naprotiv.

Diverzifikacija bi i mimo toga mogla pronaći svoj ekonomski smisao kao poluga za dugoročno kontroliranje cijena na tržištu. No dok se nije ispostavilo da ruskim isporučiteljima ona ne remeti osnovnu računicu, nisu se tako vidno razabirale ni američke nakane. Prvo se Hrvatskoj i sličnima poručivalo, direktno iz Washingtona, da su posrijedi isključivo ekonomski, komercijalni razlozi, i da zbog toga tržištu energenata treba omogućiti potpunu slobodu u samoregulaciji. Prema znanoj staroj mantri ekonomskih liberala, ono će zatim samo riješiti sve nedoumice kroz jednostavni mehanizam ponude i potražnje.

Značajan je i znakovit u tom pogledu bio proglas dvaju istaknutih američkih lica zaduženih za javni zagovor dotičnog aranžmana. Objavljen je u Jutarnjem listu 8. travnja 2016. godine, bez popratnog komentara i kao ekskluzivni tekst pisan za te novine, iako je preuzet iz američkih izvora. U njemu se autori Charles McConnell i Fred Hutchison pozivaju na argumente konkurentnosti i komercijalnosti, te kazuju Hrvatskoj i drugim ciljanim partnerima: ‘Najvažnije što demokracije sada mogu učiniti jest eliminiranje tržišnih barijera koje ometaju komercijalne transakcije.’ McConnell je bivši ministar SAD-a za fosilna goriva, Hutchison izvršni direktor udruženja američkih proizvođača izvoznika ukapljenog plina.

Gotovo dvije i pol godine kasnije Hrvatskoj se pak javno obratio Francis Fannon, pomoćnik tajnika Ureda za energetske resurse State Departmenta. Novu poslanicu europskim demokracijama prepisujemo iz Večernjeg lista od 1. kolovoza 2018. godine, gdje ‘Amerikanci čvrsto stoje iza LNG terminala na Krku’, iako ne mogu ponuditi plin po razumnim cijenama jer ‘u SAD-u država ne upravlja energetskim gospodarstvom’, s obzirom na to da ‘sve ovisi o akterima iz privatnog sektora’. Što onda uopće želi država, naime, ta ista američka? I što će biti ako adresirane demokracije budu slijedile dotad izričito i shvatljivo propagirani prioritet niže cijene, npr. učešćem njihovih poduzeća u transakcijama iz Rusije? ‘Ne komentiramo buduće sankcije. Ali da, postoji rizik sankcija za kompanije uključene u taj projekt’, objasnio nam je ovaj niže rangirani kadar u američkoj energetsko-političkoj hijerarhiji. Kad ne može drukčije, znači, može i čistom silom.

Stanje demokracije u Hrvatskoj, kao i ostatku svijeta, nije se u međuvremenu bitno promijenilo. Posljednjih mjeseci u vezi s Krkom zabilježeno je i ono što je portal Energetika-net prošlog tjedna nazvao ‘žestoko političko lobiranje američke i hrvatske administracije u Budimpešti s kojom Hrvatska ima komplicirane odnose zbog Ine’. Intenzivno omekšavanje Mađara nije uspjelo, kao što znamo; Viktor Orban je prije nekoliko tjedana u Zagrebu izjavio da Mađarsku na prvom mjestu zanima cijena. A oni su bili glavna nada Hrvatske i Amerike u opravdavanju gradnje terminala, tj. skladišta za prihvat plina iz brodova.

Ali premda je iz hrvatske Vlade prošlog mjeseca, kad se već s priličnom sigurnošću znao ishod postupka iskazivanja interesa, kazano da će država svejedno ostati iza projekta, može se očekivati barem novo promišljanje o trošku koji je na pomolu i o njegovu izbjegavanju ili minimiziranju. Naprosto, gubitak će sam po sebi biti prevelik i preočit da bi ga danas olako mogla prihvatiti ijedna vlast. Stoga se vjerojatno već sad s Amerikom vode pregovori o kakvoj makar djelomičnoj neizravnoj kompenzaciji radi smanjivanja ukalkulirane štete. Naravno, pritom od naše Vlade ne očekujemo posebno povoljna rješenja tek tako, pa je bolje da se odmah pripremimo za najgore.

Vjerojatni mračni epilog tiče se baš spomenutih involviranih sudionika u ovoj prljavoj namještaljci, dakle HEP-a i Ine. HEP je i dosad bio permanentno iscrpljivan kroz nametnutu višu cijenu plina od tržišne, kao i Petrokemija, a to su dva najveća potrošača u Hrvatskoj. Ina je tako i na HEP-u zarađivala abnormalno visok ekstraprofit. Sad bi on imao podnijeti novi sličan harač, uz najavljeno opterećenje kreditom za gradnju krčkog terminala. U medijima se navodi i mogućnost gradnje više plinskih elektrana u Hrvatskoj, potrošača koji će prividno opravdati uvoz LNG-a, mada se cijena više neće rado spominjati. Ina, s druge strane, aktivni je vinovnik energetske krize Hrvatske, naročito kad je riječ o plinu.

Mol, mađarski vodeći suvlasnik Ine, prije izvjesnog vremena obustavio je razvojne i istraživačke aktivnosti u ovoj zemlji. On to čini zbog svog domicilnog interesa, jasno, a jedna od posljedica je hrvatska potreba za sve većim uvozom plina, jer nam domaća proizvodnja stagnira. U ovom trenu službeno traje završna faza pripreme za gradnju terminala – konačni ekonomski test projekta. Već znamo kakav bi rezultat moralo donijeti testiranje, ali bit će lijepo čuti kako će nam ovdašnja demokracija pojasniti na koje se ona gorivo pogoni.

1/1