>

novosti logo

Piše Igor Lasić

Poetska pravda u Tirani

Saznajemo otkud onolika policija na dolasku nam u Tiranu. Pljačkaši su na aerodromu ugrabili ‘između dva i deset milijuna eura u gotovini’, glasi vijest. Riječ je o redovnoj pošiljci novca koji iznose strane banke. Shvaćamo kako se zatvara čitav krug: velika albanska dijaspora šalje obilne količine deviza u zavičaj, čemu i služe nebrojene mjenjačnice, prihod se troši na mahom stranu robu, a banke transferiraju otkupljene devize natrag na zapad…

Na prilazu Tirani sa sjevera, iz smjera Skadra i Kruje, odjednom se suočavamo s malo previše policije uz cestu. Bilo ih je i dotad toliko da ih stalno imaš na umu. Ograničenja brzine u Albaniji često su iznenađujuće rigorozna, bez obzira na loše stanje većine cesta. Ali sad su se policajci uzmuvali na svakih par kilometara. Pojavljuju se različite uniforme, jedan u crnoj zalegao je po haubi svog terenca s uperenim puškomitraljezom na vozila koja mu dolaze ususret. Bukvalno ga ukopao o raširene nogare i pomno nišani. Ovo ne piše valjda nigdje na internetu, kako su prometni prekršaji u Albaniji takav problem da su im duge cijevi jedini mogući odgovor.

Sam ulaz u grad, prolaz kroz predgrađa, nudi tome suprotnost. Odsustvo ikakve regulacije te upadljiv izostanak valjane infrastrukture, saobraćajne i svake druge. Rupetine u asfaltu, snopovi žica zamršenih nad ulicama, rezervoari za vodu dignuti na krovove obiteljskih kuća, kao i većih zgrada. Vozi se nerijetko u jednoj koloni više negoli to nalaže ocrtani trak. I, onda, nagli prelaz: zalazimo u širi centar grada.

Edi Rama, premijer Albanije, nekadašnji gradonačelnik Tirane, pod značajnim je pritiskom opozicije, ali prije toga i studenata i radnika. Nije nam poznato čuje li se više sa svojim donedavnim savjetnikom Zoranom Milanovićem

Malo je gdje, bar na ovom kontinentu, razlika između gradskog središta i periferije tako izrazita. Gledamo u čudu, poput neobaviještenih kolonijalista u posjetu. Što smo bliže strogom centru, ulice postaju kudikamo sređenije, zelenilo se njeguje, boje su čišće i jarkije, a dućani i lokali – pa oni su posebna priča. Ističe se množina blještavih restorana i barova te luksuznih dućana, dok je nemoguće previdjeti brojnost mjenjačnica i – salona za vjenčanice. Albanska je populacija mlada, a drži se do svadbe. No nismo došli u Tiranu radi šopinga ni u svatove, već zato što ovdje posljednjih mjeseci vrije od političkih nemira, dakle ne samo jednog skupnog. Edi Rama, premijer Albanije, nekadašnji gradonačelnik Tirane, pod značajnim je pritiskom opozicije, ali prije toga i studenata i radnika. Optužbe su klasične, s jedne strane za korupciju i manjak reformi. S druge, već su bitno ozbiljnije i složenije. Studenti su krajem 2018. s takvih osnova povukli najmasovnije demonstracije u povijesti ove zemlje. I tako mjesecima izlaze ljudi svako malo na ulice i trgove da protestiraju. Nije nam poznato čuje li se više Rama, inače predsjednik Socijalističke stranke Albanije (PS), sa svojim donedavnim savjetnikom Zoranom Milanovićem. Još nije fatalno uzdrman, ali situacija mu svakako nije za podcjenjivanje.

- To zvuči kao dosta poznat suvremeni scenarij – PS je tipična neoliberalna pojava na vlasti, a s formalnim pedigreom socijaldemokracije. Njima nasuprot su konzervativci iz PD-a - objašnjava nam Arlind Qori, predavač političke filozofije na Fakultetu društvenih znanosti u Tirani.

PD je Partia Demokratike e Shqipёrisё, Demokratska stranka Albanije, koja je zajedno s manjim opozicijskim partnerom LSI-om prije par mjeseci demonstrativno napustila parlament. Qori u tome vidi pomalo blefersku taktiku ne baš uvjerljive opozicije. Metoda im zasad nije osobito impresionirala PS, a i protestna okupljanja s te strane nekako već stagniraju, po svemu sudeći.

Čekali smo jedan takav polunajavljeni skup u glavnom gradu Albanije, ali nismo ga dočekali. Zbio se par dana kasnije. Rama i dalje odbija napustiti vlast i pristati na izvanredne izbore te računa s realnim međunarodno-diplomatskim zaleđem. Albanija posljednjih godina predstavlja na Zapadnom Balkanu ono što se naziva faktor stabilnosti. Pritom u zemlji gotovo da nema nacionalizma, tek nešto poze na van, radi daljnjeg uloga u regiji i daleko raspaljenijih Albanaca na Kosovu i u Makedoniji. O ma kakvom utjecaju crkve da i ne govorimo, oni su od toga općepoznato cijepljeni. Uz dominantne muslimane, Albanaca katolika i pravoslavaca ima oko 17 posto. Malo tko se na to uopće obazire. Rijetka su po tome pojava na Balkanu, a i čitavoj istočnoj, postsocijalističkoj Europi.

- Međustranačke napetosti unutar političke elite dešavaju se samo naizgled u zatvorenom kontekstu, gdje u osnovi doista svatko može završiti sa svakim - nastavlja Qori.

- Nema tu izgleda za neki suštinski zaokret. Opozicija je u stanju npr. istovremeno ponuditi narodu proporcionalni porez od devet posto – znači istu stopu za sve – i javno financirano visoko obrazovanje. Nema veze što je to politički zapravo nespojivo. Takvi uvijek izvode neke geste nalijevo, zatim se na vlasti vrate udesno. Ipak, čini se da ljudi više na to ne nasjedaju.

Prema riječima našeg sugovornika, slabiji odaziv naroda na opozicijsko vabljenje prouzročen je već potvrđenim uvjerenjem da je politička elita u dosluhu s oligarhijama i krupnijom buržoazijom.

- Opozicijska retorika kontra establišmenta utoliko jest samo mimikrija. Oponašaju studente, čak se i prozvani premijer nastojao prikazati kao lojalni predstavnik studentskih zahtjeva. A protestirali su baš protiv njega - ističe Qori.

Sve je krenulo kroz studentske demonstracije sredinom ovog desetljeća. Otpor vlastima i poskupljenju školarina, potom i drugim neoliberalnim mjerama, rastao je s vremenom do lanjskih demonstracija s više desetaka tisuća sudionika. Qori smatra da je narod shvatio kako je to ista problematika i zato ga ima više na jednim nego onim drugim protestima: nediverzificirana ekonomija Albanije ne nudi ništa studentima, jednog dana diplomiranim inženjerima, znanstvenicima ili liječnicima, dok su sve socijalne politike pale na najniže grane. Javni sektor je grubo uzurpiran, privatnim se poduzetnicima izlazi ususret po svaku cijenu, sindikati su takoreći nikakvi. Mladima ostaje da rade u call-centrima i kafeterijama ili da se isele.

Ili pak da poduzmu ono što su inicirali aktivisti ljevičarskog udruženja Organizata Politike. Bora Mema, članica OP-a i studentica Fakulteta društvenih znanosti, koji se pokazao kao žarište pokreta, govori nam o povezanosti te organizacije i studentskih krugova.

- OP je neka vrsta avangarde, a šire od toga u pokretu nipošto ne sudjeluju samo lijevo orijentirani studenti. No svi se slažu sa zahtjevima oko naplate školarina, komercijalizacije znanosti, privatizacije sektora - kaže ona.

- Tako nam se pridružuju i drugi ljudi, uz evidentan problem da političke stranke nadziru zaposlene u javnom sektoru i njihove obitelji. Na opozicijskim demonstracijama viđate jako malo mladih ljudi i žena. Prevladavaju oni vezani uz volju određene stranke na lokalnom nivou. Oni zato ne smiju sudjelovati na našim demonstracijama, izgubili bi posao. A posla zaista nema ili nema plaće onda kad ga ima, kao što je bio slučaj s radnicima rafinerije nafte kojima smo pomogli da izađu na ulice. Ti ljudi znaju da ih gore u politici ne predstavlja nitko. Mislim da u tome leži razlog širokog odaziva na naša okupljanja, za razliku od opozicijskih. U pokušaju grassroots demokratizacije društva - kazuje Bora Mema.

To je ujedno razlog zbog kojeg Arlind Qori očekuje da će se nezadovoljstvo najširih slojeva zemlje, ili bar polumilijunske Tirane, u dogledno vrijeme još masovnije izliti na trgove i ulice. To se, doduše, ne vidi prostim okom ispred samog njegova fakulteta, tu gdje su travnate kosine korita Lane redovno pošišane, a grmovi oblikovani u skulpture. Drugdje je ova rječica nalik malne svim drugim otvorenim albanskim vodotocima u relativnoj blizini mora. Onako kao što ih viđamo u TV emisijama o novodobnom zagađenju Jadrana plastikom, zatrpane šarenom ambalažom koju će bujice i struje doplaviti k nama.

Američki simboli viđaju se svuda, u izlozima, medijima i picerijama, u Ulici Georgea W. Busha. ‘Amerika’, kaže nam picajol Pietro, ‘sloboda i demokracija, signore mio, plus biznis.’ Pa dodaje tiše: ‘Albanija je slaba i nervozna, e piccola’

U širem centru vlada druga vrsta potrošaštva, ona koja ostavlja prostora i za ekološke prioritete. Jedna za drugom izmjenjuju se blještave radnje s dizajnerskim namještajem, modni butici, dućani s organski proizvedenom hranom, putničke agencije. Ljekarne s vitaminskim preparatima kojih ima gotovo koliko i mjenjačnica, svakako koliko i izloga s vjenčanicama.

U generički uređenim barovima pivo je skuplje od onog u Zagrebu, premda su cijene u Albaniji generalno niže. Deseci tisuća pripadnika narasle srednje klase, koncentrirane ponajviše u Tirani, traže svoju statusnu potvrdu. Restoranima talijanskim, ribljim, azijskim, fusion, tradicijskim… nikako ne nedostaje klijentele. Veoma su cozy, puno njih i krajnje fancy. Uz njih označene staze za bicikle o kakvima Zagrepčani s Milanom Bandićem ne mogu ni maštati, a bicikli su ovdje još do prije dva desetljeća bili glavno prijevozno sredstvo zbog neimaštine i nije im trebala odvojena signalizacija. Nad njima fasade još uvijek opiturane biranim nijansama ružičaste, žute, ljubičaste i zelene. Takozvanim bojama Edija Rame. Dok je bio gradonačelnik, Rama se proslavio farbanjem desperatno oronulih betonskih pročelja Tirane. Sad je ta šminka i sama izblijedjela, ali u centru zgrade su okićene poznatim svjetlećim brendovima. Hodamo i zvjeramo, nižu se apoteke i kozmetički studiji. Još jedan salon s vjenčanicama.

Apoteke su nalik parfumerijama, parfumerije draguljarnicama, a draguljarnice – e, one im nisu ništa posebno. Najobičnije, prosječno raskošne zlatarske radnje, bez osobite pompe. U večernjem prolazu pokraj jedne od njih uočit ćemo da je sva osvijetljena i nakon radnog vremena; dva čovjeka ležerno razgovaraju iza širom otvorenih ulaznih vrata.

Nevidljiva prisutnost i značaj moćne albanske mafije ne dolazi u pitanje već desetljećima. Ukoliko se zlatari ponašaju ovako neobično, to navodno ima veze s njom. Da ne ističemo činjenicu da Albanija snabdijeva Europu marihuanom barem koliko recimo Kolumbija kokainom ili Srbija malinama. Osvrćemo se za čestim džipovima zatamnjenih stakala koji su većinom zacijelo tek stilska imitacija, ali jasno je otkud sežu uzori. Mercedes je inače i dalje ovdje neprikosnoven, otprilike kao u Imotskom. Albanska strasna upućenost na zapadne poveznice je očita. Italija joj je bliža negoli Dubrovniku npr. Korčula, otok u istoj županiji. Većina restoratera usvojila je zanat baš tamo.

S picajolom koji nam se predstavio kao Pietro razgovaramo na mješavini engleskog i talijanskog. Taman onako kako izgledaju današnje pice, u nepreglednim kombinacijama izvornih osnova i slobodnotržišne dodane opreme. Dok čekamo na jednu od takvih, pitamo ga otkud posvećenost Americi, ako već nema zabune oko Apenina. Američki simboli također se viđaju svuda po Tirani, u izlozima i grafitima, u medijima i ovoj piceriji, u politici i Ulici Georgea W. Busha. ‘Amerika’, kaže, ‘sloboda i demokracija, signore mio, plus biznis.’ I smije se tako da ti nije posve jasno što stvarno misli, pa dodaje tiše: ‘Albanija je slaba i nervozna, e piccola.’ Živio je šest godina u Italiji, Perugia i Milano. Ne zna hoće li sad ostati ovdje.

I tek onda saznajemo otkud onolika policija na dolasku nam u Tiranu. Pljačkaši na tiranskom aerodromu ugrabili su toga popodneva ‘između dva i deset milijuna eura u gotovini’, glasi vijest. Riječ je o redovnoj pošiljci novca koji strane banke iznose van, ovaj put u Austriju. Uto shvaćamo kako se zatvara čitav krug – velika albanska dijaspora šalje obilne količine deviza u zavičaj, čemu i služe nebrojene mjenjačnice.

Nezaposlenost je ionako puno veća od službenih 14 posto. Prihod se troši na mahom stranu robu, a banke transferiraju otkupljene devize, uz prometovani širi uvoz i svoju zaradu, natrag na zapad. No onda ulete odmetnici i pomrse im račune. Dotle da umjesto privatnog osiguranja u najmu koncesionara država razmišlja o korištenju vojske na aerodromu – čak ne samo policije – jer ovo nije prva takva drska i vješta pljačka. Gotovo da je proradila brehtijanska poetska pravda, moglo bi se učiniti na tren. Ali neće Albanija nikakvu pravdu tako lako i robinhudovski utjerati od banaka i pridruženih im servisa. Ne bez onih punih ulica i potpunijih ciljeva.

1/3