Andrej Plenković, sva je prilika, neće dubinski reformirati Hrvatsku demokratsku zajednicu, niti ima ozbiljnu namjeru da to učini, odnosno da dugoročno pretvori HDZ u europski profiliranu i društveno odgovornu konzervativnu stranku koja ne dovodi u pitanje karakter i rezultate Drugog svjetskog rata te elementarna civilizacijska i demokratska dostignuća.
Plenković nije uspio slomiti siledžiju u fotelji župana: Alojz Tomašević je odlučio napustiti hdz, ali zadržati funkciju na koju je izravno izabran, čime je sebi produžio politički život na neko, vjerojatno, kraće vrijeme
Aktualni predsjednik HDZ-a i premijer plaši se da bi takav strukturni zahvat doveo do gubljenja dijela biračke podrške: teško je precizno znati koliki je taj dio, no dragocjen je koliki god da jest, s obzirom na relativno gustu situaciju na domaćoj političkoj sceni. Maksimum Plenkovićevog unutarstranačkog, pa onda i društvenog reformatorstva jest strpljivo čekanje da oni koji se ne uklapaju u njegovu viziju pristojnijeg HDZ-a naprave pogrešan korak, pa da ih marginalizira bez suvišnih zašto i bez izlaganja opasnosti da ti potezi izazovu širi unutarpartijski bunt. Plenković tako – mimo vlastite inicijative – nevoljko gradi svoj liderski autoritet, što mu, uz presudnu okolnost da je na vlasti, olakšava upravljanje strankom u kojoj se, više-manje, zatekao igrom slučaja, jednako kao i veći broj njegovih bliskih suradnika (Davor Božinović, Tomislav Ćorić, Martina Dalić, Marija Pejčinović Burić, Tena Mišetić, Karlo Ressler, Marko Milić...). No kad jednom izgubi na parlamentarnim izborima ili kad se sam odluči za odlazak iz domaće politike, iza njega će u HDZ-u ostati reformska brazda koju će prvo rominjanje kiše učiniti nepostojećom zato što pogrešno misli da su polurješenja najbolja rješenja.
Prije recentnog slučaja Darka Milinovića, ličko-senjskog župana i šefa tamošnjeg HDZ-a, najkrupnija riba u premijerovoj mreži bio je Zlatko Hasanbegović, koji se, zapravo, sam isključio iz stranke kandidaturom na listi Brune Esih za zagrebačku Gradsku skupštinu. Nitko bitan iz HDZ-a nije otišao za Hasanbegovićem niti je itko u HDZ-u za njim pustio suzu, što je uvjerljiv dokaz neopravdanosti Plenkovićevog višemjesečnog zaziranja od sukoba s kratkotrajnim ministrom kulture.
Šef HDZ dočekao je zatim i pogrešni korak bivšeg splitsko-dalmatinskog župana Zlatka Ževrnje: radilo se o kršenju zakona i procedura pri dodjeli koncesije na bračku plažu Zlatni rat jednoj zagrebačkoj firmi, pa je premijer uvjerio dotadašnjeg župana da mirno povuče kandidaturu za još jedan mandat na istom položaju. Utjecajni slavonski HDZ-ovac Franjo Lucić uhvaćen je u pokušaju podmićivanja novinara Drage Hedla e da bi zaustavio pisanje o poslovanju svojih tvrtki: otišao je sa svih funkcija u HDZ-u, ali i dalje sudjeluje u HDZ-ovoj tankoj parlamentarnoj većini jer je zadržao funkciju saborskog zastupnika. Pa je potom naletio slučaj požeškog župana Alojza Tomaševića, dugogodišnjeg obiteljskog zlostavljača. Premda je upravo na Tomaševiću pokazao svoju omiljenu političku taktiku - iscrpljivanje protivnika suptilnim pritiskom i odugovlačenjem da bi se dotični sam dozvao pameti - Plenković nije uspio slomiti siledžiju u fotelji župana: Tomašević je odlučio napustiti HDZ, ali zadržati funkciju na koju je izravno izabran, čime je sebi produžio politički život na neko, vjerojatno, kraće vrijeme.
Plenković se nije obračunao ni s Darkom Milinovićem: zaustavio se na pola puta, jer ni sa kim ne želi otvorenu konfrontaciju i političku bitku bez rukavica; on želi samo što beskonfliktniju vladavinu, jer konflikti podrazumijevaju i primanje udaraca
- Premijer je možda dobio pljusku ovakvom Tomaševićevom odlukom, ali to je županovo vrlo kratkovidno razmišljanje. On, uostalom, i ne zna drukčije, iako misli da je lukav - kaže naš sugovornik blizak vodstvu HDZ-a. Činjenica je, međutim, da je do ovakvog ishoda došlo baš zahvaljujući Plenkovićevom odugovlačenju, jer je HDZ mogao smijeniti Tomaševića potkraj prošle godine neizglasavanjem županijskog proračuna.
Na koncu, dolijao je i Milinović, koji je bio uvjeren da je friški predsjednik stranke njegovu formalnu lojalnost nagradio prešutnim odobrenjem da autonomno gospodari državnim i javnim resursima na području Like te da dijeli funkcije i poslove u skladu s vlastitim nahođenjem i procjenom nečijih partijskih zasluga. Kad se na izboru novog ravnatelja Nacionalnog parka Plitvička jezera odjednom ispostavilo da baš i nije tako, Milinoviću se pomutio razum, jer samo čovjek pomućene sposobnosti rasuđivanja može izići pred javnost i požaliti se na to što je prestao funkcionirati korupcijski model po kojem je lokalni stranački šerif vrhovni autoritet u pitanjima kadroviranja u svojoj guberniji zato što vladajućoj grupaciji redovno osigurava uvjerljivu izbornu pobjedu. Ni u tom slučaju, međutim, Plenković se nije obračunao s Milinovićem: zaustavio se na pola puta, jer ni s kim ne želi otvorenu konfrontaciju i političku bitku bez rukavica; on želi samo što beskonfliktniju vladavinu, jer konflikti podrazumijevaju i primanje udaraca, a to se premijeru ne sviđa. Neće, usto, biti razmontiran ni nakaradni koncept zapošljavanja po liniji stranačke pripadnosti, jer snaga HDZ-a, između ostalog, oduvijek počiva na tome.
Premijer je, također, pacificirao Davora Ivu Stiera, nakon što je ovaj podnio ostavku na funkciju ministra vanjskih i europskih poslova. Ostavio ga je na poziciji političkog tajnika HDZ-a, ali bez ozbiljnijeg utjecaja na HDZ-ovu politiku. Pacificirao je i Mira Kovača, još jednog bivšeg vanjskoposlovnog ministra, te ostatke ostataka nevelike sljedbe bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka (saborski zastupnici Anton Kliman, Petar Škorić i Stevo Culej, zastupnik u Europskom parlamentu Ivica Tolić i možda još ponetko). Progutao je neposluh osječkih HDZ-ovaca u pogledu odabira novog lokalnog rukovodstva. Povremeno guta provokacije svog zamjenika Milijana Brkića, kao što je bila packa u povodu premijerovog nedolaska na komemoraciju za osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka: rekosmo, pod svaku cijenu želi izbjeći konflikt i oduševljavaju ga polurješenja koja privremeno gase požar, ali ni Brkić nije raspoložen za frontalni sukob jer je njegova strategija da izigrava najopasnijeg desnog oponenta i tako zauzme vodeću startnu poziciju za slučaj kad sadašnjem gazdi kola krenu nizbrdo. Svako izlaženje na čistinu predstavlja opasnost da se učini onaj pogrešni korak, na koji Plenković strpljivo čeka.
Pritom uopće nema odljeva članstva iz HDZ-a i nema masovnijih pobuna, što nosi trostruko značenje. Prvo: Plenkovićev pomak prema centru i umjerenjaštvu je sramežljiv i ispunjen obzirima te oprezom. Drugo: čak i da je taj pomak neusporedivo dramatičniji, ne bi bilo nikakvih relevantnijih unutrašnjih prosvjeda dok je u toku konzumiranje vlasti. Treće: HDZ-ovci će podnositi Plenkovića sve dok im osigurava vlast, sa sviješću da će mu se za to osvetiti kad posrne, kao što su se u idejnom, pa donekle i osobnom smislu osvetili Ivi Sanaderu i Jadranki Kosor izborom Karamarka za šefa stranke. Plenković će, pak, tolerirati HDZ-ovu zapuštenost i zadrtost dijela glasača svoje stranke, odnosno nastojat će da im se jako ne zamjeri, jer se ne osjeća ni pozvanim ni osposobljenim da mijenja karakter stranke koja mu je pala u ruke i čija mu infrastruktura i ime omogućuju da u svoju uzornu biografiju upiše i premijersku dužnost.
Utoliko je sadašnja hrvatska politička situacija obilježena privremenošću i iščekivanjem da odnosi političkih snaga sjednu na čvršće temelje. Plenković je svoju dionicu na čelu HDZ-a, a to znači i Vlade, sam osudio na epizodu, koliko god će potrajati ta epizoda. To je, naravno, sebično i društveno neodgovorno, ali premijera ne zanima da gleda naprijed duže od nekoliko dana, a brzina kojom će se ova zemlja mijenjati nabolje nije naročito važan faktor u njegovoj političkoj računici. Možda je najbolji primjer ratifikacija Istanbulske konvencije: Plenković nesumnjivo želi da Hrvatska usvoji taj dokument koji govori o suzbijanju nasilja nad ženama, no uporno odgađa staviti tu temu na dnevni red zbog sasvim neargumentiranog protivljenja Crkve i utjecajnih konzervativnih krugova. Čeka povoljan trenutak, a to je samo ljepši opis za pokazivanje slabosti i za vječno zaostajanje.
Povratak slona u staklarnicu
Malo je tako politički antitalentiranih ljudi koji uporno žele u politiku kao što je slučaj s Tomislavom Karamarkom. Parirati mu može možda jedino Davor Bernardić, aktualni šef SDP-a. Elem, Karamarkova nedavna najava o mogućem političkom povratku bila bi ubrzo zaboravljena da, ničim izazvan, nije izjavio i ovo: ‘Ja sam si za ovu godinu zacrtao završiti jedan projekt i osigurati egzistenciju djeci, a onda će biti vremena za sve i sve će se na vrijeme znati.’ Kakav je to projekt kojim se može jednokratno osigurati budućnost svojoj djeci? Čime se Karamarko, zapravo, bavi i od čega živi otkako je prestao primati državnu naknadu? O čemu god da se radi, najvatreniji hrvatski poklonik mađarskog premijera Viktora Orbana može biti siguran da će njegov planirani poslovni pothvat, kao i njegovi poslovi općenito, odsad biti na oku javnosti, a to Karamarku vjerojatno nije bio cilj kad se odlučio javno oglasiti i navijestiti da neće imati izbora nego se opet aktivirati u spašavanju autentično ksenofobnog i antimanjinskog HDZ-a. Tko zna, možda će Karamarko, umjesto politike, obogatiti hrvatsku poduzetničku praksu otkrićem kako jednim poslovnim projektom osigurati budućnost svoje troje djece.
