Teško je reći koji je neposredan povod za novu kampanju domaćih lingvističkih protekcionista o potrebi dodatne zaštite hrvatskog jezika. Recimo, to može biti reakcija na regionalni projekt na temu jezika i nacionalizma koji je prošle godine održan u četiri navrata, od Podgorice i Beograda do Splita i Sarajeva. Motivi mogu biti i bitno prizemniji, kao što su pokušaji da se na jezičnoj i pravopisnoj problematici zaradi, o čemu je u ovim novinama svojedobno govorio ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić.
Bilo kako bilo, prije mjesec dana medijima te široj i stručnoj javnosti pismom se obratila grupa konzervativnih jezikoslovaca iz časopisa ‘Jezik’ kao i neki njihovi kolege s fakulteta i drugih institucija, tražeći u svom dopisu od Vlade da se u cilju zaštite hrvatskog jezika donese zakon o jeziku i ponovno uspostavi Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ovaj prijedlog za ‘Novosti’ komentira Snježana Kordić, autorica knjige ‘Jezik i nacionalizam’ i članica inicijative Jezici i nacionalizmi.
- Mediji iznose da inicijativa dolazi iz časopisa ‘Jezik’, odnosno od članova uredništva Sande Ham, Marija Grčevića i Nataše Bašić. Čovjek se pita imaju li oni uopće dodira sa stvarnošću kad se pribojavaju ‘stvaranja’ zajedničkog jezika, a ne vide da on konstantno postoji i da i sami čitavo vrijeme govore tim zajedničkim jezikom. Dokaz tome je što njihovo pismo razumiju bez problema i Srbi, Bošnjaci i Crnogorci. Autori pisma su slijepi za činjenicu da svakog dana kad preko granica ove četiri države glatko razgovaraju ljudi različitih nacionalnosti bez prevodilaca, dobivamo očiti dokaz o postojanju zajedničkog jezika. A taj zajednički jezik nije plod, kako oni predočavaju, zajedničke države u 20. stoljeću, nego svoje standardizacije u 19. stoljeću - kaže Snježna Kordić.
Inače, potpisnici interpelacije pozivaju se u svom javnom pismu i na godišnjicu potpisivanja Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine, te tu obljetnicu žele iskoristiti da ukažu na slične probleme s hrvatskim jezikom i danas i da budu ‘dostojnim sljednicima Deklaracije, koji su odlučni očuvati i zaštititi ime, položaj, ugled i sadržaj hrvatskog jezika’.
Zanimljivo je da današnji jezični konzervativci često konstatiraju da između srpskog i hrvatskog jezika jedva da ima ikakvih veza, a nekmoli sličnosti. U samoj Deklaraciji na tu temu stoji da je ‘Novosadski dogovor opravdano deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika’. Međutim, taj se dio u ovakvim i sličnim javnim istupima obično ne citira.
- Stalno su u 20. stoljeću paralelno supostojale normirane jezične specifičnosti Hrvatske i Srbije, tako da se ne može govoriti o jezičnom unitarizmu koji insinuiraju autori pisma. A kao i kod nas, jednako su stoljećima postojale jezične razlike između Austrije i Njemačke, koje su odavno normirane. I kod njih i kod nas se radi o zajedničkom jeziku koji se u sociolingvistici označava kao policentrični standardni jezik jer njime govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantskim razlikama. Autori pisma žele spriječiti iznošenje ovakvih činjenica tako što ih kriminaliziraju kao navodno ‘rušenje ustavnoga poretka’. Odmah i prstom ukazuju na ‘pojedince i skupine u Hrvatskoj i izvan nje’ kako bi otvorili još jedan lov na vještice. Iznošenje činjenica ne toleriraju čak ni kao ‘dokaz pluralizma hrvatskoga društva’ - ističe Snježana Kordić.
Panika oko jezika ne zahvaća samo nas. Nedavno je i u Sloveniji resorna ministrica konstatirala da je slovenski ugrožen od engleskog jezika, a problem su joj predstavljali i hrvatski glazbeni izvođači na slovenskim televizijskim i radijskim postajama, posebno oni s dalmatinskim izričajem, jer da je i toga previše.
Da nam lingvistička struka ipak nije sva zaštitnički nastrojena govore istupi i članci grupe lingvista koji su posve opozitni stavovima o jeziku prije spomenutih aktera, zapravo njihovi su stavovi pragmatični. Tako recimo lingvisti Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić u članku ‘O preskripciji i preskriptivizmu u Hrvatskoj’ na temu jezičnih sloboda kažu sljedeće: ‘Prosječni se govornici u svojim jezičnim procjenama, preferencijama i izborima jezičnog materijala ne vode znanstvenim kriterijima i imaju pravo na subjektivnost, varijabilnost i slobodnu izražavanja. Govornik sam snosi posljedice svojih jezičnih izbora te ima pravo i na nepokolebljivi purizam i na potpuni laisser-faire.’
O problematici da se jezik brani i legislativom pisala je Sanda Lucija Udier u članku pod naslovom ‘I bez zakona o jeziku’. U njemu konstatira da neke potrebe za zakonom o jeziku nema i podsjeća na dosadašnje inicijative za donošenje zakona o jeziku. Prva je bila, danas se toga malo tko sjeća, ona saborskog zastupnika Vice Vukojevića. On je 1995. Saboru podnio ‘Priedlog zakona o hrvatskom jeziku’, smatrajući da se treba vratiti korienskom pravopisu i da treba osnovati Državni ured za hrvatski jezik na čijem bi čelu bio vrhovni lektor. Taj bi jezik, prema Vukojevićevom priedlogu, otprilike zvučao ovako: ‘Stalno govoreno osoblje (govornice i govornici te dopisnice i dopisnici) na Hrvatskoj radioteleviziji moraju bezpriekorno govoriti hrvatskim jezikom, slikopisi (filmovi) na tuđim jezicima, što se javno prikazuju, iznajmljuju i prodaju u Republici Hrvatskoj, moraju biti prevedeni na hrvatski jezik, veoma razumljivo i pisani podpuno čitljivo. Zakon stupa u kriepost osmi dan poslie njegove objave u Narodnim novinama.’ Nepridržavanje odredbi zakona nosilo bi šest mjeseci zatvora.
Zakonsko uređenje jezika tražio je i filolog Ivo Škarić koji je to, između ostalog, pravdao rashrvaćivanjem jezika. ‘Kad danas slušate ili čitate ono što govore i pišu Slavko Goldstein, Dubravko Škiljan, Milan Kangrga ili Rade Dragojević, imate dojam da su se u Zagreb sa strojnicama vratili Goran Babić i Milan Martić’, pisao je 2007. Škarić u svom obrazloženju.
Nakon njega zakon je htio uvesti i Dragutin Lesar. Njega je 2010. smetao engleski jezični imperijalizam. Zasad posljednji u nizu predlagača bila je Matica hrvatska, koja je 2013. u svom prijedlogu tražila da se ‘novčanom kaznom od pet do deset tisuća kuna kazni fizička, a od 50 do 100 tisuća kuna pravna osoba koja se ne pridržava jezičnog zakona’. Nijedna od ovih inicijativa nije ušla u saborsku proceduru, što ne znači da ova najnovija neće.
