Kažete, Zakon o hrvatskom jeziku? Jer, u protivnom, dakle, što?

Što će se dogoditi s hrvatskim jezikom, i, uostalom, može li itko pravo odgovoriti na priprosto pitanje: što je, to, hrvatski jezik?

Ergo, kako se god u javni bilo medijski bilo kulturni prostor u Hrvatskoj – periodično, u nepravilnim razmacima ili ritmovima, al' ipak redovito – dovede do u prisoj pozornosti ma kakvo jezično pitanje sumnjive nacionalne geneze, istodobno se u svim pravcima discipliniranom podmazanošću satnog mehanizma razvija opća pravovjerna polemika s više šiljaka i s mnoštvom sulica... Jezik je, u idealnim, laboratorijski kontroliranim uvjetima najčvršći i najesencijalniji oblik identiteta nekog naroda; ma, paradoksalno, jezik ne može se apriorno vezati ni uz naciju ni uz narod. I, eto i prostora i povoda, i likova i statista za jednu pretočnu i logično očekivanu društvenu dramu. U teatru apsurda, naravno i dakako.

A ovaj put jezik je naš materinski došao u prvi red pomnje posredstvom inicijative Matice hrvatske koja je, najzad, izlobirala slanje u saborsku proceduru prijedlog nacrta nečega napisanoga što bi doskora – neumitnim protokom fermentacijskog intelektualnog kiseljenja među akutnim diletantskim politikantima i kroničnim lingvističkim nevježama – trebalo postati artikuliranim tekstom mogućeg nečega što će se nakon pravovjernog dozrijevanja nazivati i oslovljavati glorifikantnim imenom – Zakon o hrvatskom jeziku.

Krasno.

Da bi čovek reč rekel...

Inšoma, zaobiđen je i ignoriran, primjerice, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, čime Republika Hrvatska počasnim plotunom izvršenim konzerviranim muzejskim samokresom sama sebi puca i u koljeno i u lakat. Dvocijevni samokres. Dupla kubura. Jerbo, Institut je državna institucija iza koje slovima iz zakona i brojkama iz proračuna stoji upravo – Republika Hrvatska. A, Institut je šutnjom zanijemio, ili, bučnim zračnim dahom sve je ovo skupa trijeznim mučanjem, mučki, mukom mučeći se odlučno od sebe – odbazdio...

Istodobno, Matica hrvatska institucija je što nije sastavnim oficijelnim tkivom same Republike Hrvatske; ali, razumljivo – kako je i red, da ne bi bilo zabune! – od države redovito knjiži unosne novčane dotacije. I dobro je da je tomu tako, ponavljam, da ne bi došlo do nekakvoga kratkog spoja ili nesporazuma u ovom provjetravanju činjenicâ, koje provjetravanje što iznuđeno što logično pri svojim postupcima nužno mora posegnuti za nekim ironičnim i ciničnim, sarkastičnim i posprdnim referentima naprama granično umnim i pametnim postulatima i idejama pred koje smo bez pitanja iznijeti i izloženi kao prijekim sudom arbitrirani prkosnik pred streljački vod.

I sad: zašto je, pak, Republika Hrvatska stala na stranu podstanara, a ignorira samu sebe, Republiku dakle Hrvatsku, odbivši mišljenja i stremljenja svojega vlastitoga državnog mesa, Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje? Jerbo, gledali smo na televizijama i čitali u novinama, pantokratorski premijer Andrej Plenković je – imajući svu vlast ovoga svijeta nad nama, ter držeći u ruci istinsko gubernatorsko žezlo kancelarskog tipa – obećao donošenje i provođenje ovoga od Matice hrvatske iniciranog budućega Zakona o hrvatskom jeziku. Bez njega, omnipotentnoga premijera, ništa... Nego, kako će se sutra i preksutra, u četvrtak i petak, idući tjedan i naredni mjesec, riječju, u vremenu pred nama, prvi ministar šjor Plenki snaći u svojim govorima sa svim onim tuđicama što su redoviti leksički inventar u njegovim sermonskim besjedama pred grozdovima mikrofonâ na presicama, kad bude valjalo izbjegavati i supstituirati njegove osobne key words tipa "akter" ili "ađenda", "hodogram" ili "lider", "kontekstualizirati" ili "demistificirati"... da spomenem samo neke. Hoće li mu neki kabinetski jezični higijeničar uputiti opomenu iz stilistike, još večeras možda, što mu svaka treća ili četvrta rečenica započinje frazemima: "Kada je riječ o...", ili: "A što se tiče..."?

Dunkve, bit će da su se matičari zapetljali u mrežu poput škarpine ili ražine na pjeskovitom morskom dnu onkraj braka gdje je drevna ribarska pošta, pa se – koprcajući se uz sve infantilnija opravdanja – to više i više grebu i frižaju, samoozljeđuju i samoosakaćuju, poput čeljadeta koje se migolji kad upadne pod gomilu u trnje ili kupinu.

Naravno i nažalost, stvarnost je u nas postavljena tako da se pitanja o jeziku u Republici Hrvatskoj ne povjeravaju struci iliti jezikoslovcima, već se odgovori o jeziku u Republici Hrvatskoj ostavljaju na odlučivanje političarima, dakle... dakle, ne može se reći čak ni amaterima ama ni diletantima, već klasi nižoj i od nevježâ i analfabetâ, koji su u priliku odlučivanja o ovako krucijalnoj temi došli, istinabog, ponešto ni krivi i unekoliko ni dužni: tek akcidentalnom povlasticom datosti što su bili na izbornim listama za u saziv parlamenta, u Hrvatski sabor, gdje se – nakon cirkusantskih i narcisoidnih seansi, egomanijačkih solaža i rijetkog pametnoga glasa tijekom rasprava – do na snagu važenja glasačkom većinom administrativno dovedu pojedini zakoni.

Stoga nam je ovdje, s političkog stratuma, ipak, premjestiti se u stratum jezični, takorekuć lingvistički. Ne zaboravimo, cilj nam je izbaviti iz ušutkanog zatočeništva odgovor na pitanje: što je, to, hrvatski jezik?

Kako su najgorljiviji dušobrižnici i prozelitski duhovnici što uzimaju na svoja pleća teret guranja do u izglasavanje službenog zakona imenom Zakon o hrvatskom jeziku sve odreda neupitni katolici i praktični vjernici, da nas lutanje kroz literaturu ne bi razvodnilo ili izazvalo šumove u komunikaciji, idealnim mi se čini baciti čini na sve potencijalne klice teorijâ zavjerâ, i, primjere potvrde hrvatskosti hrvatskog jezika istumačiti na jednom zgodnom citatu iz Biblije, uzevši u razmatranje riječi Isukrstove iz Matejevog evanđelja (Mt 5, 43 – 48).

Odlučujem se za rečeni citat iz dva razloga: em je sâm predložak egzemplaran kao jezična materija za analizu; em je isti sjajna humanistička poruka koja se podjednako odnosi na čojstvo kao takvo, lišeno ikakvih religijskih postulata, agnostičko-ateističkih ograda ili nacionalnih osobitosti. Ergo, s četiri istovjetna citata pokušajmo odgovoriti na središnje pitanje ovoga ogleda: što je, to, hrvatski jezik? Onako kako je, prema prvim redcima Svetog pisma, Bog bio stvorio svijet ne odjednom, već u nekoliko dana...

Primjer, prvi:

"'Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?' 'Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!'"

I onda bude jutro, pa večer, primjer drugi:

"Čuli ste da je kazano: ljubi bližnjega svojega, i mrzi na neprijatelja svojega. A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze, i molite se Bogu za one koji vas gone. Da budete sinovi oca svojega koji je na nebesima: jer on zapovijeda svome suncu, te obasjava i zle i dobre, i daje dažd pravednima i nepravednima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakovu platu imate? Ne čine li to i carinici? I ako Boga nazivate samo svojoj braći, šta odviše činite? Ne čine li tako i neznabošci? Budite vi dakle savršeni, kao što je savršen otac vaš nebeski."

I onda bude večer, pa jutro, primjer treći:

"Čuli ste da je rečeno: 'Voli bližnjega svoga i mrzi neprijatelja svoga.' Ali ja vam velim: 'volite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, da biste bili sinovi Oca svoga nebeskog, jer on daje da sunce izlazi nad zlim i nad dobrim i šalje kišu na pravednog i na nepravednog. Jer ako volite one koji vas vole, kakvu nagradu imate? Zar i poreznici ne čine isto? Ako jedino svoju braću pozdravljate, šta to više činite od drugih? Zar i pogani ne čine isto? Zato budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski."

I onda bude večer, pa jutro, primjer četvrti:

"Čuli ste da je rečeno: 'Voli svoga bližnjeg, a mrzi neprijatelja.' A ja vam kažem: volite svoje neprijatelje, blagosiljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se za one koji vas klevetaju i progone, da budete sinovi svoga Oca, koji je na nebesima. On čini da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima, i šalje kišu i pravednima i nepravednima. Jer, ako volite one koji vole vas, kakva je vaša nagrada? Zar to ne rade i carinici? I ako pozdravljate samo svoju braću, zar činite nešto naročito? Zar to ne rade i neznabošci? Zato budite savršeni kao što je vaš nebeski Otac savršen."

Evoga, koja od varijanata iz niza nije razumljiva, i, koju prosječni Hrvat ne razumije; odnosno za koju mu je potreban prevoditelj? Kažete, sve ste razumjeli? Ne, ne... Pravi Hrvat nikad se neće umoriti na putu traženja razlika između hrvatskog i srpskog, što se u ovom primjeru i više negoli očitim čini! Bacit ćemo čini na one koji čine da se hrvatski i srpski jezik istim čini...

Gospodo poligloti, i, gospođe poliglotkinje – da budem politički i svakako drugačije korektan rabeći mocijsku opoziciju poznatu u lingvistici – obznanjujem vam sljedeće: prvi citat je hrvatski prijevod rečenoga svetopisamskog fragmenta iz pera fra Bonaventure Dude i fra Jerka Fućaka (Zagreb, 1994.), iz službenog izdanja Biblije blagoslovljene kardinalskim imprimaturom prvostolnoga Kaptola u Zagrebu, čiji se tekstovi čitaju na misnim slavljima hrvatskih prezbitera i prelata u nas i inozemstvu; drugi citat je, duboko udahnite, na srpskom jeziku, u prijevodu "Novoga zavjeta" Vuka Stefanovića Karadžića (Beč, 1847.); treći tekst preuzet je iz "Bosanske Biblije" (Sarajevo, 2013.), koju su na bošnjački/bosanski jezik preveli James Dannenberg i Edib Kafadar; četvrti tekstualni uzorak donesen je iz "Crnogorske Biblije" (Podgorica, 2016.), koju su priredili Pavle Simović i Zdravko Vučinić.

A do nastavka ovog teksta i okončanja potrage za traženim odgovorom, razmislite i odlučite se, jesmo li svi mi, ustvari, nesvjesni poligloti, ili, samo smo glupi, nepismeni ili čak četvrtpismeni? Ili, možda samo ne znamo mi u Hrvatskoj, za razliku od svih drugih u Europskoj uniji: što nam je, to, hrvatski jezik?