>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Predvidljiva strana svega

Mila Turajlić, i ne samo ona, svašta može naučiti od Josipa Lukića, ali tako nije mislio direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski koji je Lukićevo briljantno ostvarenje ‘Majči’ smjestio u marginalni studentski program ADU Dox, što je zapravo svojevrsni skandal

Kao i svake godine i ove je ZagrebDox u otprilike tjedan dana trajanja, od 25. veljače do 4. ožujka, ponudio obilje filmova, preciznije njih čak 125. Posve je jasno da u takvoj situaciji ni najmarljiviji kritičar ne može pogledati ni trećinu naslova, ali to je već tradicija naših festivala – u što manje dana natrpati što veći broj filmova. Svatko onda bira ono što mu je najzanimljivije, pa se tako potpisnik ovih redaka koncentrirao na regionalnu konkurenciju. Na papiru, najveća atrakcija bio je zadnji rad Mile Turajlić ‘Druga strana svega’, srpsko-francusko-katarska koprodukcija, pobjednik amsterdamskog IDFA-a, najprestižnijeg svjetskog festivala dokumentaraca. Film je predvidljivo pobijedio i na ZagrebDoxu te dobio nagradu međunarodne udruge žirija FIPRESCI i nagradu publike.

Doista, nije jasno čime je taj film pridobio međunarodnu i domaću javnost; u svom prethodnom ostvarenju ‘Cinema komunisto’ Turajlić je ponudila notorni povijesni falsifikat o jugoslavenskoj kinematografiji, ali to je djelce barem bilo dinamično, kako se obično voli reći – filmično, a uz to išlo je savršeno na ruku površnosti zapadnjačko-kapitalističkog pogleda na prošlost socijalističkih zemalja. Uspjeh tog filma bio je dakle lako razumljiv, ali snažan odjek ‘Druge strane svega’ doista je enigma. Riječ je o ostvarenju koje se bavi nizom tema i motiva – poviješću stare i socijalističke Jugoslavije, tzv. revolucijom kojom je srušen Milošević, poviješću jedne građanske obitelji, odnosom majke i kćeri, političkim aktivizmom i osobnim moralom, općim generacijskim razlikama i naposljetku osobnošću autoričine majke Srbijanke Turajlić, nekoć ugledne sveučilišne profesorice i političke aktivistice – svi ti sastojci dotaknuti su površno, pri čemu je posebno politički aspekt prepun općih mjesta. Prisutan je i poneki antikomunistički ubod, od kojih je najsporniji Srbijankin komentar da je komunistička vlast sakrila stanovitu sliku što je opisivala kreiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je htjela da povijest počinje s njom. Naime, ako je na nečem komunističko obrazovanje inzistiralo, onda je to bila kritika tzv. stare Jugoslavije i njezinog kapitalističko-velikosrpskog karaktera; drugim riječima, stara Jugoslavija bila je vrlo često prisutna u socijalizmu kao negativni antipod tzv. pravednijim društvenim i nacionalnim odnosima u socijalizmu.

Nije jasno čime je film Mile Turajlić pridobio međunarodnu i domaću javnost; njegov najveći problem nisu površnost i povremeno blago ideologiziranje, najveći problem je što je ‘Druga strana svega’ jednostavno dosadna

No najveći problem Turajlićina filma nisu površnost i povremeno blago ideologiziranje, najveći problem je što je ‘Druga strana svega’ jednostavno dosadna. Srbijanka Turajlić interesantna je žena, živopisna pojava koja ima što reći, no unatoč tome njezina kći Mila, gubeći se nepotrebno na sve strane, uspjela je polučiti ostvarenje koje već na polovici svog stominutnog trajanja počinje uspavljivati. Pritom možda najviše bode oči filmski okvir sa zakračunatim vratima kao prolazom u drugi, nacionalizirani dio stana Turajlićevih, vratima koja desetljećima nisu otvarana. Autorica ih intenzivno mistificira pokušavajući im dati neku veliku simboličku vrijednost, iako vrlo brzo postaje jasno da je mistifikacija apsurdna (jer je filmska ekipa kad god joj je bilo potrebno ulazila u taj dio stana), a simbolika prvoloptaška.

Posebna priznanja u regionalnoj konkurenciji dodijeljena su ‘Danima ludila’ Damiana Nenadića i uratku ‘Playing Men’ Matjaža Ivanišina (oba filma su hrvatsko-slovenske koprodukcije). ‘Dani ludila’ efektan je autoportret dvoje psihički pomaknutih mlađih ljudi (protagonisti su se sami snimali), svojevrsni, ako nije pretjerano reći, antipsihijatrijski manifest, a ‘Playing Men’ rijetko viđena struktura u kojoj nakon otprilike dvije trećine trajanja standardni etnografsko-antropološki dokumentarac o muškim igrama, prepušten djelovanju slike i zvukova, bez komentara, odjednom smjenjuje metarazina u kojoj Ivanišin lamentira o tome da ne zna kako dovršiti film, a onda riječ prepušta svom prijatelju koji do kraja filma ispovijeda fascinaciju pobjedom Gorana Ivaniševića na Wimbledonu i njegovim dočekom u Splitu. Nije lako odlučiti je li riječ o hrabrom iskoraku ili pukom prenemaganju, no u svakom slučaju Ivanišinov film drugačiji je od velike većine onog što se na dokumentarnoj sceni danas zbiva.

Posebno isticanje zaslužuje i film ‘Josipa, volim te’, redateljski debi Senada Zemunovića i Jadranke Cicvarić Šiftar, ostvarenje s ponešto viškova i podosta hrapavosti u izvedbi, no dojmljivo i dirljivo kao malo što što smo proteklih godina mogli vidjeti u hrvatskoj dokumentaristici. Naslovna protagonistica mlada je, psihički traumatizirana djevojka (žrtva pedofilije od vrlo rane dobi), a njezin odnos sa snimateljem/režiserom kroz veći dio filma djeluje kao onaj djevojke i mladića. No s vremenom se otkrije da se ne radi o dečku koji snima film o svojoj curi, nego da je riječ o znatno složenijoj interakciji koja, snažan je dojam, sadrži (mnogo) više od prijateljstva, ali (nešto) manje od uže shvaćene ljubavi, što je jedna od najintrigantnijih vrsta odnosa i kojom se, koliko me sjećanje služi, nikad nitko nije bavio u domaćoj dokumentarnoj produkciji. Srce filma je fascinantna Josipa, dražesna osoba vrlo pomaknuta mentalno-emocionalnog sklopa koja uživa u pažnji koju joj snimatelj i kamera daju, kao da virtualno platonski vodi ljubav s njima, a onda i sa svima koji film gledaju, svjesno ili nesvjesno kreirajući jedan od najzanimljivijih likova ikad viđenih u našoj kinematografiji.

Ipak, najveći događaj ovogodišnjeg ZagrebDoxa bila je premijera novog filma Josipa Lukića ‘Majči’, ostvarenja kojim je splitski enfant terrible nadmašio samog sebe iz kratkih igranih filmova ‘Vrag u gospođici Jones’ i ‘Minjonja njanjonja’, gdje se posve otvoreno i bez trunke moraliziranja bavio pedofilijom i dječjom seksualnošću. ‘Majči’ je portret Lukićeve majke, ali izveden kroz njezinu neprestanu interakciju s autorom, a glavna tema razgovora majčina su ljubavna i seksualna iskustva, traumatičan odnos s autorovim ocem prepun nasilja, šikaniranje u doba rata zbog srpskog porijekla. Riječ je o nevjerojatno hrabrom i snažnom filmu u kojem se majka, a u znatnoj mjeri i sin, izlaže bez ostatka, polučujući jedan od najfascinantnijih dokumentarnih radova u hrvatskoj filmskoj povijesti. Mila Turajlić, i ne samo ona, svašta može naučiti od Josipa Lukića, ali tako nije mislio direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski koji je ovo briljantno ostvarenje smjestio u marginalni studentski program ADU Dox, što je zapravo svojevrsni skandal.

1/2