>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Premijer Matan Kikašev

Cijela je Hrvatska Raosov Prpin Dolac, a lokalna samouprava sijelo prosjaka i galantara. Jedini je kriterij uspješnosti lokalnih vlasti efikasnost u povlačenju novca iz fondova Europske unije i realizaciji onih, srce im vrazi pekli, europskih projekata

Skupio sam vas ovdje, kano što je nas djed Kikaš skupljao u Prpinu Dočiću, da nam umijenje na kantar objesi, pa ću i ja vaše objesiti! – započeo je predsjednik Vlade Andrej Plenković rečeni Matan Potrka Kikašev na skupštini Hrvatske zajednice općina, širokim pogledom zaokruživši u dvorani četiri stotine načelničkih glava što su se klimale zainteresirano kopajući nosove, pa zagrmio: ‘Boga vam kljakavog, je li ovo četa bojovnika ili urepci bogaljski?! Je li to korpe nosite ili nahereni tralje vučete? Ko da strinu Livoguzu gledam. Ispravite to jada! U razulju s korpama! U ravnjaču! Jesu li to časni načelnici, marvo jedna, čisti i oprani, kano strugom hodavcem povučeni, što čekaju kano da će svaki čas pred Franu Josipa izići!? Izlazi, Tutkalo, da te vidimo!! Budi što jesi, a ja ti stojim kupac prolaznik. I švapski mi tandrči!’

Na te riječi istupi pred govornicu načelnik Tutkalo da pokaže premijeru Matanu kako on to radi, pa stade zbunjeno mucati. ‘Gutentag majne damen und heren, vir aus Prpin Dolac planiren olimpiše’, zape načelnik, pa se izgubi, ‘srce mu vrazi pekli, kakono se njemački kaže ‘olimpijski bazen’?’

‘Bravo!’ podrugnu se premijer Matan Potrka Kikašov. ‘Ma bravo! Kad pred Švabom zapneš švapski, udari mu hrvatski: ‘Švabo, rode, zjakni mi kakono se vaški kaže…’ Kad ne znaš, budaletino, ne zastajkuj i ne zjakaj, već zgrabi elaborat pa mu ga pod nos: ‘Nur draj miljon krunen!”

Tako je, sudeći po televizijskim izvještajima, izgledala ovog utorka velika godišnja skupština Udruge hrvatskih općina u Rugvici kraj Zagreba. Tako nekako, baš kao u veličanstvenim ‘Prosjacima i sinovima’, remek-djelu genijalnog Ivana Raosa, izgledaju skupštine galantara, korpara i prosjaka iz četiri stotine hrvatskih općinskih dvora: upravo poput onog nezaboravnog prizora kad lukavi i namazani glavar torbarski Matan Potrka, ponos i dika svoga dida Ike Špalatrina rečenoga Kikaša, na bečkom Južnom kolodvoru okupi imotske galantare da ih uputi kako da ‘obrste’ Austriju, Njemačku i cijelu Europu.

Okupio ih tako premijer Andrej Kikašev da im ‘umijenje na kantar objesi’, a načelnici Tutkalo, Puzdro, Dodijalo, Srbiguzica, Galeša Šantin i ostali gledaju u nj kao u biskupa. Zna naš Matan što priča, više je on svijeta vidio nego što mu je did Kikaš znao da ga ima: njega ti, brajko moj, svi u tome Beču znaju, divani ti on i s fiškalima i s carevima, kao da su zajedno huckali šćape po Hercegovini, na ravnoj nozi kao metnimo nas dvojica što sada divanimo.

Gledaju tako općinski glavari u premijera Matana, pa poslije u stanci skupštine razmjenjuju iskustva i tajne svoga prosjačkoga zanata, toga – srce mu vrazi pekli, kakono se reče – da, ‘povlačenja novca iz europskih fondova’.

Ništa drugo, naime – ili uglavnom ništa drugo – načelnici hrvatskih općina i ne rade, doli s korpama u razulju, pa po uredima Ministarstva regionalnog razvoja, da ispunjavaju aplikacije i povlače bespovratna sredstva iz europskih fondova. Cijela je Hrvatska Raosov Prpin Dolac, a lokalna samouprava sijelo prosjaka i galantara. Jedini je kriterij uspješnosti lokalnih vlasti efikasnost u povlačenju novca iz fondova Europske unije i realizaciji onih, srce im vrazi pekli, europskih projekata. Pa ipak, iako je u europskom proračunskom razdoblju od 2014. do 2020. godine hrvatskim galantarima na raspolaganju bilo gotovo jedanaest milijardi eura, oni su do sad – do potkraj fiskalne šestoljetke – obrstili jedva pola. Od stotinu trideset gradova, metnimo, čak trideset njih još od dolaska Hrvatske na bečki Južni kolodvor i ulaska u Europsku uniju nije iz EU fondova obrstilo ni pfeniga! Nije ni čudo da Matan Kikašev onako grmi na njih.

A ministrica Gabrijela Žalčeva brani ih i žali se kako Hrvatskoj nedostaje više od dvije i pol hiljade stručnjaka za bršćenje fondova. Sunce ti jebem, pet stotina i pedeset gradova i općina je u Republici Prpin Dolac, dvanaest tisuća gradskih činovnika i općinskih galantara muva se oko Matana po bečkom kolodvoru, još oko četiri hiljade komunalnih poduzeća osnovale su jedinice lokalne samouprave s još nekoliko hiljada zaposlenih – barem dvadesetak tisuća ljudi radi dakle gotovo isključivo na bršćenju para iz europskog budžeta – a sad im još treba i dvije i pol hiljade stručnjaka što se razumiju u to bršćenje, što znaju ispuniti formular, pokucati u Bruxellesu na vrata i na besprijekornom europskom jeziku reći: ‘Nur draj miljon krunen!’

Republika Prpin Dolac u potpunosti danas ovisi o europskom budžetu – više od osamdeset posto svih javnih investicija u Hrvatskoj financirano je iz europskih fondova, nedavno se na Danima regionalnog razvoja na bečkom Južnom kolodvoru pohvalio premijer Matan Potrka Kikašev – i posve je zapravo nejasno što bi i kako bi Prpin Dolac da je onomad poslušao prepametne seoske popove i hajduke, pa odbio ići u đavolju Europsku uniju, koja će – govorilo se po gumnima, ognjištima i nedjeljnim misama – zatrti naš identitet i dokinuti lijepe narodne običaje. Poput, eto, korparenja i prosjačenja.

Od čega bi, eto – to pita premijer Matan Potrka Kikašev – od čega bi danas živjelo četiri stotine malih, zabitih prpinih dolaca i dočića, od kojih bi para četiri stotine podguzina gornjih i donjih dijelilo sebi plaće i putne troškove, od čega bi općinske načelničke glave ponovno 2019. u svoja sela uvodile struju i vodu, gradile velebne sportske dvorane, zaobilaznice, trafostanice i deponije? ‘Od čega i do sad’, odgovorio bi mu neki seoski mudrac u gostionici, ali zna i on da se to ne pita, jer toga turskoga zemana kad su naše slavne općine imale neke svoje metnimo tvornice konca, pogone za destilaciju vinjaka ili barem male kakve poljoprivredne kombinate – pa vodovode, škole, vatrogasne domove i olimpijske bazene gradile od svojih para – toga zemana više nema i bolje da ih, srce im vrazi pekli, nikad nije ni bilo.

Sva naša opjevana, kakono se reče, inovativnost, sva slavna hrvatska pamet, znanje, iskustvo, mudrost, stručnost i marljivost iscrpljuju se, eto, u dovitljivim načinima i metodama za prosjačenje po obećanim zemljama misirskim i povlačenje bespovratnih sredstava iz fondova Europske unije.

‘Sad se zbijte oko mene, pilići moji!’ zaključio je, javlja naš dopisnik Ivan Raos, premijer Matan na kraju godišnje skupštine u Rugvici kraj Zagreba. ‘Zbijte se i pogledom mi ruku pratite: ja pod njom vidim Beč i na jugu zemlju austrijsku. Na istoku vam je zemlja Ugarska, na sjeveru Češka, a na zapadu njemačka carevina. Nije za nas jedna, već mnoge zemlje obećane, misirske i palestinske. Skačite, skakavci moji, letite i razmilite se po svim zemljama i carstvima, brstite ih i nikad ih nećete obrstiti; zemlje su to bogate, medom nadojene, a ne grebena Hrvatska! Milite, skakavci moji!’

I razmilili se Matanovi skakavci, razletjeli se pilići Potrkini po europskim carstvima obrstiti europske fondove i povući novce, obilaze galantari iz načelničkih ureda zemlje obećane i kucaju na vrata briselskih kancelarija, pa vade iz svojih torbi projektnu dokumentaciju, elaborate, aplikacije, ugovore, građevinske dozvole i studije o utjecaju na okoliš. Načelnik Tutkalo prosi draj miljon za bazen, načelnik Puzdro isto toliko za seosku zaobilaznicu i suvremeni trobojni semafor, Dodijalo za tematski park ‘Podguzina Donja u Domovinskom ratu’, Srbiguzica za novi rotor na stričevu gumnu, a Galeša Šantin cvaj miljon ojro za olimpijsku čatrnju u Bogovu Zaleđu.

Pa svi sa zavišću gledaju prema prepredenom načelniku konkurentske susjedne općine, o kojoj jutros cijela hrvatska štampa piše kao o najboljoj u Hrvatskoj u tome, kakono se reče, bršćenju EU fondova: na naslovnoj stranici jutrošnjih novina ovolika slika načelnika Škilje iz Zagvozda.

1/2