>

novosti logo

Kultura Kultura

Preporuke: Glazba

Pet albuma vrijednih slušanja iz prve polovice ove godine: od indie rocka preko hip hopa do eksperimentalne elektronike

The Mountain Goats, Goths (Merge)

John Darnielle pripovjedač je koji svakoj, pa i naizgled najblesavijoj temi pristupa detaljizirano i s neuobičajenim stupnjem empatije. Na prošlom albumu The Mountain Goats ‘Beat the Champ’ bavio se scenom profesionalnog hrvanja iz osamdesetih, a na ‘Goths’ tematizira sličnu vrstu šarmantnih gubitnika – goth rock glazbenike. ‘Goths’ posjeduje izrazitu muzikalnost i posvećenost aranžmanima, što je osobina koju je zbog rječitosti tekstova kod The Mountain Goats često prelako predvidjeti. Darnielle ovdje namjerno zapostavlja gitaru kao svoj osnovni instrument i posvećuje se klavijaturama, a minimalistička, ali i pažljivo orkestrirana glazba puna je pametno postavljenih aluzija na žanr koji tematizira. Uvodna ‘Rain in Soho’ sa svojim dramatičnim gospel zborom jasan je naklon Sisters of Mercy, pa čak donekle podsjeća na sjajnu ‘amerikaniziranu’ verziju ‘This Corrosion’ u izvedbi Lambchop. Na drugim mjestima posuđeni glazbeni elementi manje su vidljivi, ali pjesme obiluju vrelom referenci, ne samo na najveće zvijezde žanra poput The Cure, Siouxsie and the Banshees i spomenutih Sistersa nego i na zaboravljene bendove poput Gene Loves Jezabel, čijoj je priči posvećena završna ‘Abandoned Flesh’. Kao i nikad do sada, Darnielle se svojim junacima ne ruga, njihovi snovi i težnje za njega su uvijek legitimni, koliko god bili naivni ili samozavaravajući. U svijetu suvremenog indie rocka u kojem stil često pojede sadržaj The Mountain Goats su rijetka zvijer koja je i jedno i drugo kadra spojiti u gotovo savršenu, često i izrazito dirljivu narativnu cjelinu.

Father John Misty, Pure Comedy (Sub Pop)

Persona koju njeguje Joshua Tillman kao Father John Misty iz albuma u album postaje sve iritantnija, kao da mu je primarni cilj antagoniziranje slušatelja. Uzevši to u obzir, njegov novi album skoro je pa remek-djelo. Spajajući melodijski senzibilitet Eltona Johna i opsjednutost medijima i intenzitetom pop-kulture autora poput Davida Fostera Wallacea, Tillman je stvorio album posve uronjen u vlastiti narcisoidni svijet. ‘Life as just narrative, metadata in aggregate’, pjeva Father John Misty u ‘Birdy’ poput kakvog ‘Isusa širokopojasnog interneta’. U skladu sa svojim naslovom, ‘Pure Comedy’ doista odražava komediju apsurda suvremenog života i predstavlja potpuni overload glazbenim i tekstualnim informacijama u izvedbi jedne namjerno lažne osobnosti. Tillman se ovdje podjednako ruga samom sebi koliko i aktualnoj instant-kulturi i pritom stvara nešto što je danas sve rjeđe – namjerno polarizirajuće ostvarenje koje od slušatelja očekuje reakciju. Drugim riječima, Father John Misty kao da zove da ga gađate bocama piva dok nastupa, no isto tako možete gađati i sami sebe jer njegova persona je samo odraz površnosti svakodnevice. Činjenica da sve navedeno postiže preko izrazito nenametljive glazbene pratnje pokupljene iz tradicije soft rocka samo potvrđuje koliko suvremeni medijsko-društveni krajolik može biti iscrpljujući čak i kad se trudi ostati posve neutralan i nenametljiv. ‘Pure Comedy’ naposljetku ispada balada za vječno umiruću civilizaciju, easy listening soundtrack za slom živaca.

Vince Staples, Big Fish Theory (Def Jam)

Još uvijek jako mladi kalifornijski reper Vince Staples svakim se sljedećim projektom otkriva kao nevjerojatan, ali i posve nepredvidljiv talent. Debi ‘Summer 06’ bio je komad pomalo staromodnog, autobiografskim temama obojenog hip hopa, prošlogodišnji EP ‘Prima Donna’ izboj čiste sirove energije a ‘Big Fish Theory’ je nešto sasvim deseto – ultimativni ljetni album. Cjelokupna zvučna slika lagano je pomaknuti spoj grimea, housea i više nego daška aktualne PC Music estetike, čiji producent Sophie potpisuje jednu od najboljih pjesama albuma ‘Yeah Right’. Preko dislociranih, ekscentričnih klupskih podloga Staples demonstrira rijetko viđenu sposobnost prilagodbe zvukovima oko sebe, pronalazeći pritom pravu mjeru između očekivanih društvenih opservacija i novopronađenog party senzibiliteta. Istodobno futuristički i uhu ugodan, ‘Big Fish Theory’ je album koji definitivno potvrđuje svog autora kao glazbenog poliglota. No upravo zato plesna energija demonstrirana kroz većinu ovih pjesama više se čini kao jednokratni izlet negoli dugoročniji stilski odabir. Ipak, u svijetu u kojem dominiraju reperi jednog flowa, jedne teme i jednog stila Staples se ukazuje poput renesansnog čovjeka kojeg ništa ne može zaustaviti.

Mount Eerie, A Crow Looked at Me (P. W. Elverum & Sun)

Od trenutka u kojem u prvoj sekundi ‘A Crow Looked at Me’ Phil Elverum izgovori ‘Death is real / Someone’s there and then they’re not’ slušatelj je uhvaćen u mrežu neizrecive, ali vrlo opipljive boli. Snimljen u sobi u kojoj je preminula njegova supruga Geneviève Castrée album nastavlja niz nedavnih potresnih ispovjednih ostvarenja poput ‘Carrie & Lowell’ Sufjana Stevensa ili ‘Skeleton Tree’ Nicka Cavea. Gotovo je nevjerojatno da instrumentalno nježan album, oslonjen primarno na akustičnu gitaru i pronađene instrumente, može biti ovako emocionalno zagušujući, no Elverumova bol i njegov nježni, lomljivi vokal glasniji su od tisuću distorziranih gitara. Elverum ne štedi ni sebe ni slušatelja, naizgled nepromišljeno miješajući asocijacije, kroniku bolesti i opisivanje svog emocionalnog stanja. Koristeći ovu svjesno limitiranu formu kao posttraumatsku terapiju, on zapravo stvara možda i neželjenu vezu sa slušateljevim iskustvom. Hrabro bilježeći vlastitu bol, Elverum se povezuje s kolektivnim iskustvom smrti. Smrt doista jest stvarna, neporeciva i nepovratna i kad to netko ovako jasno izgovori na albumu na kojem je tišina praktički dodatni izvođač, ta činjenica nekako postaje još stvarnija. ‘A Crow Looked at Me’ je gotovo nemoguće slušati bez knedle u grlu, ali koliko god je lako suosjećati a Elverumom i njegovom dvogodišnjom kćeri, toliko je teško barem ga malo ne prokleti što nas je proveo kroz svoje iskustvo. Svejedno, uvjeren sam da će mu u nekom trenutku svog života skoro svaki slušatelj ovog jedinstvenog albuma biti neizrecivo zahvalan zbog izravne, iskrene i neporecivo lijepe artikulacije boli. ‘Conceptual emptiness was cool to talk about / Back before I knew my way around these hospitals.’

Arca, Arca (Mute)

Mladi venecuelanski producent s britanskom adresom Alejandro Ghersi a.k.a. Arca već je neko vrijeme poznat kao inovator koji je obogatio radove izvođačica poput Björk ili FKA Twigs, no s trećim samostalnim albumom ušao je u dosad nepoznate vode. Prepoznatljive hladne, uglate strukture njegovih beatova i dalje su tu, baš kao i opipljiva atmosfera urbane gotike, no u cijelu priču sad je dodan i novi, poprilično neočekivani element – Ghersijev vlastiti, emocionalno povišen vokal na španjolskom. Taj kontrapunkt impersonalnih mehaniziranih tekstura i melodramatskog vokala stvara u slušatelju mješavinu dvojakih osjećaja. Odmah na prvu impresionira razina individualnog pristupa i originalnosti zvuka, no s druge strane baš zbog nje se pjesme poput ‘Sin Rumbo’, ‘Desafio’ ili ‘Piel’ doimaju poput proizvoda neke vanzemaljske civilizacije koja imitira ljudskost. Svejedno, teško je Ghersiju opovrgnuti hrabrost i originalnost, a za pretpostaviti je da će ovaj pristup s vremenom dobiti i neku još razrađeniju formu. Ne izgubi li sirovost početnog šoka, Arca bi na daljnjim ostvarenjima mogao redefinirati što znači biti kantautorom u digitalnom dobu. Ovaj album je potvrda da talenta i mogućnosti za tako nešto ima u izobilju, a ima li discipline za obuzdati vlastiti ego, ostaje za vidjeti.

(Karlo Rafaneli je glazbeni kritičar, suradnik niza domaćih medija. Objavljivao je u dvotjedniku Zarez, na portalu Monitor i na glazbenom blogu Lake note.)

1/5