>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Pretučeni i prešućeni

Sve je više svjedočanstava o brutalnom odnosu hrvatske policije prema izbjeglicama, ali o njima složno šute vlast, javne institucije i najveći dio opozicije. Aktivne su samo nevladine udruge, mediji, poneki političar i usamljeni glasovi poput onoga pučke pravobraniteljice Lore Vidović

Nema predstavnika vlasti u Hrvatskoj koji o temi izbjeglica govore otvoreno i vjerodostojno. S čuvenim izuzetkom hrvatske predsjednice – ona jedina u medijima nastupa toliko smjelo i transparentno da nerijetko kaže više negoli bi sama poželjela. Ali ne samo da nema takvih na vlasti. U tome i s tim gotovo da nema niti onih drugih iz njihove blizine. Nema zainteresirane opozicije, javnih institucija, sindikalnih lidera. Aktivne su jedino nevladine udruge, neki mediji i pučka pravobraniteljica Lora Vidović. Izbjeglice iz Azije i Afrike više naprosto nisu tema od javnog značaja, tj. od stranačko-političkog, što bi trebalo indicirati da ta problematika ne eskalira, nego jenjava.

Optužbe za nasilje nad izbjeglicama su ‘hajka i pritisak na policijske službenike koji dobro i odgovorno obavljaju svoj posao’, a to ‘može koristiti samo kriminalcima koji zarađuju na krijumčarenju ljudima - tvrdi predsjednik Sindikata policije Dubravko Jagić

Istina je nažalost sasvim suprotna. U pitanju je tema koja postaje sve veći problem zbog sistematiziranih neprihvatljivih postupaka vlasti prema izbjeglicama. A njezino zanemarivanje još je očitije nakon nekoliko burnih novih saznanja i svjedočanstava u pripadajućem kontekstu. Pravobraniteljica je primila anonimnu prijavu policajca koji opisuje nedopustive detalje u pograničnom tretmanu stranaca koji eto nisu turisti ni biznismeni. Drugi, također neimenovani policajac ispričao je nešto slično novinarki Barbari Matejčić za portal Telegram. Kolinda Grabar-Kitarović otkrila je takoreći to isto švicarskim medijima. Jedan planinar uputio je krajnje mučno pismo portalu H-alter, opisujući upravo batinašku praksu hrvatskih specijalaca na Risnjaku. Baš kao i prilagodbu domaće čeljadi novoj stvarnosti.

Drugim riječima, konkretnih informacija ima više nego dovoljno. Svjedočimo nasilju nad unesrećenim strancima, pushback-metodama, zastrašivanju, pljački, itd. Mediji te podatke donose redovno, a nevladine organizacije i inicijative ne posustaju s predanim humanitarnim radom. Utoliko je i rečeni kontrast veći - jedni uporno šute, drugi još ustrajnije pričaju. Obratili smo se stoga nekolicini suzdržanijih institucionalnih aktera, ne bismo li za ovu priliku ocrtali prostore u kojima se razdvaja taj diskurs. Na vapaj za kojim se nitko ne obazire, naime, i na muk.

Pitanja o navedenim saznanjima uputili smo Sindikatu policije Hrvatske, te se upustili u prepisku s njegovim predsjednikom Dubravkom Jagićem. Nakanili smo provjeriti što se može čuti o ehu svega toga iznutra. Posrijedi je najveća sindikalna organizacija u domaćoj policiji, i bilo bi logično da je itekako upoznata sa zabrinjavajućim ponašanjem nekih svojih članova prema izbjeglicama. Ipak, čini se da to nipošto nije slučaj. Jagić nam je prenio da se zalaže da svi navodi budu istraženi, ali smatra ih zasad neutemeljenima. Prokomentirao je dva primjera novijeg datuma: ‘Od kraja 2018. godine pojavile su se dvije video snimke koje su trebale poslužiti kao novi dokaz da granična policija provodi tzv. kolektivno protjerivanje. Međutim, utvrđeno je da se u oba slučaja radilo samo o provođenju službenih radnji u cilju odvraćanja na granici.’

Ovaj sindikalist prepoznaje u optužbama ‘novi obrazac pritiska na hrvatsku policiju’ i za potvrdu dramatičnih iskaza upućuje na pravosudne institucije. Ali, kako bismo mogli imati toliko povjerenja u instance vlasti s kojima bilježimo nebrojena loša iskustva? Pravosuđe je takvo da smo presretni i nemalo zatečeni kada uopće radi svoj posao. Policija pak sama kontrolira vlastite grijehe, pa se ono gornje ‘utvrđeno je’ odnosi zapravo na - nalaz same policije o njezinim postupcima. A ni snimke nisu bile dvije, nego se radi o dvije objave iz niza sati snimaka.

Video-snimke inicijativa i projekata kao što je Border Violence Monitor, te medija poput Švicarske radiotelevizije, nedvojbeno pokazuju kako hrvatska policija protjeruje izbjeglice preko zelene granice. U prilog snimkama idu mnogobrojni izvještaji, svjedočenja samih izbjeglica, svjedoka, aktivista, lokalnih stanovnika, policajaca iz susjedne države, itd. Naš sugovornik iz SPH-a ne slaže se s time. Upustili smo se i u malu forenzičku analizu prijave neimenovanog policajca pučkoj pravobraniteljici. Jagić smatra da je sumnjivo to što je otipkana na pisaćoj mašini, premda policija od kraja prošlog stoljeća koristi računala, a i rječnik prijavitelja upućuje ga na zaključak da je njegova veza s MUP-om u najizrazitijem slučaju ta da je riječ o umirovljenom policajcu.

Europa šuti na sve ovo. Ured Frontexa šuti i nevladine udruge koje su sastavni dio un-a šute, osim organizacija kao što je Are You Syrious. A ustvari se Hrvatskoj odobrava da protuzakonito provodi želje čelnika Europske unije - govori Ranko Ostojić

No mi držimo da je prilično očekivano da policajac-zviždač, ukoliko doma nema printer, izbjegava printanje takve prijave bilo gdje, pa radije izabire pisaću mašinu. Što se tiče njegova leksika, nismo uočili nijedan anakronizam, nijedan pokazatelj da je u pitanju korisnik zastarjele policijske terminologije. Nije nam takav primjer ponudio niti policijski sindikalist. Nažalost, i u nastavku prepiske zadržali smo se na generalizacijama. Optužbe podržane aktivističkim i medijskim prozivanjem nasilja nad izbjeglicama – sve dok sudovi i policija ne priznaju neki slučaj – Jagić naziva ‘hajka i pritisak na policijske službenike koji dobro i odgovorno obavljaju svoj posao’, a to u biti ‘može koristiti samo kriminalcima koji zarađuju na krijumčarenju ljudima’. Štoviše, predbacuje im i nalaženje interesa u odlaganju ulaska Hrvatske u schengenski prostor.

Treba li posebno naglašavati, nismo se usuglasili ni oko toga. Slične neodređene aluzije također smo propitali, npr. izjavu: ‘Zanimljivo je kako su se neke stvari pojavile u trenutku kada su ‘trebale’, pa se tako i ova prijava pojavila upravo u trenutku kada su ljudi komentirali kako navedeno nije potvrđeno od samih policajaca. Zgodan ‘tajming”. Ali, kome su trebale? I koji su točno ljudi to komentirali? Te zašto baš ovaj tajming? Nismo dobili daljnja pojašnjenja, ali jesmo dojam da se odnosi neopravdano apstrahiraju, i uzroci problema veoma mistificiraju.

Načelno pozivanje na zakonitost i humanistički refleks neće biti dovoljni. Posebno kad je riječ o zakonitosti, bitno egzaktnijoj od moralnih smjernica ovih ili onih, treba ukazati na činjenicu da su pojedini njezini aspekti ipak ostavljeni neodređenima. Tako izloženi mogućnosti različitih interpretiranja, često u praksi generiraju više problema nego što ih rješavaju. Spomenuta mjera odvraćanja, recimo, onako kako je regulira Zakonik o schengenskim granicama: ‘Zaštita se provodi na način da sprečava i odvraća osobe od izbjegavanja kontrola na graničnim prelazima’. Ali, nije jednom se riječju ne definira što bi to konkretno bilo. Zato valjda može biti, otprilike, bilo što.

Ipak, kolektivna protjerivanja zabranjena su međunarodnim pravom, pa su u svakom slučaju protuzakonita, s nasiljem i bez. O takvim nedoumicama, međutim, govori se u javnosti - ništa. Pretjerano analiziranje svih sličnih zapreka u normalnom radu zacijelo ni u policiji nije popularno. A onda, u krajnjoj liniji, biva dosta razumljivo zbog čega se neki policajac neće zbog problema ove vrste javiti vlastitim kolegama koji su također pod izuzetnim pritiskom subordinacije, nego eventualnom vanjskom uporištu. Pravobraniteljima, aktivistima, novinarima.

Nismo slučajno s tog popisa izostavili političke stranke. One u cijelosti već odavno predstavljaju malo čiji interes, barem kad se radi o tzv. malom čovjeku, a bio on i policajac. Za početak bi bilo dobro da policajci – ako govorimo o njima kao o izvoru voljnom svjedočiti – uoče kako stranke ipak raspolažu nekim upotrebljivim stajalištem o pitanju tretmana izbjeglica. I da nisu njihovi šefovi postaja i ministri unutarnjih poslova jedino mjerilo mogućeg odnosa prema tim strancima. Jer da su oporbene stranke, koje dobivaju javni novac, kvalitetno odreagirale na ovdje navedena prva ozbiljnija interna svjedočenja o kršenju ljudskih prava izbjeglica, povrh svih onih već poznatih sa strane, zasigurno bi i svjedočenja bilo zatim još više.

No stranke naše dične, naročito alternativne uzdanice, nisu se u pravilu o to ni očešale. Poslali smo upit četirima iz opozicije, e da nam Most i Živi zid ne bi odgovorili uopće, niti slovom. A samo smo ih pitali za par očitovanja. Kako s obzirom na rastuće šikaniranje izbjeglica komentiraju unapređenje ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića za potpredsjednika vlade zaduženog za koordiniranje ljudskih prava? Zbog čega ne poduzimaju gotovo ništa, i misle li da se išta može? Zašto nitko ne prokomentira evidentnu statistiku po kojoj je iz Slovenije u Hrvatsku za prvih šest mjeseci ove godine službeno vraćeno približno tri i pol tisuće ljudi, a prihvatilište za tražitelje azila u Zagrebu je čitavo vrijeme poluprazno? Gdje su ostali, ako nisu protjerani istočno, preko zelenih granica, nezakonito?

Ovu priliku da se izjasni o tome iskoristio je HSS, čiji nam je politički tajnik Branko Vukšić odgovorio da je ‘prvi hrvatski pendrek Božinović’ upravo ‘zbog tih optužbi i unaprijeđen’. Drugim riječima, ‘nije to ništa novo za ultrakonzervativnu stranku koja je podruštvenila i ozakonila ustaško znakovlje’, smatra Vukšić. Dodaje kako nećemo gledati film u kojem bi vlada pala ‘zbog brutalnosti prema izbjeglicama’, a to se već nije dogodilo ni ‘zbog otvorene političke korupcije’, dok najveći dio opozicije o tome šuti ‘jer se slaže ili joj je svejedno’.

Poruka iz HSS-a zaključena je najavom da će ta stranka konačno zatražiti saborsku raspravu ‘o policijskom tretmanu prema izbjeglicama i odgovornosti vlasti’. Nadati se da će u raspravi glasan biti i SDP, a očekivati da će najistaknutiji biti Ranko Ostojić koji nam je odgovorio u ime te stranke. Preciznije kazano, podsjetio nas je da je samo u srpnju četiri puta govorio u saboru o tome, i da je na istu temu nedavno dao intervju Jutarnjem listu. Tamo je jasno izjavio da odvraćanje – nije normalno. I da je još manje normalno kad Kolinda Grabar-Kitarović sama prenese javnosti da postoje izbjeglice koji su 40 puta dolazili iz Bosne i Hercegovine i bivali vraćani natrag.

Naime, predsjednica nije primijetila da se nenormalnost ne krije u toj brojci, niti u namjeri izbjeglice, nego u praksi hrvatske policije koja nijednom nije službeno registrirala takav slučaj. To dakle nije normalno, osim što nije ni zakonski. ‘Europa šuti na sve ovo. Ured Frontexa šuti’, rekao je Ostojić, ‘i nevladine udruge koje su sastavni dio UN-a šute, osim organizacija kao što je Are You Syrious. UNHCR šuti, a ustvari se Hrvatskoj odobrava da protuzakonito, tjerajući policijske službenike da rade nešto što nije u skladu ni s propisima EU ni s hrvatskim propisima, provodi nešto što je zapravo želja čelnika unutar Europske unije koja očito ne pronalazi način da postupi kako je potrebno.’

Ostojić je, kao SDP-ov nekadašnji ministar unutarnjih poslova koji se suočio s prvim masovnim izbjegličkim valom u Hrvatskoj, spomenuo još jednu zanemarenu pojedinost o izbjeglicama: ‘Na njih se gleda kao na teroriste, tvrdi se da pljačkaju, a istodobno se zaboravlja da je donesen zakon po kojemu je svatko od nas tko bi im pomogao, dao hranu, u problemu pred zakonom.’ Ipak, još uvijek nije protuzakonito diskutirati i polemizirati o tome. Pokušavati već u teoriji pomoći tim ljudima u nevolji, ali i sebi – nama ovdje.

Rast broja svjedočanstava o nehumanim postupcima prema njima u Hrvatskoj danas, prilika je upravo za to. Da ne bismo dočekali još jedan veliki val izbjeglica prije nego što se međusobno raspravimo o željenom tretmanu te populacije. Ovako, moglo bi ispasti da smo period zatišja iskoristili samo za smještanje tih pitanja u prostor nedefiniranog, tamo gdje su manipulacije najlakše, a nepravde najčešće. Pri čemu dakako ne treba puno tumačiti o kakvoj se parlamentarnoj vlasti, i demokraciji može govoriti ako niti najveći dio opozicije ne smatra shodnim reagirati na sve ozbiljnije optužbe za kršenje zakona i elementarnih ljudskih prava, od sigurnosnih do socijalnih.

1/1