Šezdesetosmogodišnji Banijac Đuro Mraković iz Vlahovića mnogo je nevolja preturio preko glave, od neimaštine preko bolesti do rata, ali nekako ga je najteže pogodio katastrofalni potres na samom kraju 2020.
- Taj dan nikad neću zaboraviti: nasreću, supruga Radojka i ja bili smo u tom trenutku nasred dvorišta. Najprije smo čuli grmljavinu, a potom je tlo pod nama počelo plesati lijevo-desno. Ona se nije mogla održati na nogama pa je pala, a ja sam se u prvi mah od iznenađenja i straha ukipio. Kad se zemlja malčice smirila, cijelo je dvorište bilo je u gustoj prašini. Jedva sam Radojku učio, a s kuće su još par sekundi padale cigle dok se zabatni zid urušavao. Sve zidano, i kuća i štala, ozbiljno je oštećeno, samo je štagalj ostao čitav - prisjeća se naš sugovornik.
Za par dana, kad su se Radojka i Đuro već donekle dolazili k sebi od šoka, posjetili su ih statičari, pa na kuću i štalu prilijepili crvenu naljepnicu s upozorenjem da su objekti posve neupotrebljivi i za rušenje. Kako se ni u kući ni u štali nije smjelo boraviti, par je svakodnevno odlazio u Sisak na spavanje kod Đurine tetke a dane provodio u selu. Petnaestak dana nakon potresa Baptistička im je crkva preko svojih pripadnika koji su predano obilazili stradala područja, donirala kontejner, pa je Đuro u smirenijem stanju podnio zahtjev za rušenjem i obnovom kuće. Tada su, nažalost, iskrsnuli problemi vezani uz tzv. papirologiju i javašluk zemljišnoknjižnog sustava: utvrđena je prava zbrka u katastarskim elaboratima i gruntovnim knjigama, pa je ispalo da je Đurina kuća upisana na susjednoj čestici i obrnuto, susjedova na njegovoj. Zavrzlama je bila tolika, da je čak i policija morala izaći na mjesto tog administrativno-birokratskog 'krimena', za koji Mrakovići do prirodne katastrofe nisu ni znali.
- Pošto je ta aljkavost ispravljena u knjigama, prispjela je ovamo komisija pa još jednom pomno pregledala i snimila oštećenja, rekavši nam da ćemo uskoro dobiti rješenje o rušenju stare i gradnji nove kuće. No od njega još ni traga ni glasa, iako su se dani i tjedni pretvorili u godine i premda ga nas dvoje doista čeka kao ozebli sunce. Nekoliko sam puta intervenirao i dosađivao ovakvim i onakvim činovnicima koji bi me šetali s jednog mjesta na drugo, da bi naposlijetku neka druga komisija zaključila kako je došlo do zastoja jer je naš predmet sa svim papirima zapeo negdje po putu kroz gustu činovničku šumu. I tako, rješenje još čekamo, ne naslućujući uopće ni kada bi moglo stići do nas, ni u kojem bi se trenutku stara kuća mogla početi rušiti pa na njenom mjestu zidati nova – rezigniran je Mraković.
Broj stanovnika Vlahovića nije se poslije potresa puno smanjio. U toj su zajednici ionako vremešniji ljudi kojima nije preostalo ništa drugo nego u svojim na brzaka skrpljenim kućama ili u doniranim kontejnerima čekati kakav-takav nastavak normalnog života na pradjedovskim ognjištima. Ali na cijelom području Banije do sada nismo uspjeli pronaći sugovornika ili sugovornicu koji bi bili zadovoljni postupkom obnove pod patronatom države.
- Obnova je spora da sporija biti ne može; prolazi nam, evo, treća zima u kontejneru, a mi pojma nemamo hoće li naša kuća ikada biti obnovljena! Novi koncept koji je nedavno najavio novi ministar Bačić ne čini mi se lošim i nerealnim, no ne razumijem zašto se toliko čekalo i zašto se dopuštalo da dvije godine odu unepovrat, nizašto. Mislim da su se mnogi okoristili nevoljom ljudi čije su kuće urušene. Priča se da je jedan čovjek iz Luščana nekoj privatnoj firmi za rušenje kuće potpisao troškovnik na šesto hiljada kuna: to nije platio on, platila je država, ali nije, zaboga, rušen Kineski zid, samo obična kuća. Tko zna koliko toga još ima, samo ljudi šute. Priča se o elaboratima koji su skuplji i od same gradnje – kaže Đuro, koji je za 17 godina staža u Željezari Sisak ostvario mirovinu koja ne prelazi 270 eura. Radojka je nešto jača; prima mjesečno gotovo četiri stotine za minuli staž u Hidroelektri, pa uspijevaju preživjeti. Početak Oluje 1995. zatekao ga je u Petrinji, pa je oca i majku pronašao tek nakon dva dana u Bijelim Vodama, odakle su svi u dugoj koloni krenuli prema Srbije.
- Staljin je rekao da je tragedija kad u ratu pogine jedan čovjek a statistika kad poginu tisuće, a mi nikako nismo željeli biti dio takve statistike. U Šapcu nam je nedugo nakon dolaska srpska policija rekla kako je organizirano sve da na Kosovu započnemo novi život, no ja sam im jasno i glasno odgovorio da nećemo iz jednog rata odlaziti u drugi, pa su nas ostavili na miru i prepustili samima sebi – kaže Đuro, koji se poslije par godina vratio u rodno selo i mukotrpno, malo po malo, počeo obnavljati ratnim i pljačkaškim pohodima devastirano imanje.
Pored mirovine, naš domaćin danas ponešto privrijedi i pčelarstvom. Posjeduje deset košnica koje pčele u dobrim sezonama učas napune slatkim nektarom, cvjetnim medom koji nakon pretakanja u staklenke Đuro proda ili daruje. Što preostane, troše njih dvoje, za zdravlje i za slast. Sve ostale kutove kuće, sada tek kontejnera, drži Radojka.
- Iako smo dobili jedan od boljih kontejnera, ne može mi ništa zamijeniti moju kuću, pogotovu kuhinju. Ovdje je radi velike kondenzacije nemoguće pripraviti ozbiljniji obrok, ali zato imamo odličan sanitarni čvor, pa se neću previše žaliti. Nije nam nepodnošljivo, voljela bih samo da je u selu više ljudi – zaključila je naša hrabra i vrijedna domaćica.
