>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Put u Živogošće

Tonko Maroević posvetio je supruzi pjesmu nakon njihove zajedničke posjete Živogošću. A onamo su išli da vide čuvene latinske stihove uklesane u liticu kraj samoga mora. Tonko ih je vidio po prvi put tada, a želio je da ih vidi pedesetak godina, otkad je o njima čitao kod Duja Rendića Miočevića

S večeri šestog avgusta, na trgu pred Hektorovićevim Tvrdaljom, Iva Grgić Maroević je ispričala kako je na književnoj večeri u Parizu neki svećenik, govoreći o Tonku Maroeviću kazao kako ovaj ima raznih pjesama, ali da nema ni jedne jedine ljubavne. U taj čas se sva publika okrenula i sažaljivo pogledala prema njoj, Ivi, Tonkovoj supruzi. Naše malo društvo za stolom uglas se nasmijalo manje zbog netačnosti koju je izgovorio ‘društveno-politički radnik’ u svećeničkom ruhu, a više zbog Ivine inscenacije zblanutosti onih koji su tvrdnju čuli. Smijao se i Tonko Maroević, pa riječ po riječ, berekinski se pravdajući spomenuo je pjesmu koju je posvetio supruzi nakon njihove zajedničke posjete Živogošću. A onamo su išli da vide čuvene latinske stihove uklesane u liticu kraj samoga mora. Tonko ih je vidio po prvi put tada, a želio je da ih vidi pedesetak godina, otkad je o njima čitao kod Duja Rendića Miočevića.

Sutradan smo drugarica životna moja i ja skovali plan: da sa Hvara, jedne subote potkraj istoga mjeseca, u rano jutro, uzmemo u auto Ivu Grgić Maroević i Tonka Maroevića, i odemo na jedan cijeli ljetni dan u rečeno Živogošće. Preko Jelse, Bogomolja, Sućurja i Drvenika. Da s Jadranske magistrale skrenemo lijevo u Živogošće-Porat, pa da ostavimo auto gdje se može, i pješice siđemo na igalo šumnoga mora, te odemo do te litice pod brdom Suzinom, a nad rječicom ponornicom po imenu Pokrivenica. Da ondje stanemo na mjestu gdje su prije devetnaest godina stajali Iva i Tonko, a Tonko je poslije napisao pjesmu s naslovom ‘Za vreline do vrela’, a s posvetom Najdražoj gošći Živogošća:

Izvor-voda se tijekom stoljeća povukla sasvim,

probila prolaz je nov, skrenula korita tok.

Vjenčanje vode s morem zbiva se sad u dubini,

pod šljunkom grgolji mlaz, dočekuje plavi ga zijev.

Natpis na hridini tek su jedva čitljiva slova,

stihove mnoge su već izjeli sunce i sol.

Ipak, zdravo, o Nimfo od vrela, što si se skrila

u sjeni litice sure, u tami ponora svog.

Tebe je Licinijan vlasnik proslaviti htio,

Pelagija ti dâ pjesmu ko zalog za brak.

Spomenom na te, na tvoju svježinu nepresušnu,

želim tok vremena slijedit, pratiti utok i pad,

ali još više želim krhkim papirnatim tragom

produžit tamo gdje klone i tvrdog kamena moć,

pa tekstom tekućim ovim, ne stoga i doista tečnim,

hvalu reć za povlašten našeg trajanja tren.

Četvrtoga dana se naš tajni plan nepovratno ugasio. Jer je Tonko umro popodne 11. avgusta, iznenada, s nogu. A htio sam da ga na putu do Živogošća pitam više stvari o ovoj pjesmi, i da mu usput predložim da posljednji stih pjesme preuredi u: hvalu za povlašten reć našega trajanja tren. Moj je motiv bio metrički, svakako filistarski, da završni pentametar sadrži četiri daktila. Danas vidim da je Tonku više bilo stalo do jedva primjetne leoninske rime povlašten – tren nego do dogmatskog pridržavanja akcenatske sheme. I ponešto još sam kanio da ga pitam, sve bi to išlo u ladicu za vesele ljetne trice i kučine.

Povlaštenost ‘našeg trajanja tren’ je svakako pjesnikov osjećaj ispunjenosti što je stigao na mjesto gdje je u stijeni uklesano šesnaest latinskih stihova, to jest osam elegijskih distiha. Toliko isto ima i Tonkova pjesma posvećena Ivi. Tonkova pjesma je tankoćutan razgovor sa stihovima na litici. O tim stihovima je najprije pisao Girolamo Zanetti u ‘Pismu o nekim votivnim i vojnim natpisima u Dalmaciji’, objavljenom 1764. u Padovi. Deset godina kasnije o njima izvještava i Alberto Fortis u knjizi ‘Putovanje po Dalmaciji’. Ti stihovi, kazuje on, pjevaju o izvoru kojega više nema, jer je vremenom potonuo zajedno sa stazom do njega i sa vrtom i imanjem, koji su, kaže, pripadali caru Likinijanu. Franz Buecheler, u svojoj Anthologia Latina uz rekonstruirane stihove – jer nisu cijeli stali na stijenu – navodi da je Likinijan bio kvestor poslan da sklopi mir sa Gotima godine 474. Rekonstrukciju natpisa započeo je Theodor Mommsen, koji je stihove i vidio, ‘na tri koraka od mora’.

Iva je nakon nekoliko dana, usred žalovanja morala otići u Zadar, a Sanja i ja smo odlučili da odemo udvoje ondje gdje nije bilo suđeno da odemo učetvoro. I otišli smo, 6. septembra, krivudavom cestom do Sućurja, pa trajektom u Drvenik, pa Jadranskom magistralom u Živogošće-Porat. I stigli do na mjesto. Ni na kakav putokaz prema stihovima na litici nismo naišli. Sami stihovi su jedva vidljivi, može ih zapaziti samo čovjek koji zna da su tu. Kamena površina ima boju rđe, slova jedva vidljiva. Ali je metalna ploča sa ‘prievodom’ prikovana sa šest šarafa u liticu, lijevo od natpisa dobro uočljiva, iako slabo čitljiva. Površina litice s latinskim tekstom izgleda drukčije od cijele litice, očito je da ju je neko pokušao očistiti. Ljudi koji se bave zaštitom spomenika mogli bi, mogli su i dosad no nisu, učiniti da se natpis barem očisti i zaštiti nekom providnom površinom od udara mora i oluje.

Stihovi su svi na jednom komadu litice, prvi dio čine pet distiha, drugi tri. U Anthologia Latina navedeni su pod brojem 1531, i razdvojeni pod A i pod B. Onima pod A autor je Likinijan, a onim trima pod B njegova žena Pelagija. Na samoj stijeni su A i B razdvojeni trima krstovima. Još tri krsta su na stijeni: ispred prvog i posljednjeg stiha epigrama A i ispred posljednjeg stiha epigrama B. Mommsen misli da početna slova prvih triju stihova prvog epigrama LIC vjerovatno ukazuju na pjesnikovu nakanu da akrostihom načini ime Licinianus. Navodim ih i prevodim prema tekstu u Buechelerovoj knjizi:

                           A

Litorea pressus scruposae margine r[up]is

  Inriguus gelido defluit amne latex,

Cuius perspicuo per leui[a s]ax[a mea]tu

  Praedulcis salsam per[luit unda Teth]yn.

Indigenis gratus, preterlabentibu[s almus:]

  I[n]cola delicias, aduena laudat [opes.]

  Sa[l]ue Nymfa meos dignata inu[iser]e finis

  Et celebrem cunctis conciliare locum:

Nostra salutifero tu mactas pred[ia fo]nte,

  Licinianus ego carmine te dom[i]nus.

Ivicom obale stiješnjen što čini je krševna stijena

  Izvire potok iz nje hladna mu struja i tok.

Koji dok otiče putom po lakim kamičcima bistar,

  Slatkom se vodom u val Tetidin uliva slan.

Domaćem čovjeku mio, a prolaznom putniku poklon:

  Mještanin hvali mu slast, došljak pak hvali mu moć.

Zdravo ti, Nimfo, što kraj udostojila dolaskom moj si,

  Pa si učinila svud slavan da mjestu je glas:

Izvorom zdravim si ti počastila moje imanje,

  Vlasnik Likínijan ja ovo ti spjevah u čast.

                            B

Diuersum sortita capis finemq[ue caputq]ue

  Nymfa, caput cautes, term[inus unda] tibi est.

Quis queat arcanum sap[iens pernosce]re fontis?

  Nasceris e scopulis, fo[ns, moriture freti]s.

Hoc Pelagia suos fontes epig[r]ammate donat,

 Magne, tui pignus, Lic[inian]e, [tori.]

Različit kraj od početka sudbinom te zapade, Nimfo,

  Glava ti kršna je hrid, valovi morski su kraj.

Koji bi mogao umnik istražiti izvora tajnu?

  Izvore, rađa te hrid, ȕ mōru čeka te smrt.

Ovim epigramom svoje Pelágija daruje vrutke,

  Koji su zalog za tvoj, Veli‿ Likinìjane brak.

Iva, najdraža gošća Živogošća, učinila je da se, možda preko arcanum fontis, duša Likinijanova preseli u Tonkovu, a ova je u Ivinu preselila dušu Pelagije. Ta je Iva Pelagija presudno odredila i moj život. Podrobnosti nisu za ovu priliku, ali neka je dopušteno da kažem kako i moja drugarica životna i ja Ivu odavno zovemo penatom svoje kuće.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2