Usporedo s retrospektivnom izložbom plakata Borisa Bućana, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti ovih je dana postavljena još jedna izložba čiju je vrijednost i poliperspektivnu dinamiku nemoguće zanemariti. Predstavljanje cjelovite, restaurirane ‘Didaktičke izložbe’ u korpusu MSU-a stoga ne znači ‘tek’ ispravak dugogodišnjeg prešućivanja tog unikatnog prosvjetiteljskog izložbenog modela, nego možda i naznaku ozbiljnijeg pristupa tretmanu svakovrsne izložbene građe, sve u cilju odgovorne muzejske pedagogije koja, dakako, nije namijenjena samo djeci.
Tema domaće muzejske pedagogije kao isključive linije dječjih kreativnih radionica i/ili dječjih rođendana ovdje se nametnula kao prva digresivna točka sasvim logično, jer se suvremenost ukupne (ne samo domaće) institucionalne muzejske ili muzealske prakse (u najširem zanatskom, estetičkom, ali i ideološkom smislu) prema ‘Didaktičkoj izložbi’ iz 1957. godine odnosi jednostavnim sistemom negativa. To je, naime, ono što prvo primjećuje (ne)upućeni posjetitelj, jer je u prizemlju Muzeja ova izložba postavljena u formi ‘nevidljive restauracije’ posve nedizajnerski i antiglamurozno, naime onakva kakva je bila u ‘originalu’, podrazumijevajući postav od 92 kartonska panela naizgled skromnih, a zapravo posve ljudskih dimenzija (73 puta 50 cm), s tekstom otipkanim na pisaćoj mašini.
Nakon što je krajem 1954. u Zagrebu osnovana Gradska galerija suvremene umjetnosti kao prva institucija te vrste u Jugoslaviji, na prijedlog likovnog kritičara Josipa Depola, grupa likovnih profesionalaca nekad okupljena oko Exata 51 poduhvatila se projekta kojim mijenja profil muzejske pedagogije u oblik odgovornog društvenog rada. Ivan Picelj, Radoslav Putar, Tihana Ravlić, Vjenceslav Richter, Neven Šegvić, Vesna Barbić i Edo Kovačević oblikovali su putujuću izložbu kao panel-krokije najvažnijih pojava apstraktne umjetnosti u svijetu na 92 obična kartona, poput putujućeg udžbenika. Najširoj publici, građanima čitave SFRJ, trebalo je na pregnantan način predstaviti kronologiju apstraktne umjetnosti kao historijske pojave, ali i sukladnog modela moderniteta (onog koji je stvaran i primjetan) u živoj kulturi jugoslavenskog socijalističkog modernizma.
Ivan Picelj je oblikovao plakat, pozivnicu i katalog izložbe, a izložbeni panoi na kojima je tekst vrlo uredno i dizajnerski diskretno kombiniran s reprodukcijama apstraktnih crteža, slika, skulptura ili s fotografijama onodobne progresivne arhitekture, pospremljen je u dva drvena kofera koji su od 1957. do 1962. obišli muzeje i galerije od Maribora do Skoplja. Izložba tematizira apstraktnu umjetnost od kraja 19. stoljeća i neoimpresionizma, preko kubizma, suprematizma, dade, nadrealizma, De Stijla, Bauhausa, geometrijske i negeometrijske apstrakcije, do pedesetih godina 20. stoljeća i tadašnjih tendencija u umjetnosti i arhitekturi.
Šturi ali promišljeni historiografski (koji put i otvoreno interpretativno-kritičarski) sažeci obilježja apstraktnih stilova, pravaca i protagonista na izložbi su obogaćeni citatima Maljeviča, Bretona, Kandinskog, Gropiusa i mnogih drugih; donose fragmente manifesta futurizma od 20. februara 1909., glavne postavke programa i faktografiju umjetničkih pravaca. Nerazmjer izložbene skromnosti tih kartonskih panoića iz 1950-ih i ambicija umjetničke pedagogije kojom rukovodi autorski koncept ‘Didaktičke izložbe’ najbolje ilustrira citat Waltera Gropiusa iz 1920. s panoa o Bauhausu: ‘Uvjerenje da su znanosti važnije od umjetnosti osiromašilo je civilizaciju. Naš sistem odgoja treba popraviti u tom smislu, da bi se umjetnostima dalo isto toliko važnosti koliko i znanostima.’
Gropijusov poučak, naravno, loše odzvanja u realitetu prevladavajućeg neoliberalnog kursa pedagogije i suvremenih obrazovnih politika, naglašavajući totalnu društvenu devastaciju umjetničkog obrazovanja. Ne isplati se ponavljati kako je i kad, u kojoj točki kraha moderniteta u socijalizmu i s kojim datumom uspostave kulturnacionalizma 1990-ih, započeo slobodni pad domaćeg školskog obrazovanja. Ali valja naglasiti da je ‘Didaktička izložba’ nakon 1962. u istim drvenim koferima, u muzejskom podrumu tavorila nekoliko desetljeća, dok se jedan njezin dio (18 panoa) nije ukazao publici 2012. u sklopu izložbe ‘Socijalizam i modernost’ u prostoru MSU-a. Trudom kustosice Jasne Jakšić ‘Didaktička izložba’ sada je dobila priliku da provocira racionalnošću vlastitog pristupa, ali i da provocira eventualnim suvremenim surogatom. Pokušaj takvog osuvremenjivanja naglašava, međutim, neusporedive aspekte današnjih kapaciteta sa širinom, slobodom pristupa i izostankom bilo kakve narcističke autotematizacije Depola i prijatelja iz Galerije suvremene umjetnosti.
Zadivljuje, također, razina intelektualne kompetencije i pismenosti kojom se autori obraćaju (doslovno i deklarativno) ‘širokim masama’. Bez podilaženja, ali uključujući teorijske termine bez akademskog ‘ustručavanja’, u cilju jasne i točne slike toga svijeta, autori ‘Didaktičke izložbe’ su očito mogli računati na ‘široke mase’ mnogo više razine kulturnog kapitala i općenite pismenosti nego što je danas slučaj. Bez sumnje, suvremena kunsthistoričarska struka bi pronašla mnoge neprecizne ‘rupe’ u autorskoj kriptičnosti tekstova s panoa. Također bez sumnje, Depolo i prijatelji su unatoč tome (ili baš zbog toga) majstori bastardne, angažirane umjetničke leksikografije, do danas neponovljive na ovim prostorima.
‘Didaktička izložba’ u formi putujućeg socijalno-kulturnog udžbenika za sve radne ljude Jugoslavije nije, naravno, mogla računati na originalne eksponate, pa su autori mrtvo-hladno na panoima priložili novinske reprodukcije, izrezane iz časopisa ili kataloga. Ta genijalnost školskog pristupa više se, znamo, ne može ponoviti zbog rigoroznosti Zakona o autorskom pravu. Štoviše, prije će doći do zabrane sličnih đačkih plakatnih izvedbi nego što će se ozbiljno moći tematizirati problem ‘posve opuštene’ primjene autorskih prava u obrazovne svrhe.
Konačno, ‘Didaktička izložba’ u MSU-u najavila je nekoliko suvremeno-umjetničkih dodataka osnovnom postavu, kao dokaze kišobranske pripadnosti međunarodnom projektu ‘Izvedba Muzeja’. Svjedočili smo samo jednom, ‘Kvizu o MSU-u’ koji je u suradnji s kustosima MSU-a napravio katalonski umjetnik i redatelj Roger Bernat. Riječ je zapravo o kratkoj postizložbenoj anketi namijenjenoj publici, u kojoj se ispituje razina znanja o ‘proizvodnim uvjetima rada u muzejskoj instituciji’. Pitanja o broju zaposlenih, vlasničkoj strukturi institucije, budžetu i postotku udjela budžeta države i lokalne zajednice, kao i broju onih koji su nedavno dobili otkaz u toj muzejskoj kući, ne impresioniraju posjetitelje, čija razina točnih odgovora ne dosiže ni 50 posto. Umjetnički rad Bernata propituje uvjete proizvodnje kulturnog rada kao zanemarene, nepoznate ili nepriznate kategorije rada. OK anketa, ali što je, gdje je poveznica s didaktikom izložbe? Ako stvarno želimo misliti o uvjetima kulturne proizvodnje, morali bismo najprije znati što to, stvarno, ovdje proizvodimo. A zatim i kome ili za koga. Svakoj radničkoj solidarizaciji prethodi, naime, ravnopravnost u mogućnostima obrazovanja, o čemu najprije govori ‘Didaktička izložba’.
