Novosti

Politika

R na vagi rata i mira

Nakon najnovijeg Kurtijevog pokušaja da na sjeveru Kosova nametne automobilske registracije s oznakom Republike Kosovo umjesto neutralnih s oznakom Kosova, tinjajući sukob zaprijetio je novim razbuktavanjem

Large daska

Prosvjed Srba u Kosovskoj Mitrovici (foto M. M./ATA Images/PIXSELL)

Prije tridesetak godina režim Slobodana Miloševića odlučio je srpsko-albanske sukobe oko Kosova presjeći državnom prisilom koja je prerastala u teror nad kosovskim Albancima. Otkad su pregovori Beograda i Prištine uz posredovanje Europske unije zašli u slijepu ulicu, kosovski premijer Albin Kurti i predsjednica Vjosa Osmani krenuli su Miloševićevim stopama i državnom prisilom nastoje kosovskim Srbima utuviti u glavu da su državljani neovisne i suverene kosovske države, a Beogradu dokazati da nema više što tražiti i raditi na Kosovu.

Kad su 2013. godine Beograd i Priština potpisali Briselski sporazum i potom ga ratificirali u parlamentima, činilo se da će se proces normalizacije međusobnih odnosa pod paskom EU-a kretati mirnijim stazama i dovesti do točke u kojoj će se bez većih tenzija moći pregovarati i o statusnim pitanjima Kosova. Nakon usvajanja Briselskog sporazuma kosovski Srbi koji su do tada na sve moguće načine bojkotirali kosovske državne institucije, iako nevoljko i na zahtjev iz Beograda, odustali su od bojkota i uključili se u sve kosovske državne institucije, pazeći da pritom ne naruše njihovu statusnu neutralnost, ali i da ne doprinose ostvarenju njihove pune neovisnosti od Srbije. Briselski sporazum im je, uostalom, to i omogućavao i dopuštao jer je rješavanje statusnih pitanja lansirao u budućnost.

I dok su kosovski Srbi i Beograd svoj dio obaveza iz Briselskog sporazuma uglavnom realizirali, obaveza kosovskih vlasti da formira Zajednicu srpskih općina kao političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju kosovskih Srba izazvala je raskol i sukobe u albanskoj političkoj eliti i javnosti, u kojima su pobjedu odnijeli protivnici osnivanja ZSO-a predvođeni političkim pokretom Samoopredjeljenje Albina Kurtija. Milošević je onomad, radikalno skresavši autonomiju Kosova, tamošnjim Albancima ukinuo njihova mnoga stečena manjinska prava, a Kurti s gnušanjem odbija institucionalizirati pravo na političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju kosovskih Srba, iako je ona zapisana ne samo u Briselskom sporazumu nego i u izvještaju Badinterove komisije o raspadu Jugoslavije i Ahtisarijevom planu koji je gotovo u cijelosti ugrađen u kosovski Ustav.

Kurtijeva vlast je pravo kosovskih Srba na manjinsku autonomiju gurnula na sporedni kolosijek i u prvi plan svojeg djelovanja lansirala zaokruživanje samostalnosti i suverenosti kosovske države. Briselski sporazum okrenut je naglavačke, ali iz sjedišta Europske unije nitko na to nije ni trepnuo, nego i njezini posrednici u pregovorima već devet godina, obigravajući oko Kurtija kao mačka oko vruće kaše, dube na glavi i čekaju da im rješenje padne s neba. Istovremeno, Kurtijeva vlast na svakom koraku osvetnički uživa dokazivati kosovskim Srbima i vlastima u Beogradu ne samo da je Kosovo država u punom kapacitetu, nego da se i oni tome htjeli-ne htjeli moraju povinovati i to pod uvjetima koje diktira Priština. I dok joj to manje-više uspijeva ostvariti u getoiziranim srpskim enklavama u ostatku Kosova, na njegovom sjeveru, u četiri općine s kompaktnim većinskim srpskim stanovništvom udarila je u zid koji pokušava razbiti državnom prisilom. Zasad se ta prisila iskazuje povremenim upadima kosovskih specijalaca na sjever Kosova, montiranim političkim procesima u kojima se zatvorskim kaznama sankcioniraju Srbi zbog verbalnog osporavanja kosovske državne samostalnosti, a istovremeno se sve brojniji napadi na Srbe i njihovu imovinu na Kosovu ne suzbijaju i ne kažnjavaju. Uz prešutnu suglasnost euroatlantskih država koje su priznale Kosovo, njegova se državnost potvrđuje i formiranjem i razvijanjem kosovske vojske, pa i uspostavljanjem baza specijalnih poluvojnih policijskih jedinica na sjeveru Kosova, iako se pritom krše UN-ove rezolucije i drugi međunarodni dokumenti o Kosovu. I pravo kosovskih Srba, ali i drugih kosovskih manjina da sudjeluju na izborima u Srbiji, ukinuto je i prineseno kao žrtva na oltar kosovske državnosti.

Niz miloševićevskih zatiranja manjinskih prava kosovskih Srba koje provodi Kurtijeva vlast nastavlja se i nema namjeru stati. Rat u Ukrajini i rusko kopiranje NATO-ove intervencije u Srbiji i prekrajanje ukrajinskih granica po uzoru na izdvajanje Kosova iz sastava Srbije dolili su ulje na kosovsku tinjajuću vatru, koja zbog jalove realizacije Briselskog sporazuma nije stavljena pod punu kontrolu. Nakon najnovijeg Kurtijevog pokušaja da i na sjeveru Kosova nametne automobilske registracije s oznakom Republike Kosovo umjesto neutralnih s oznakom Kosova, taj tinjajući sukob zaprijetio je novim razbuktavanjem. Jedno R (Republika) dodano na tablice postalo je jezičac na vagi između mira i rata.

Vjetar u leđa Kurtijevom bacanju Briselskog sporazuma i srpske autonomije na Kosovu u smeće dodao je najnoviji njemačko-francuski fantomski prijedlog kojim se od Srbije traži da odmah zaboravi na UN-ovu rezoluciju i Briselski sporazum i pristane da Kosovo postane punopravna članica UN-a i drugih međunarodnih organizacija, a zauzvrat će navodno dobiti ubrzani postupak za pristupanje u članstvo EU-a i više eura iz europskih investicijskih i drugih fondova. Suzdržanost SAD-a prema tom njemačko-francuskom prijedlogu i suptilnije posredovanje njegovih diplomata u pregovorima o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine isprovocirali su njemačku vladu da oživljavanjem već polumrtvog berlinskog procesa pokuša ojačati svoj i europski utjecaj na srpsko-kosovske pregovore kako ne bi sasvim prešao u američke ruke.

Prošlotjedno okupljanje u Berlinu svelo se na otkrivanje tople vode potpisivanjem sporazuma o pitanjima koja su manje-više već riješena u odnosima među zapadnobalkanskim državama. Pritom je očito postalo da je revitalizacija berlinskog procesa zapravo trebala pokopati Briselski sporazum i Europskoj uniji nametnuti Macron-Scholzov prijedlog kao novu politiku Bruxellesa u pregovorima o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine. Njezina suština svela bi se na faktično, iako ne i formalno srpsko priznanje Kosova. Slamku spasa da izbjegne zamku koja joj je time pripremljena Vučićevoj vlasti zapravo je dobacio Albin Kurti. Njegovo odbacivanje Briselskog sporazuma, javno sprdanje s manjinskom autonomijom kosovskih Srba na samitu u Berlinu i ustrajanje da državnom prisilom Srbima na sjeveru Kosova sada i odmah nametne državne autotablice, bili su više nego dovoljan i opravdan povod da kosovski Srbi, ponajprije oni sa sjevera Kosova, privremeno napuste kosovske državne institucije u koje su ušli poštujući Briselski sporazum, najavljujući da će se u njih vratiti kad Kurtijeva vlada ispuni svoj dio obaveza koje su u njemu zapisane.

Kao što su u Miloševićevo vrijeme kosovske institucije uglavnom ostale bez Albanaca koji su svoj život na Kosovu organizirali u paralelnim institucijama, tako su danas na sjeveru Kosova državne institucije ostale bez Srba, a život teče dalje pod paskom paralelne srpske vlasti koja je vjerojatno već uspostavljena na tom prostoru. Milošević je tadašnje kosovske državne institucije punio kako god je i s kim god je htio, štiteći ih sve represivnijim državnim aparatom, što je rezultiralo albanskom oružanom pobunom, a završilo NATO-ovom intervencijom i albanskim proglašavanjem kosovske neovisnosti. Kurtijeva vlast još uvijek može birati hoće li se vratiti Briselskom sporazumu i u njegovom duhu nastaviti pregovore o normalizaciji odnosa s Beogradom ili će nastaviti Miloševićem stopama i državnom represijom pokušati držati pod kontrolom kosovski sjever s većinskim srpskim stanovništvom, nadajući se da će europski posrednici nastaviti vrtjeti prstima, a KFOR i EULEX sve to šutke promatrati sa strane dok ne pukne prva puška.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više