>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Radikalna humanizacija

Ozbiljno misliti fundamentalnu ljudsku emancipaciju znači misliti mogućnosti ukidanja velikih koncentracija političke i ekonomske moći u rukama sve manjih grupa moćnika. Ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i s time povezano ukidanje buržoazije kao klase već je iskušan, a opet nedovoljan početak pravog puta

Ne tako davno mnogima je bilo jasno da se realno mogući ciljevi mogu katkada ostvariti jedino zahvaljujući masovnom angažiranju ljudi za utopijske ciljeve. A vrijedilo je i obrnuto. Neki cilj mogao je biti objektivno nerealan, pa je opet inspirirao takve ljudske energije koje su – često neočekivano i za same aktere – promijenile historijske uvjete i tako posredno učinile da prvobitno utopijski cilj postane realno ostvarljiv. U tome je sadržana dijalektika povijesti, kada ona postaje povijesnom dijalektikom. Govoreći manje apstraktno, nismo li mi još prije samo nekoliko decenija bili društvo sposobno zadati si da promišlja pravce razvoja i realizira neke elemente društvenog samoupravljanja, dok su istovremeno u 'razvijenim' zapadnim zemljama manekeni tamošnjih centara moći poput Reagana i Thatcher društvenu imaginaciju upravo svodili na stvaranje uvjeta za neoliberalnu globalizaciju. Lako je reći da je kasnije postalo jasno koji je način društvenog uređenja, od ova dva u latentnom, pa onda i manifestnom sukobu, dobio bitku. No znači li to da je rat, metaforički i stvaran, za način uređenja društva gotov? Ili da, još gore, u promijenjenim okolnostima svi budući ratovi mogu biti samo 'njihovi'? Da primjerice misao prisutna u 'kratkom dvadesetom stoljeću' kako je, ratovima usprkos, oružano nasilje jedne države nad drugom kao sredstvo za razrješenje konflikata apsolutno neprihvatljivo, više ne vrijedi? Ili da u stvarnosti nije nikada ni vrijedila? Da nam, s tim u vezi, više nije neprihvatljiva podjela ljudi i čitavih nacija na subjekte i objekte historije? I da je uzurpacija društvene moći globalnih razmjera sada normalizirana i u svima prihvatljivo, a ne samo razumljivo stanje?

Stvorena je nova situacija – koja se više i ne mora zvati novim svjetskim poretkom – u kojoj je očito kako moć koju je čovjek stvorio ne može biti samo u rukama ma koje posebne nacionalne zajednice ili ma koje posebne društvene grupe, a da to nema katastrofalne posljedice za svijet u cjelini. U doba ne tako davno rasprostranjene vjere u ljudsku prosvijećenost, argumentacija zašto jedna nacija ne može imati pravo monopola na proizvedenu moć ljudi išla je u smjeru kako je ta moć prvenstveno proizvod znanstvenog duha. A znanost je, i pored nejednakog doprinosa pojedinih nacija, ipak nešto univerzalno ljudsko i kumulativno. Rezultat je kolektivnog stvaralaštva cjelokupnog čovječanstva. Zato još manje prava na monopol ima ma koja grupa profesionalnih upravljača, koja u pravilu svoj posebni interes jednostavno identificira s nacionalnim ili čak općeljudskim. I zato je postojanje profesionalne politike – kao od društva otuđene djelatnosti – već odavno štetno i opasno. Pa ta sfera traži stvarnu, ne samo referendumsku, socijalizaciju.

Postalo je dakle suviše opasno i suviše nerazumno biti apolitičan. A pitanje humanizacije međuljudskih odnosa postavlja se ne samo kao problem određivanja krajnjeg dugoročnog cilja – za nas onog komunističkog – nego i kao pitanje puteva i neposrednih ciljeva u današnjici i bliskoj budućnosti. Jer kada određena grupa u društvu, sa svojim vrlo specifičnim interesima, počne da govori u ime cijelog društva, svršeno je s općim društvenim ciljevima, vrijednostima i interesima. Nastaje vrijeme ciničnog uma, u kojemu i samo ovakvo postavljanje problema izaziva podozrenje u mnogih. Društvo počinje gubiti smisao i raspada se na oštro suprotstavljene grupacije, profesije, nacije, rase, sfere društvene svijesti kojima nedostaje integriteta. Ozbiljno misliti fundamentalnu ljudsku emancipaciju znači misliti mogućnosti ukidanja velikih koncentracija političke i ekonomske moći u rukama sve manjih grupa moćnika. Ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i s time povezano ukidanje buržoazije kao klase već je iskušan, a opet nedovoljan početak pravog puta. Nadilaženje politike kao profesije, stvaranje uvjeta u kojima će – naoko lakonskim Lenjinovim riječima iz 'Države i revolucije' – svaka kuharica moći upravljati državom, jedini je način da se ovoj grupaciji onemogući raspolaganje minulim opredmećenim radom, kako se ono danas događa u špekulacijama država i naddržavnih organizacija s javnim dugovima, nabavama, mirovinskim fondovima i čime sve ne.

Gotovo sve suvremene forme otuđenja ljudi – kako su marksisti govorili kroz cijelo prošlo stoljeće, a govorimo i danas – korijene se u postojanju društvenih grupa koje imaju monopol na ekonomsku i političku moć. Iz tog monopola buržoazija izvlači svoje zakonski zaštićeno 'pravo' na eksploataciju, tj. na prisvajanje neplaćenog rada proizvođača. Drugi moment otuđenja, ali i eksploatacije, 'pravo' je vladajućih grupa da odlučuju o društvenim pitanjima, na način svoje političke hegemonije ili čak otvoreno nasilne dominacije. Jer i eksploataciju se može shvatiti dvostruko: prvo, kao situaciju kada produktivnost rada raste brže nego što se povećavaju nadnice, što je jedan od glavnih vidljivih štosova 'uspješnosti' neoliberalne ekonomije na račun radničke klase; a kao drugo, kada u društvu pojedine grupe imaju prihode koji neusporedivo nadilaze vrijednost proizvoda njihove djelatnosti, što je, kao jurcanje globusom za ekstraprofitom, gotovo zadana skrivena bit špekulativnog kapitalizma.

Činjenicu da ogromna većina ljudi na globusu nema stvarnih mogućnosti da učestvuje u odlučivanju o bitnim stvarima, pa i da cijela društva – a sve više i naše – postaju samo materijal za druga društva, možemo prevesti u konstataciju da na svijetu ima vrlo malo demokracije, ali da ona ima dobar PR. Toliki da recimo hrvatski mediji stalno donose vijesti da brojni ljudi ostaju bez materijalnih uvjeta za egzistenciju, što ih ne sprečava u konstataciji da smo mi jedna – ako više i ne socijalna – a ono i dalje stabilno demokratska država.

Kako onda humanizirati svijet? Tako da ćemo racionalno i profesionalno utemeljeno stati na stranu slabih i obespravljenih. No onda humanizam površno svodimo na program pomoći za nadilaženje materijalne bijede, takoreći iskorjenjivanje gladi i nepismenosti. A to su sada nove društveno skrivljene pojave, spram kojih je većina i previše svjesna. Želimo podići ugroženi životni standard masa i spriječiti brutalne forme političkog zatiranja. Sve to može biti značajno, ali sigurno nije najbitnije, jer ne dovodi u pitanje korijene suvremenog društva, pa može biti prihvatljivo i svima koji su zainteresirani za održanje statusa quo. Marx je napisao da biti radikalan znači uzeti stvari u korijenu. A korijen za čovjeka jest čovjek sam. Mi koji smo ubijeđeni kako nam je potrebna mnogo dublja promjena nego što je proširenje brige za slabe i obespravljene, moramo postavljati pitanja na konkretniji i temeljitiji način. Da bismo parirali ekstremnoj dehumanizaciji, koja se stalno događa, potrebna nam je radikalna rehumanizacija, pa i na način teorijskog antihumanizma. A to znači da pomažemo poroditi stanje u kojemu će opet mnogima biti jasno da se realno mogući ciljevi mogu ostvariti jedino zahvaljujući masovnom angažiranju ljudi za utopijske ciljeve.

1/1