>

novosti logo

Kronika Kronika

Radnik je radnik

Početkom ljeta pilana u Blatuši uspostavila je proizvodnju, zaposlila petnaestak radnika i ogrjevno drvo šalje u inozemstvo

Pilana u Blatuši, na samoj granici Banije i Korduna, službenog imena 'Ogrjevno drvo d.o.o.' uz bukove i hrastove trupce, u trešće melje i nacionalnu netrepeljivost. Njen direktor Goran Pavičić, pojma nema tko je od petnaestak djelatnika Srbin a tko Hrvat.

- Važno je da je djelatnik dobar i pošten. O nacionalnosti se ovdje ne razmišlja, pa ako već želite znati što je tko po nacionalnosti, morat ćete pitati njih, kaže ovaj mladi geodetski tehničar i prvostupnik matematike, koji svako jutro iz Zagreba putuje u podnožje Petrove gore kako bi vodio ovu malu pilanu u Blatuši.

- Pilana u Blatuši osnovana je prije desetak godina. Bilo je tu prekida i raznih promjena, no ove godine početkom lipnja ponovo smo uspostavili proizvodnju, zaposlili petnaestak radnika i ogrjevno drvo s naših lagera završava u inozemstvu, uglavnom u Italiji, objašnjava direktor Pavičić.

Pilana 'Ogrjevno drvo' nalazi se između Topuskog i Vrginmosta, nedaleko od zaštićenog botaničkog rezervata, koji je, o čemu su Novosti već pisale, bio izložen nemiloj i nekontroliranoj pljački drvne mase. U šumama Blatuše motorne pile danima su parale veliko šumsko područje sve dok se nije umiješala policija i zaustavila kljaštrenje šuma. O zaštićenom šumskom prostoru u ovoj pilani itekako se vodi računa, pa Hrvatske šume i privatni obrtnici koji za 'Ogrjevno drvo' sjeku drvnu masu, naširoko zaobilaze biljni rezervat. Za svako deblo točno se zna gdje je posječeno.

- Imamo uredne godišnje ugovore o sječi, praktično, za svaki se iver ispostavljaju računi, pa poslujemo bez straha. Plaće isplaćujemo redovito, uredno uplaćujemo doprinose, no posljednjih par mjeseci česti su prekidi sječe zbog kiša i poplava, a potražnja za našim proizvodima je sve veća. Vjerujem da će se uskoro sve stabilizirati. Ovaj posao ima perspektivu jer svakodnevno primamo upite iz Njemačke, Italije i drugih zemalja za isporuku ogrjevnog drveta, pa vjerujem da ćemo se brzo i proširiti, što podrazumijeva i nova zapošljavanja - nada se Goran Pavičić.

Ipak, najveća vrijednost ove male pilane u šumama Blatuše nisu trupci i strojevi, već zaposleni radnici iz okolnih mjesta. Njima je ovdje zarađeni novac jedini izvor prihoda, ali i jedini način da opstanu s svojim obiteljima u raseljenim, zapuštenim selima Banije i Korduna. Povratnik Milorad Jurić iz susjednog Podgorja u rodno selo vratio se nekoliko godina nakon Oluje.

- Imao sam sreću pa smo se i ja i moja supruga zaposlili, no mladima je ovdje vrlo teško ako nemaju posao. Mnogi su zbog toga ostali u Srbiji i kako vrijeme odmiče, sve su manje šanse da će se ikada vratiti. Imaju oni ovdje očevinu, kuće, njive i voćnjake, ali nemaju posla., kaže Milorad, zaposlen kao vozač teškog stroja.

Zagrepčanin Toni Čović pronašao je posao u ovoj pilani pa kao i njegov direktor, svakodnevno iz Zagreba putuje na posao u Blatušu.

- Zapravo nemam neko određeno radno mjesto. Radim sve što treba i što zahtijeva proces proizvodnje. Važno je da je plaća redovna. Uglavnom radimo timski, svi se vrlo dobro razumijemo i poznajemo, a o tome tko je koje nacije ovdje se niti ne razmišlja, a kamoli da se spominje. Svi dijelimo istu sudbinu. Nema se vremena za gluposti i nepotrebna naklapanja, kaže Toni Čović. Kad smo posjetili pilanu u Blatuši, zajedno s Tonijem, na izradi paleta radio je i njegov kolega, povratnik Dragutin Rakas iz Čemernice.

- Vratio sam se u rodnu Čemernicu pet godina nakon Oluje. Radio sam sve i svašta, borio se za opstanak i nekako preživljavao. Živim s majkom i ocem pa je bilo prilično teško. Od kada radim ovdje u pilani, bolje je. Plaća je redovna, a i radna atmosfera je vrlo dobra. Poštujemo jedni druge, čim zapne svi uskačemo, a jedine razlike koje mogu biti među nama, samo su one u visini, starosti, težini ili u nekim navikama. Drugih razlika ovdje nema, niti me je ikada netko pitao što sam po nacionalnosti, kaže Dragutin Rakas.

1/2