>

novosti logo

Piše Dario Grgić

Raštimana trubadurka

Mothers, ‘When You Walk A Long Distance You Are Tired’ (Grand Jury, 2016): Pjesme Kristine Leschper i drugara imaju ozvučenost soničnog bodljikavog praseta

Athens iz Georgije jedan je od najmoćnijih američkih glazbenih gradova, iako ima samo 115.000 stanovnika. Vic Chesnutt, B-52’s, Neutral Milk Hotel, R.E.M., da spomenemo samo one o kojima se pisalo na ovim stranicama. Kristine Leschper je Mothers osnovala kao svoj solo-projekt 2013. godine. U to je vrijeme pohađala umjetničku školu, muvala se gradom, svirala i na koncu uspjela oformiti grupu u kojoj su još Matthew Anderegg na bubnjevima, Patrick Morales na bas gitari i Drew Kirby na gitari. Kristine Leschper je pričala kako je svirati u Athensu istovremeno divno i gotovo nemoguće. Ovaj za američke pojmove omanji grad toliko je upisan na glazbenu mapu da je ondašnje svirače teško ne samo fascinirati, nego ih uopće nagnati da vas poslušaju, osim ako odmah na sebe ne skrenete pozornost. Što je ona u tim prvim ranim solo-danima uspjela i stekla malo, odano sljedbeništvo, predvođeno današnjim bubnjarem grupe.

Mothers su prvi album snimili uz pomoć Drewa Vandenberga, koji je radio s domaćim i okolnim već etabliranim sastavima kao Deerhunter i Of Montreal. Kevin Barnes iz Of Montreala pogurao je Matherse na scenu, pitao ih bi li svirali kao predgrupa njegova sastava. Sve to utjecalo je i na distorzijsku promjenu zvuka Mothersa, koji su se polako počeli približavati posthardcore zvuku, a sama Kristine Leschper počela je kao uzore isticati grupe Hella i Lightning Bolt, kao i Wire, This Heat i Protomartyr, kod kojih joj se svidjela struktura pjesama, koju je počela ugrađivati u svoje pjesme.

I kako to danas zvuči? Kao raštimana trubadurka koja svijetom luta u društvu opakih razbijača, što ne znači da dečki nabijaju kao ludi, nego više kao da padaju na glavu s balkona i razbijaju kosti. Pjesme su oštre, sve imaju ozvučenost soničnog bodljikavog praseta, čak i ispovjednost stihova ne dopušta slušatelju pretjeranu identifikaciju, jer toj ispovjednosti ovako strukturirane pjesme daju naglašeno individualni karakter. Imate povremeno osjećaj, zbog nedisciplinirane discipline (ona zna kamo ide, a to se ne poklapa s vašim očekivanjima), kao da slušate vrlo otvorenoga Dona Van Vlieta oliti Captaina Beefhearta. Kritika ju je uspoređivala i s Angel Olsen, samo što je Olsenova puno konvencionalnija, čvršće usađena u punk sound, dok su Mothers kvrgavi, nelogični, njihova se ljepota krije na disharmoničnim mjestima. Što nije promaklo Howeu Gelbu, koji je Kristine Leschper pozvao da mu se pridruži na stageu nakon što ju je čuo uživo.

Ako je i ispovjedna, iako se sve doimlje kao igranje s formom, onda je u ovakvim okolnostima takva vrsta konfesionalnosti, baš zbog iznevjeravanja obrazaca, što glazbenih, što lirskih (vrlo je direktna), na momente uvjerljivija od istine – imate povremeni osjećaj prolaska kroz crveno na raskrižju. A ujedno sve zvuči kao da je pakirala iznimno tankoćutna osoba, čija nekonvencionalnost nije posljedica potrebe da se prave razmažene parade (a parada je razmažena čak i onda kada se bacate na staklo), nego zaljubljenosti u samu formu drugačijeg izražavanja.

Teško je reći hoće li Kristine Leschper i njezini drugari postići veliku karijeru kakvu su ostvarili doslovno svi spomenuti sastavi i izvođači u ovom tekstu, ali je ona svakako netko koga vrijedi slušati. Premda postoji opasnost da, ogrezli u rutine, poneki slušatelji/ce zapadnu u stanje pobune i poricanja neprijeporne ljepote smještene na podjednako sjajnom kao i neobičnom debitantskom albumu vrlo mudra naslova ‘When You Walk A Long Distance You Are Tired’. Netko tko je svjestan da forsiranje pješačenja izaziva osjećaj isforsiranosti možda zna i sve ostalo. Ona se kreće prostranstvima u kojima su se u međuvremenu izgubili Archer Prewitt, Tortoise i brojni drugi hrabri izvođači, i zasad zvuči kao da nema pojma koji će joj biti naredni korak, a baš tako i treba da bude.

1/1