Novo reagiranje novinara Jerka Bakotina u diskusiji o knjizi "Odlazak u noć", objavljeno online u Novostima 4. ožujka 2024. pod naslovom "Značenje djela određuju sadržaj i kontekst", donosi oprečne i konfuzne ocjene, a kako neke od njih zalaze i u sfere moralnog etiketiranja, mislim da je potrebno da još jednom reagiram. Da bih izbjegla ponavljanja i već izrečene argumente, moj će odgovor biti kratak.
Bakotinove ocjene knjige "Odlazak u noć" sada se kreću od vrlo pozitivnih do vrlo negativnih: ona je za njega "snažno djelo", pa "važna i zanimljiva knjiga, koja pruža dragocjene uvide u prirodu rata, ratovanja i ratnih trauma", ali sam također, po njegovom sudu, "čitatelje dovela u zabludu"; pa onda tvrdi da knjiga čak "do temelja razara tlapnje o 'dostojanstvu Domovinskog rata' što predstavlja nemjerljivu društvenu korist", a pritom sam "kalkulirala sa istinom", "potkopala integritet vrijednog rada" itd. – ne bih znala reći koje je zaista Bakotinovo mišljenje o mojoj knjizi.
Mislim da je osnovni nesporazum sa Bakotinom to što on i dalje "Odlazak u noć" smatra memoarskom knjigom i to ponavlja i u svom drugom reagiranju u Novostima, bez obzira na moja ranija razjašnjenja. Na jednom mjestu čak dokazuje da se radi o "biografskoj cjelini" zato što knjiga "obuhvaća elemente Zakošekovog prijeratnog i poslijeratnog života" (?!). Da se radi o memoarima ili biografiji, to onda ne bi bila više knjiga o PTSP-u i studija psihološkog slučaja, već historiografska istraživačka knjiga koja želi pridonijeti rasvjetljavanju ratnih događaja u Pakračkoj Poljani, a to, još jednom, nikada nije bila moja autorska namjera. U tom smislu, međutim, Bakotin čak cenzurira mogućnost autorskog izbora i navodi da knjigu "ne određuje autorska intencija, nego objektivni sadržaj djela i njegov odnos prema povijesnom, društvenom i političkom kontekstu", a koji je to kontekst odredit će mjerodavno, pretpostavljam, on sam. U knjizi "Odlazak u noć" radi se primarno o psihološkom kontekstu, jer fenomen kojim se knjiga bavi pripada domeni individualne psihologije i opis je psiholoških stanja sugovornika i geneze njegovog posttraumatskog stresnog poremećaja.
Jedini argument koji Bakotin iznosi kao kriterij procjene nevjerodostojnosti knjige je nespominjanje optužnice iz '97. i '98. pa moram ponovo naglasiti: u razgovorima nisam inzistirala na elaboraciji događaja koje moj sugovornik prethodno sam nije spomenuo i koji nisu utjecali na razvoj njegovih psiholoških traumatskih stanja. U tome je ključna razlika između istražnog postupka u pravosudnom smislu, istraživačkog novinarstva, prikupljanja historiografske građe s jedne strane, i metodološkog postupka kakav se provodi dubinskim intervjuom sa osobom dijagnosticiranom s PTSP-om, s druge.
Kad smo već kod epizode koju spominje Bakotin, vrijedi ponoviti da ona nije nikada ušla u daljnju pravnu proceduru iza koje bi slijedio sudski proces s dokaznim postupkom protiv Zvonimira Zakošeka. U svom prvom reagiranju, Bakotin kaže da "prema sudskim spisima koje nam je ustupila Documenta, taksisti Zakošeka nisu prozivali za fizičko nasilje. Peleš izričito tvrdi da ga je on i štitio", a onda uporno, skoro opsesivno inzistirajući, Bakotin ovu optužnicu tretira kao dokaz o Zakošekovoj kaznenoj odgovornosti. Pretpostavljam da su i čitaoci zbunjeni kao i ja.
Bakotin i dalje insinuira svjesno kalkuliranje događajima opisanim u knjizi i tvrdi da sam "veliku priliku da se javno opravdava pružila pripadniku postrojbe koja je počinila brutalne zločine". Nije mi poznato da su svi pripadnici te postrojbe kolektivno proglašeni ratnim zločincima. Ta insinuacija, jednako kao i ona da je moja "selekcija sadržaja" imala namjeru da mog sugovornika oslobodi odgovornosti, veoma je uznemirujuća – i tim olako izrečenim vrijednosnim sudovima i kvalificiranjem, čini mi se, prelazi se jedna važna profesionalna i etička granica.
Da ponovim još jednom, metodološki postupak kojim je nastala knjiga "Odlazak u noć" prati iskustva koja su sugovornika dovela u traumatska stanja, onako kako ih on izriče i proživljava, i prema njegovu odabiru ključnih događaja, a ni Bakotin ni ja ne možemo odlučivati o tome što su za sugovornika bila traumatična iskustva. Historiografskim istraživanjima i traganjima za cjelovitom istinom o ratnim događanjima, kao i propitivanjem hrvatske politike u odnosu na Domovinski rat, bave se drugi istraživači i autori, kao i novinar Bakotin, ali to nije bio predmet moga interesa. Da ne bismo više umarali čitatelje ponavljanjima, mislim da smo i Bakotin i ja izrekli svoje glavne teze i ja bih ovdje završila javnu prepisku, a naravno, novinar Bakotin i ja možemo dijalog nastaviti privatno.
