>

novosti logo

Kultura Kultura

Rijeka vas čeka

Nakon što je izgubila svoj industrijski značaj i nakon što je sustavno zanemarivana i zapostavljana od službenog Zagreba, Rijeka ne smije upasti u iluziju da kultura i EPK mogu riješiti sve nagomilane probleme. Zato je važno ono što će iza EPK-a ostati. A do tada, čestitke za sjajno otvorenje kakvo je, čini se, moguće jedino u Rijeci

Rijeka je tog jutra s dvanaestog kata hotela Neboder izgledala posebno sumorno – sipila je dosadna kiša koju je donijelo jugo, dok su more i nebo imali idealnih osamnaest posto sive. Kod tunela Tuhobić protekla je dva dana sve do Grobnika stajao nepomičan oblak guste magle, dok se Učka s Kvarnera nije vidjela danima. Vizuri grada boju su davali tek tamno narančasti krovovi zgrada s trošnim fasadama. Rijeka kao da je bila mamurna, umrtvljena i teško je bilo zamisliti da će se tog dana morati trgnuti i pripremiti za svoj svečani izlazak – otvorenje Europske prijestolnice kulture.

Želim da ovo bude povijesna godina u kojoj ćemo stvoriti čvrsti temelj za grad koji ne samo što naglo iskoračuje u Evropu, nego toj istoj pomalo umrtvljenoj Evropi daje novi pozitivni poticaj. Jer to Rijeka može – govori umjetnik Damir Čargonja Čarli

Najavljivano godinu dana unazad, kritizirano i osporavano, hvaljeno i nestrpljivo očekivano, kod mnogih je otvorenje dočekano sa skepsom. Dijelom zbog nepoznavanja samog projekta, a dijelom zbog mnogih drugih opravdanih i manje opravdanih razloga: personalne promjene u timu EPK 2020, povremenog izostanka potpuno jasnog komuniciranja detalja projekta s javnošću, nespretnih izjava o čak ‘tri totalitarizma’ koji su obilježili Rijeku, uključujući, naravno, i ‘jugoslavenski totalitarizam’, kao i plasiranja različitih nevjerojatnih teorija zavjere o samom projektu. Zato je ovo otvorenje, osim za Rijeku, bilo posebno važno i za tim ljudi koji su radili na pripremi projekta, njegovoj prijavi i dosadašnjoj realizaciji, predvođenih ravnateljicom tvrtke EPK 2020 Eminom Višnić i gradskim pročelnikom za kulturu Ivanom Šararom.

Prije samog otvorenja, kao svojevrsno moćno zagrijavanje, u riječkom MMSU-u otvorena je izložba Davida Maljkovića ‘S kolekcijom’. Izložbu možemo gledati i kao dobro osmišljenu, pristojnu provokaciju u kojoj je umjetnik kolekciju muzeja izložio na za to specijalno pripremljenom svodu, galeriji u prostoru galerije. Na taj način sama kolekcija publici je izložena kao skladište, zbijeno i nedohvatljivo. Postav se referira na kronični nedostatak prostora koji prati rad ovog muzeja i koji je svojevremeno svoju kolekciju bio prisiljen čuvati na sličan način u starom prostoru, kao i na činjenicu da ovaj muzej još uvijek nema svoj stalni postav.

- Izložba ‘S kolekcijom’ ne problematizira samo muzejsku kolekciju nego i poziciju muzeja i njegov identitet u širem kulturnom i društvenom kontekstu - objašnjava nam kustosica Ivana Meštrov.

- Osmišljena je kao svojevrsni organizam koji postepeno osvaja prostor u fizičkom i sadržajnom smislu i dešava se u sinergiji s gradom. Otpočeli smo s instalacijom Davida Maljkovića, pridružio se i postinternetski pogled na kolekciju Nike Mihaljevića, desila se promjena percepcije zgrade kroz intervenciju Dore Budor zbog koje je mnogo posjetitelja prvi put ušlo u muzej. Kroz izložbeno trajanje očekuju nas različiti tipovi intervencija i interakcija, a unutar izložbe djeluje bar koji možda postane prostor neke nove društvenosti u kvartu. Planiramo i diskurzivni program koji se bavi kolekcijom kroz povijesno-umjetničke, teorijske i društvene valorizacijske okvire. Ugostili smo i program mladog lokalnog nezavisnog radija Radio Roža, što je i tihi mig na recentni gubitak značajnog riječkog prostora za izlagačko djelovanje, Malog salona - dodaje Meštrov.

A gubitak Malog salona, uz Salon Galić vjerojatno jedne od najljepših hrvatskih galerija, prošao je nekako ispod radara šire kulturne javnosti. U galeriju sa sedamdesetogodišnjom tradicijom danas se smjestio studio HRT-a, koji je inače vlasnik prostora na Korzu. Ljepota Malog salona proizlazila je iz činjenice da je direktno komunicirao s javnim prostorom, zauzimajući visoko reprezentativnu lokaciju u samom centru grada kojim inače u potpunosti vladaju komercijalni sadržaji. Sudbina te lokacije još je nepoznata, ali je velika vjerojatnost da bi nakon završetka EPK-a mogla biti pretvoren u kafić ili butik.

Rijeka je naprosto prisiljena biti hrabra, eksperimentirati s granicama onoga što se smatra mogućim s javnim resursima grada. To je dobra polazišna osnova da se s EPK-om pokuša nešto drugačije – smatra Tomislav Medak

Otvorenje EPK-a krenulo je iz skrivene Vodovodne ulice, koja u sebi i danas nosi duh radničkih zora, desetljeća tvorničke buke i žamora radnika nekadašnje Ljevaonice i kovnice Matteo Skull, kasnije Rade Končara, zatim Klaonice, Ljevaonice metala Cussar, Tvornice sapuna Levi & Bianchi. U nostalgičnoj ulici nestale industrije, koju danas nazivamo industrijskom baštinom, na broju 29 nalazi se i jedini živi svjedok slavne prošlosti, Skradin. Nekadašnje mjesto za marendu, a danas tek šarmantna birtija, svoj šarm duguje upravo toj industrijskoj prošlosti. Za Skradin su donedavno znali tek upućeni riječki boemi, ali mjesto je nedavno razotkriveno pa je EPK prošle kišne i sive subote krenuo upravo iz Skradina.

Ondje rade majka i sin. Mirjana je zadužena za segment poslovanja i nadzor situacije iz svog separea, kontrolnog tornja odakle pogled prati svakog prisutnog gosta, a Damir za sektor usluge i odnose s gostima. I to radi uspješno, bilo za šankom ili ispred stola, dok stalne goste na račun kuće nudi čašicom ‘kratkog’.

- Ne znam što vam je čudno da ovdje imamo sva moguća piva, pa i Jelen pivo. Ne znam ni zašto vam je čudno da častim. Ne znam kako je kod vas u Zagrebu, ali to je kod nas jedan najnormalniji običaj i zato mi je baš drago da sa ste došli u Rijeku - nazdravlja uz smijeh Damir s čašicama rakije u ruci. Ispijamo ih na eks i, kao što pisac kaže, onda bi svjetlost.

Kako dan odmiče, do Damira više ne možemo doći. Iz Skradina se čuje jedino zaglušujući žamor, ljudi stoje da bi popili cugu, a kroz prozor i vrata kulja duhanski dim. I dok obilazimo ostala dešavanja toga dana u Rijeci, o čemu do trenutka pisanja ovog teksta već postoje iscrpni izvještaji u drugim medijima, primjećujemo da se život i na dan otvorenja odvija u kafićima. Za razliku od klasičnih mediteranskih gradova u kojima se život odvija na ulici, Riječanima kafići predstavljaju ulicu. Vole i šatore, pogotovo FKK koji je na jedan dan na riječkom Kontu podigao riječki kulturni radnik i umjetnik Damir Čargonja Čarli, koji danas za sebe voli istaknuti da je uspješan ugostitelj. Ne skriva oduševljenje i svojom publikom i otvorenjem.

- Unatoč kišnom nevremenu, čak je i tehnika dobro odradila svoj posao. Što se tiče popratnih programa, Rijeka je opet u svom elementu. Na desetke koncerata riječkih glazbenika svih glazbenih pravaca, ugostitelji koji su se ovog puta pokazali kao vrsni organizatori odradili su posao također na zavidnom nivou. Uglavnom, ovo otvorenje je i veliko ulaganje u budućnost i siguran sam da će ovakvih događaja u budućnosti u Rijeci biti još. U narednih godinu dana od projekta očekujem još veću produktivnost i promjene nekih lošijih stvari koje se sada ne vide. Očekujem dosta rada u hodu, prilagođavanja različitim situacijama, a sve s jednim ciljem: da 2020. bude povijesna godina za Rijeku. Želim da ovo bude povijesna godina u kojoj ćemo stvoriti čvrsti temelj za grad koji ne samo što naglo iskoračuje u Evropu, nego toj istoj pomalo umrtvljenoj Evropi daje novi pozitivni poticaj. Jer to Rijeka može, samo nas treba pustiti - kaže Čarli.

Kulminaciju otvorenja predstavljala je ‘Opera industriale’ koja je akvatorij riječke luke pretvorila u veliku pozornicu. Usprkos kiši, ljudi su iz kafića i domova izašli na ulice i popunili prostor luke, a prava euforija nastala je na kraju opere, uz prve taktove pjesme ‘Bella ciao’ pred dvadesetak hiljada ljudi. Praćena udarcima mašina, zvukom brusilica, horom svih izvođača, bubnjevima, električnim gitarama i završnim vatrometom, naježila je i one najskeptičnije. A Rijeka je zaista ovim otvorenjem odala počast svojoj povijesti i zaobišla slična EPK-otvorenja koja su u drugim prijestolnicama bila lažno glamurozna te prije svega namijenjena elitama i kulturnim menadžerima. Zato na ovom otvorenju Rijeka nije ponudila glamuroznu i uljepšanu sliku svijeta, već sirovo viđenje svega što ovaj grad jeste i što bi mogao postati. U državi u kojoj živimo, EPK projekt koji je osmislila birokracija EU-a predstavlja kompletni underground, dok bi negdje vani bio doživljavan prije svega kao jedan kulturno-avangardni mainstream. Reagiranja udruga veterana, Marijane Petir i Ruže Tomašić na zvijezdu petokraku izloženu na Korzu, na program otvorenja i njihovo shvaćanje kulture govore u prilog tome.

Jedan od mnogobrojnih budućih učesnika programa ovogodišnjeg EPK-a je i filozof Tomislav Medak koji smatra da je Rijeka, nekada najveća jadranska luka, u protekla tri desetljeća devastirana, čime je izgubila veliki dio svoga stanovništva, pa poseban izazov predstavlja očuvanje javne infrastrukture, od kojeg danas profitiraju puno bogatije susjedne općine s manje prireza.

- Rijeka je prigrlila model javno-civilnog partnerstva temeljem kojeg javnim prostorima upravlja zajedno s nezavisnom kulturom, a nakon urušavanja financiranja učinila je korake da barem dio izgubljenog financiranja uloži u programe nezavisnih. Povjerenje koje je dala nezavisnoj kulturi u realizaciji značajnog dijela programa EPK-a zapravo je kontinuitet te brige o cjelini kulture u gradu u kojem kronično nema para. Istodobno, u znatno bogatijem Zagrebu nezavisna kultura tretira se kao trinaesto prase – dovoljno je prisjetiti se zatvaranja Kina Europa, preotimanja Zagrebačkog plesnog centra, zapuštenosti dvorane Jedinstvo ili kontinuiranog smanjivanja financiranja nezavisne kulture u Zagrebu - govori Medak.

Rijeka je i izuzetak kada govorimo o tranziciji devedesetih, kada je kulturni sustav predan nacionalističkom i stranački podobnom sustavu, a naš sugovornik smatra da su dolaskom liberalnijih strujanja nacionaliste zamijenili uspješni menadžeri koji politički ne talasaju, što je posebno u Zagrebu dovelo do beznačajnosti institucionalne kulture poput MSU-a ili KIC-a koji vode ljudi koji su zbog svog napredovanja postali politički poslušnici Milana Bandića.

- Rijeka je naprosto prisiljena biti hrabra, eksperimentirati s granicama onoga što se smatra mogućim s javnim resursima grada. To je dobra polazišna osnova da se s EPK-om pokuša nešto drugačije. Kultura i umjetnost izgledno ne mogu promijeniti ekonomske uvjete. Primjerice, kreativne industrije ne mogu biti osnovom razvoja sredine tamo gdje nema sustavne politike razvoja industrija koje trebaju produkt-dizajnere, grafičke dizajnere, arhitekte. No EPK je nastao iz pokušaja da se stvari ne prepuštaju propadanju i da se one moraju mijenjati. Onima koji rade projekt sigurno je jasno da okviri koji se moraju mijenjati nadilaze razmjere jednog grada. Pa ipak, kultura i umjetnost mogu pomoći u tome da se mijenja sve ono što se smatra zdravorazumski dobrim i pravednim društvom. Mogu pomoći u tome da se okvir društvenog razvoja postavi na drugim osnovama. Dovoljno je pogledati aktivnosti koje se pripremaju u sklopu programa Dopolavoro u kojem imam priliku sudjelovati, a koji se bavi pitanjima kao što su: kakvo je to društvo u kojem nadnički rad više nije primarni vid integracije društva? Kakvo je to društvo u kojem je rad socijalne reprodukcije i skrbi za sve njegove članove pretpostavljen produktivizmu i profitu? Kakvo je to društvo koje svoju sredinu i okoliš vidi kao zajedničko dobro? Nadam se da će program EPK-a upravo te pomake u granicama onoga što se smatra mogućim dosljedno slijediti i približiti svim Riječanima - zaključuje Medak.

Kao generator najvećeg kulturnog projekta u Hrvatskoj, s budžetom od 30 milijuna eura, EPK je jedinstven europski projekt koji pokreće velik broj događanja, pogotovo kada govorimo o jednoj državi na samoj periferiji Europe. Pred nama se nalazi novih godinu dana u postindustrijskom gradu koji teško da može biti spašen isključivo kulturom. Rijeka, nakon što je izgubila svoj industrijski značaj i nakon što je sustavno zanemarivana i zapostavljana od službenog Zagreba, u praktičnom infrastrukturnom i političkom smislu, što se još jednom vidjelo kroz nedolazak premijera Andreja Plenkovića na svečanost, ne smije upasti u iluziju da kultura i EPK mogu riješiti sve nagomilane probleme. Zato je važno ono što će iza EPK-a ostati. A do tada, čestitke za sjajno otvorenje kakvo je, čini se, moguće jedino u Rijeci.

1/3