Ekonomija ljetnih glazbenih festivala posljednjih petnaestak godina progutala je klasične koncerte jer je, uz odavno prihvaćen kolaps fizičke prodaje i ne toliko svojevoljni prelazak na streaming iz prve u drugu dekadu ovog stoljeća, riječ i o nekoj vrsti glazbenog fast fooda koji se savršeno uklapa u eklektični svežderski duh postinternetskog doba. Koliko god festivalske ulaznice bile skupe – a u pravilu jesu – one su i dalje višestruko jeftinije od zbroja samostalnih nastupa pojedinih izvođača. Stoga je na festivale najbolje gledati kao na praktičnu, kondenziranu verziju klasičnog koncerta idealnu za upoznavanje s izvođačem ili jednostavno križanje s popisa želja.
U ovaj opis se manje-više besprijekorno uklapa i prošlotjedno, šesnaesto izdanje festivala INmusic. Tri dana (što je dan manje u odnosu na prošireno, četverodnevno izdanje iz postpandemijske 2022.) na jarunskom Otoku mladosti još jednom su pokazala, ne samo zbog umornih nogu, da bi ovaj festival bolje funkcionirao u kraćoj, ali intenzivnijoj varijanti. Koliko je god s jedne strane dobro da se izvođači na tri glavne pozornice praktički uopće ne preklapaju, toliko bi preklapanje žanrovski različitijih izvođača omogućilo dinamičnije iskustvo u kojem ima manje mjesta za prazan hod. Ipak, izgledi za tako nešto na INmusicu su malo vjerojatni ili bolje rečeno nikakvi, s jedne strane zbog strukture lokacije koja ne ostavlja previše prostora za razdvajanje buke s različitih pozornica, a s druge zbog primarne orijentacije festivala na što atraktivnijeg headlinera svake večeri, što je smjer koji je istaknuo i osnivač festivala Zoran Marić u nedavnom intervjuu Telegramu.
Dok su se ranijih godina domaći izvođači doimali kao fusnote programa, ove godine su privukli zavidnu publiku unatoč dnevnim terminima i inozemnoj konkurenciji. Čega je to rezultat, teško je reći, no trend je primjetan i čini se teško zaustavljiv
S komercijalnog gledišta, takav je pristup lako razumjeti. Drugog, ujedno i najkišnijeg dana nastupio je Hozier, daleko najveća i najaktualnija glazbena zvijezda ovogodišnjeg izdanja. Istina, Keanu Reeves je vjerojatno najslavnije ime koje je ikad stupilo na jarunsku pozornicu, no njegov bend Dogstar teško da se može opisati ičim osim pridjevom hobistički, a njihov nastup predstavlja prije svega izvrstan PR za festival(e) na kojem nastupaju. Tako su tog utorka sve ostale lokacije osim glavne pozornice i njene bliže okolice zjapile sablasno prazne, dok su se tisuće posjetitelja tiskale gledati popularnog Irca kojeg cinici i glazbeni snobovi pogrešno nazivaju čudom jednog hita zbog njegovog desetak godina starog megahita "Take Me to Church". Organizatore je kod bukiranja popularnog irskog kantautora malo pomazila i sreća, jer je od najave festivala do njegovog održavanja singl "Too Sweet" postao ogroman hit, došavši nedavno i do vrha Billboardove Hot 100 ljestvice singlova, pa se i on sam pohvalio da se u trenutku održavanja INmusica nalazio na vrhu najemitiranijih pjesama na hrvatskim radiostanicama. Njegov radiofonični, umiveni, ali uz pratnju mnogočlanog benda raskošno izvedeni blues rock s lakoćom je dolazio do publike koja je zborno pjevala većinu repertoara, a eksplicitni poziv za prekid rata u Palestini možda i može cinično biti protumačen kao izigravanje aktivizma, ali je opet daleko više od maglovitog spominjanja rasta fašizma na koji su prethodne večeri upozorili pomalo umorni miljenici zagrebačke publike The National u najavi "Fake Empire", inače pjesme istaknuto korištene u prvoj predsjedničkoj kampanji Baracka Obame.
Hozierov nastup tako je ispao utjelovljenje svojevrsnog paradoksa višegodišnjeg djelovanja ovog festivala. Često kritiziran zbog pretjerane orijentiranosti na izvođače čiji je rok trajanja prošao ili je pred istekom, INmusic je tijekom dvadesetak godina doveo zavidan broj izvođača koji su u tom trenutku bili na kritičkom i/ili komercijalnom vrhuncu, kao što su Franz Ferdinand, LCD Soundsystem, Lily Allen, Arctic Monkeys, The Black Keys, Florence + The Machine i drugi. S druge strane, kao i prijašnjih godina, lineup je izgledao pomalo "improvizirano", što je rezultat spomenute strategije njegovog građenja oko glavnog izvođača večeri, dok se ostatak programa vjerojatno popunjava po principu slobodnih datuma u turnejama. Tome nesumnjivo doprinosi i održavanje festivala tijekom radnog tjedna, koje ide na ruku ponajprije organizatorima i izvođačima, pa tek onda domaćoj publici koja je time lišena komoditeta, ali je "nagrađena" zasigurno povoljnijom cijenom ulaznice od one koju bi platila da se festival održava vikendom. Takav organizacijski pristup rezultira eklektičnim kombinacijama izvođača pa su tako posljednju večer na glavnom stageu zatvarali norveški elektroničari Röyksopp, a potom The Smashing Pumpkins, titani alter rocka devedesetih, čiji je glasni, pomalo ridikulozni i hitovima krcat set u najboljem smislu utjelovio opis bendova s isteklim rokom trajanja.
Takvim zabavnim, pa i šarmantnim kombinacijama INmusic se uvijek nađe između velikih vikend festivala za masovnu publiku i manjih boutique festivala užeg žanrovskog i stilskog fokusa. Sudjelovanje u programu Europavox, namijenjenom europskoj glazbenoj "razmjeni", i praksa dovođenja mladih, uglavnom britanskih izvođača, definitivno doprinose osjećaju želje za pažljivijim kuriranjem i praćenjem specijaliziranih scena nezavisne gitarske glazbe ili world musica. Čini se da je ove godine ta praksa, ne krivnjom organizacije, donijela tek polovične rezultate, s obzirom na to da su bendovi poput Bar Italia ili Squid blago razočarali unatoč vrlo solidnim studijskim albumima, dok su se pak istaknuli odlični londonski afro funk kolektiv Ibibio Sound Machine, čiji je energični nastup koncentriran oko iznimne vokalistice Eno Williams, kao i Lenhart Tapes, iznimni etno noise projekt Vladimira Lenharta, čiji je zvuk još luđi i šokantniji nego na studijskim ostvarenjima.
U vrlo pozitivna iznenađenja ubraja se i eksplozivni, poprilično popunjen nastup mladog irskog benda Sprints drugog dana festivala na Hidden stageu u kasnih jedan poslije ponoći. Ta se lokacija već predpandemijskih godina pokazala kao skrivena duša festivala – ako zbog ničeg drugog, a onda zbog toga što njen skučeni prostor najviše podsjeća na klupsko iskustvo, pa se na njemu najčešće daje prostor malim i/ili domaćim bendovima. Dok su se ranijih godina festivala domaći bendovi doimali kao fusnote programa, ove godine su izvođači poput laptop pop punk atrakcije IDEM, fuzijskog benda nemanja ili vedeta Supervala, festivala mladih bendova, kao što su D. i Željezne pilule, privukli zavidnu publiku unatoč dnevnim terminima i inozemnoj konkurenciji. Je li to rezultat tako često spominjanog bujanja domaće underground scene, bolje komunikacije s publikom, nedostatka sustavne koncertne ponude manjih inozemnih bendova uzrokovane povećanjem troškova turneja ili nečeg četvrtog, teško je reći, no trend je primjetan i čini se teško zaustavljiv.
Konačan dojam festivala blago je pozitivan. Unatoč nekim, blago rečeno, bespotrebnim organizacijskim odlukama – primjerice, inzistiranju na jednokratnim plastičnim čašama i naplaćivanju dva eura naknade za narukvicu za plaćanje hrane i pića – cijena od nešto preko sto eura za trodnevnu ulaznicu (u pretprodaji su bile i povoljnije), u vremenima kad one za samostalne nastupe većih inozemnih imena nerijetko dosežu cijene od 80 do 130 eura, djeluje kao poprilična bagatela. Na koncu, na vama je da procijenite je li vam repertoar dovoljno zanimljiv i vrijedan vašeg novca, vremena i udobnosti.
