Rui Cóias, jedan od najistaknutijih portugalskih pjesnika, privukao je pažnju kritike i čitatelja već prvim knjigama poezije, "A Função do Geógrafo" (Funkcija geografa) i "A Ordem do Mundo" (Poredak svijeta) koja je proširenom izdanju objavljena u izdavačkoj kući L' Harmattan pod naslovom "L'ordre du monde".

Njegova knjiga poezije, "La Nature de La Vie" (Priroda života) tiskana je u dvojezičnom portugalsko/francuskom izdanju, a za knjigu pjesama "Europa", u koju je uvršten ciklus o Prvom svjetskom ratu u Francuskoj, dobio je stipendiju francuskog Ministarstva kulture i komunikacije.

Njegova je poezija prevedena na španjolski ("Las Márgenes Sombrias"/Sjenovite margine), nizozemski ("Laat de stilte"/Dopustite tišinu) i makedonski jezik ("Европа и други песни"/Europa i druge pjesme). Povod za ovaj razgovor je temat o Balkanu, objavljen početkom ove godine, što ga je Rui Cóias priredio za časopis i portal za međunarodnu poeziju Verseville.

Vaš uvodni esej u tematu časopisa za poeziju Verseville naslovljen "Balkan, geografija, memorija, poezija" započinje pitanjima i dvojbama. "Nije lako odrediti sliku Balkana", napisali ste, a zatim se u propitivanju postupno pojavljuje ova, nazovimo je tako, regija na golemom prostoru od Slovenije i Mađarske do Albanije i Grčke, i jednako vrtoglavom vremenskom rasponu od Ovidija do suvremenih pjesnika i umjetnika. Možete li za početak pojasniti vaš interes, pa i fascinaciju Balkanom?

Europa je, paradoksalno, u meni uvijek budila taj osjećaj udaljenosti. Udaljenosti kao vremenske, geografske i povijesne čežnje. Rekao bih da je Europa oduvijek bila i bit će moja sudbina, okupira me kao što se netko cijeli život bavi proučavanjem jednog autora ili filozofa. U Europi su oduvijek postojali posebni krajevi, a mene su privlačila udaljena područja iza planina, Balkan koji je razdvaja od Azije.

U nama uvijek lebdi zamisao da smo se na Balkanu zatekli u rubnom vremenu, da smo između povijesnih razdoblja i možemo sagledati kraj jednog i početak drugog razdoblja. Ili granicu između carstava, krajinu koja se, kao i čovjekova narav, mijenja tijekom stoljeća

Na početnim putovanjima po Balkanu, meni koji dolazim s drugog, Pirenejskog poluotoka na suprotnom kraju Europe, bio je to skriveni svijet, možda i zbog pomnog čitanja putopisa Rebecce West, "Crno janje i sivi sokol", kao i prvih knjiga koje sam pročitao o Balkanu, Andrićeve "Na Drini ćuprije", Kaplanovih "Balkanskih duhova" i Matvejevićevog "Mediteranskog brevijara". Od Matvejevića, iz njegove filozofske, poetske i geografske rasprave o Mediteranu prepune sjećanja i prizora Balkana, saznao sam za obale i luke, Hercegovinu i Vojvodinu, za vjetrove u Grčkoj i kišu u zagrebačkim parkovima. Nezaboravan je osjećaj lakoće i ispunjenosti kad sam u mladosti sa suprugom u suton lutao pustim cestama po Dalmaciji i Istri.

Čitajući zatim tekstove Tonyja Judta o iscrtavanju granica srednje Europe, razmišljao sam gdje bi bile granice Balkana. Na jednom putovanju, prešli smo cestu iznad Kotora i s juga krenuli po Bosni sve do Sarajeva, gdje smo stigavši kasno navečer začuli pjesmu mujezina koja se širila po okolnim brdima, pozivajući nas odnekud duboko u nama te smo kao u zrcalu gledali kako protječu naši životi. Melankolične balkanske pjesme nazivaju se sevdalinke, po terminu iz arapske poezije u značenju nedostatka, odsutnosti, iz kojeg također dolazi portugalska riječ saudade.

Fascinaciju Balkanom bitno određuje koncepcija granice, granice kao sudbine i realnosti, kao geografske i mentalne točke. A to sam povezao s fukoovskom idejom o mreži preklapanja, sličnostima između krajeva i njihovih obilježja, ozračju povezanosti jer ih uspoređujemo i u tome uvijek iznova nalazimo posebno mjesto, okvir ili ponavljanje drugog – dakle, naš prijašnji ili naknadni odraz.

To je, za mene, dublje značenje granica. Balkan je onda mogućnost istraživanja naših identiteta na putovanjima po tim krajevima ispunjenim našim sjećanjima. Možda zbog toga obale Hvara, ceste u Makedoniji i Albaniji, krševite planine sjeverne Grčke i pravoslavni manastiri u Srbiji zajedno ocrtavaju sjenu našeg lica, u njima shvaćamo naše osobne sudbine i naposljetku protok povijesti. Dubinski identitet Balkana potaknuo me je na ova razmišljanja, jer nije li ljepota putovanja zapravo u projekciji naše konačnosti i smrtnosti?

 

Gdje Balkan počinje i završava?

Također ste u uvodu pisali o "čudnom biću" koje "lebdi u nama" i "konstituira Balkan". O kakvom se procesu tu radi?

A što je zapravo Balkan? Gdje započinje i gdje završava? Što su za nas koji živimo na krajnjem zapadu Europe ta područja koja nas prenose na daleka mjesta u vremenu i prostoru? Kao da iznad nas struje sjećanja, onaj protok svijest o kojem je pisao Bergson. Katkad to nije samo prizor i slika pred nama već egzistencijalni ili psihološki obzor koji obuhvaća unutrašnje i izvanjsko.

Balkan je često u mojim čitanjima i putovanjima ta igra sjena i odraza. Mogu li se melankolične i mračne pjesme o progonu i smrti, koje smo čuli i koje nas uvijek prate, pronaći ne samo kod slavenskih naroda nego i dalje na istoku u Aziji? Ostavlja li Balkan u nama trag oproštaja, brodoloma na obali na koju smo se nasukali ne vjerujući u povratak? Možda svoja tijela ostavljamo posvuda gdje smo bili, kao da smo ondje živjeli i dočekali smrt. Kako shvatiti da nešto više ne postoji, izgubljeno je i daleko, pretvara se u odjek, odjek koji upravo sad čujemo?

U razmišljanjima o Balkanskom poluotoku iz moje udaljenosti pojavljuje se neka tajna bliska onoj za kojom su u Otomanskom Carstvu, po krajolicima istoka, tragali zapadnjački putnici i pjesnici krajem 19. i početkom 20. stoljeća. S druge strane, u nama uvijek lebdi zamisao da smo se na Balkanu zatekli u rubnom vremenu, da smo između povijesnih razdoblja i možemo sagledati kraj jednog i početak drugog razdoblja. Ili granicu između carstava, krajinu koja se, kao i čovjekova narav, mijenja tijekom stoljeća.

Kao u filmovima Thea Angelopoulosa, Balkan ima kadencu s kojom je prošlost, pa i naša osobna, živa, ritam sudara krajeva i jezika kad iz katoličkog ulazimo u pravoslavni i islamski svijet, u fragmentiranu ukupnost zvukova i ljudi, propuštenih i ostvarenih susreta. U putovanju koje uvijek prati taj spori, recitativni ritam ponekad imamo ulogu geografa i hodamo iz doline prema planinama, iz dina i šuma dolazimo na sunčane otoke ili u gradove Vlaške, kad se krajolici i misli kristaliziraju po cestama sjećanja, u mjestima koja pokušavamo zadržati dok protječu. Traganje nikad ne prestaje, dok stojiš na nekom mjestu, željezničkoj stanici, popodne na cesti, u nekoj kući dok šuma tone u tamu. Ove nas slike, žive i prisutne na Balkanu, uvijek progone, u njima se to treperavo biće, kao što je rekao Borges, urezuje u naše lice.

Povijest Europe je povijest melankolije, prelaska granica, putovanja po sunčanim i krvavim predjelima, to su vojne bolnice, rat kao slika vremena, Breughelove slike, glazba i fotografije, zablude i sutoni, kao u nekoj velikoj elegiji, utočište izgubljeno na cestama po kojima se krećemo, a prije svega ono što gubimo

Čini se da se u promatranju Mediterana s drugog kraja, na rubu Pireneja, pojavljuju neke druge "daleke dubine" i svjetovi, predodžbe o "ruševinama" i "izvorima", kako ste napisali. Spominjete Waltera Benjamina, koji kaže da, poput putnika koji su u 19. stoljeću posjećivali Konstantinopol, oni koji dolaze izvana sve to zapravo ne mogu vidjeti.

Mjesta na kojima smo bili obilježavaju naš život. Možda je smrt ono što sve spaja, jer je sve međusobno povezano. A to je osnovna zamisao u mojim knjigama. U vezi moje knjige "Las Márgenes Sombrías", koju sam objavio u Meksiku, kritika je upravo to zamijetila, to pitanje i vezu putovanja i smrti, kako je sve povezano nevidljivim linijama, usporednim točkama, kao da su svi događaji iz života okupljeni na jednom mjestu, a ovdje je to Balkan. Što preostaje kad sve drugo nestane?

Zar se na svojim putovanjima i mjestima koja smo vidjeli ne suočavamo sa svojim ponorima i suprotnostima? Jedan dan, sada je to prošlost, pamtim zbog zavoja rijeke i vlaka koji ocrtava taj zavoj, a doživljen je kao najljepše mjesto i granica. Uz rijeke Savu i Drinu prisjećam se Tagusa u Portugalu, godinama kasnije jednog zagrebačkog parka i zatim spore plovidbe uz grčke otoke o kojoj smo razmišljali u Kavali, čekajući odlazak na istok. To je skica sjećanja, uvijek nedovršena. Uvijek je u njoj neki budući oblik i stoga sjena propasti, razvalina. Na tome se zasniva ono za što možemo reći da je lijepo, što predstavlja ljepotu, kao što je rekao John Ruskin, a to je i središnja zamisao u knjigama W. G. Sebalda.

Ljepota nije savršena, već nestaje, blijedi, naziremo je obavijenu melankolijom nestanka. O tome je pisao Orhan Pamuk u knjizi "Istanbul", u kojoj je opisao turski húzun (melankoliju). Ljepota je nasumična, slučajna, pojavljuje se ondje gdje trava raste pokraj trošnih zidova džamije, u zapuštenim kvartovima, uz ruševine gradskih zidina, a njihove stanovnike zacijelo pritišće siromaštvo i nemoć.

Hoću reći, morate biti Benjaminov "stranac" među tim ruševinama da uvidite njihovu melankoliju, kao što su putnici htjeli osjetiti ozračje istoka u Konstantinopolu. Možda i ja griješim u vezi Balkana, s obzirom na to da su na moje viđenje bitno utjecali književnost, poezija i film. I moje shvaćanje rata sigurno je drugačije nego za one koji su ga proživjeli. Benjamin tvrdi da se ljepota ruina mijenja ovisno o promatraču, premda se također potpuno slažem s Ruskinom.

 

Višestrukost Europe i Balkana

Za vašu knjigu pjesma "Europa" kritičari su rekli da je obuhvatno razmatranje koncepcije i granica Europe koja se postupno razotkriva. Poput Balkana, a to je od brojnih ideja o Europi, Europa kao takva, u mnoštvu slojeva, kao u vašem spoju upečatljivih metafora, o sudbini i kartografiji. Je li takva i danas kad su podjele u Europe na sjever i jug, na istok i zapad, vjerojatno najvidljivije i najdublje?

Knjiga "Europa" je razmišljanje o sjećanju, povijesnom i osobnom, o idejama granice i gubitka, o nestajanju i vremenu, ljubavi i smrti. U stvarnosti, sve je povezano, naša veza s poviješću živi u slikama koje su nam već usađene. Međutim, istina nije u navodno velikim događajima i povijesnim analima, već se pronalazi u detaljima, na spojevima, u prašini i vjetru koji brazda brda i šiba kuće. Istina je u onoj kući na kraju ulice za koju nitko ne zna, o kojoj Rilke govori. Stoga realnost nije logična; povezana je s marginama vremena, s onim što ne shvaćamo, kao obavijena maglom koja struji iznad krošnji.

Sebald je upitao zbog čega vrijeme na jednom mjestu stoji i blijedi, a drugdje nezaustavljivo juri naprijed. Postoji nekoliko Europa, ideja o Europi. Gotovo je nemoguće odrediti njene geografske i povijesne granice, kao što je neodrediv početak i kraj srednje Europe ili kartografski okvir Balkana. Važna je dimenzija unutrašnjosti, poistovjećivanje s mjestom – u tom smislu postoji ideja o Europi, kao i, naprimjer, o Balkanu. Kriza kroz koju prolazimo također je kriza naše sposobnosti viđenja povijesti, a jedan je od uzroka i naša hiperaktivnost.

Kritičar i prevoditelj Richard Zenith, koji je napisao utjecajnu biografiju Fernanda Pessoe i preveo mnoge njegove knjige, kaže je da vaša poezija golemi teritorij po kojem putujete i stvarate poveznice bez iluzije da je moguće objasniti poredak svijeta. Drugi kritičari smatraju da je vaša poezija meditativna, ali zamijetio sam afirmaciju konkretnog iskazanu činjenicama, u vrlo jasnim dojmovima i situacijama gdje se prelamaju osobna i kolektivna iskustva.

Mislim da uvijek pišem istu knjigu, iste pjesme – kao da te knjige sačinjavaju i razvijaju jednu temu, jednu zamisao. U biti, uvijek govorim o istoj stvari: i vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo prisutno je u vremenu budućem, kao što je rekao T. S. Eliot. Putovanje je važno u mojim knjigama, krajolici potiču na kontemplaciju o prirodi i njenom bitnom utjecaju na čovjeka, a rekao bih da je to stanoviti moderni odjek romantizma. U pozadini nekih mojih pjesama su staze, jezera i ravnice u hladnim tonovima, vjerojatno pod utjecajem meni važnog pjesnika Goeffreyja Hilla, kao i velikog, nedavno preminulog portugalskog pjesnika, Nuna Júdicea.

Prošlost, sadašnjost i budućnost ista su dimenzija, složena, zgusnuta, eliptična, kao i naši životi. Reference koje ste spomenuli čitateljima će možda poslužiti kao mentalna skripta za nova mapiranja u pjesmi u zajedničkom razmišljanju povodom geografskih citata. Zbog toga pjesme traže konkretnost, situacije i događaje iz prošlosti. Povijest Europe je povijest melankolije, prelaska granica, putovanja po sunčanim i krvavim predjelima, to su vojne bolnice, rat kao slika vremena, Breughelove slike, glazba i fotografije, zablude i sutoni, kao u nekoj velikoj elegiji, utočište izgubljeno na cestama po kojima se krećemo, a prije svega ono što gubimo.