Predsjednik Centra za liberalne strategije iz Sofije Ivan Krastev objavio je 21. februara 2018. godine u londonskom Guardianu kratku, zanimljivu analizu neophodnosti brzog i sveobuhvatnog odgovora Evropske unije izazovu izbijanja nove ozbiljne krize na Balkanu. Krastev upozorava da je, iako labava, reafirmacija perspektive članstva država regiona u Evropskoj uniji dobrodošla, ali da Rusija, Kina i Turska mogu kreirati nestabilnost. Uz ocjenu da Ankara pokušava izgraditi svoj uticaj na muslimanske zajednice na Balkanu, a Moskva koristi svoj prestiž među pravoslavcima u regiji, Krastev postavlja pitanje: mogu li Rusija i Turska koordinirati svoju politiku na Balkanu, kao što pokušavaju učiniti u Siriji?
Vladajuća bošnjačka oligarhija sa uživanjem prati sve otvorenije, sve češće i sve glasnije zapadne poruke Srbiji, po kojima neće još dugo moći ‘sjediti na dvije stolice’ - zapadnoj i ruskoj. No, Izetbegović kao da nije svjestan da i Bošnjake čeka ista poruka, ali sa puno nestpljivijim ukazivanjem na neprihvatljivost ‘turske stolice’
Iako Krastev ne nudi odgovor na ovo pitanje, ono zasigurno predstavlja jedno od najintrigantnijih i najvažnijih pitanja posebno za Bosnu i Hercegovinu. Historija ove države ne nudi razloga za optimizam ako joj je sudbina da ponovo bude poprište svjetskih i regionalnih ratova, sukoba velikih sila i velikodržavnih ambicija Srbije i Hrvatske: tu su pucnji Gavrila Principa bili okidač za izbijanje Prvog svjetskog rata, tu je odlučena sudbina jugoslovenskog antifašističkog otpora u Drugom svjetskom ratu i tu su raspadom Jugoslavije i agresijom Srbije i Hrvatske ponovo ušli u modu genocid, koncentracioni logori, masovni ratni zločini, etničko čišćenje, fašizam, trijumfalni nacionalizam, kao i reislamizacija, selefizam i desekularizacija države.
Otuda je prosto neobjašnjivo da ni u akademskoj, ni u medijskoj sferi u Bosni i Hercegovini do danas nije razmatrano važno pitanje ozbiljnih posljedica eventualno uspješnog koordiniranja politika i odnosa Rusije i Turske prema Bosni i Hercegovini. Moguće je da objašnjenje ovog apsurda leži u činjenici da vladajuće srpske i bošnjačke oligarhije u Bosni i Hercegovini svoj ključni vanjskopolitički, strateški oslonac već godinama imaju u Vladimiru Putinu i Taipu Erdoganu, u Moskvi i Ankari.
Onoliko dugo koliko je Turska gajila ambicije o članstvu u Evropskoj uniji, bošnjačko oslanjanje na nju bilo je svrsishodno sa stanovišta vlastitog cilja – integracija u NATO i Evropsku uniju. No, od trenutka kada je Erdogan digao ruke od Evrope, dijelom i zbog često ponižavajućeg tretmana Turske u pregovorima o članstvu, te otkad vojnu strategiju usklađuje sa Rusijom a ne sa Amerikom, interesi turskog lidera i Bošnjaka se – ne poklapaju. Ovo je činjenica i nju ne može osporiti niti jedno od različitih tumačenja amaneta u kojem je, po navodu njegovog sina, Alija Izetbegović ostavio Bosnu i Hercegovinu turskom lideru Erdoganu.
S druge strane, najčvršće rusko uporište na Balkanu već godinama nije Beograd, već Banjaluka. Dok i ozbiljni analitičari dvoje da li Aleksandar Vučić vozi Srbiju prema Evropi držeći upaljen žmigavac za skretanje prema Moskvi ili, pak, vozi zemlju prema Rusiji blinkajući prema Briselu, u Republici Srpskoj nema dileme: između riječi i djela Milorada Dodika nema nikakvog nesklada kada je u pitanju apsolutna opredijeljenost ka Rusiji.
Naizgled suprotni proklamovani interesi kada su u pitanju stavovi Izetbegovića i Dodika prema Evropskoj uniji, Nato savezu i Rusiji godinama su izvor unutarnjih međunacionalnih i političkih konflikata u Bosni i Hercegovini i permanentne opstrukcije u funkcioniranju državnih institucija. Pri čemu je Dodikov stav puno ‘pošteniji’: između njegovih riječi i djela nema nesklada, on čini sve da spriječi euro-atlanske integracije zemlje i aktivno se priprema i za rat ukoliko bude neophodan da ostvari cilj. S druge strane, Izetbegović verbalno jeste za integracije države i protiv njene podjele, ali njegova korumpirana, nekompetentna i neefikasna vlast snosi najveću odgovornost što je Bosna i Hercegovina svedena na rang Kosova kada je (prosperitetna, evropska) budućnost u pitanju. Otuda bi podudarnost odnosa Moskve i Ankare prema Evropskoj uniji i potencijal koji to savezništvo nosi kada je u pitanju približavanje vladajućih bošnjačkih i srpskih politika u Bosni i Hercegovini mogli biti reklamirani marketinškim sloganom za nekada popularno paramedicinsko sredstvo kosmodisk: ‘Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole’!
Vladajuća bošnjačka oligarhija sa uživanjem prati sve otvorenije, sve češće i sve glasnije zapadne poruke Srbiji, po kojima neće još dugo moći ‘sjediti na dvije stolice’ – zapadnoj i ruskoj. No, Izetbegović kao da nije svjestan da i Bošnjake čeka ista poruka, ali sa puno nestrpljivijim ukazivanjem na neprihvatljivost ‘turske stolice’. To što se zapadne poruke srpskim i bošnjačkim liderima o neophodnosti strateškog izbora i orijentacije i vremenski ne poklapaju, rezultat je činjenica da je Rusija veća prijetnja po Zapad od Turske, te da je srpski potencijal za izazivanje sukoba na Balkanu veći od bošnjačkog. Osim toga, razlog je i činjenica da Turska ipak nije u prilici da zaprijeti Izetbegoviću na način na koji je to učinio Sergej Lavrov Aleksandru Vučiću – ukrajinskim scenarijom u Srbiji kao odgovorom na ‘izbor pogrešne stolice’.
Rusija i Turska ulažu puno napora da koordiniraju svoje strateške ciljeve u Siriji. Ide im teško, zato što je jedan od osnovnih ciljeva – očuvanje vlasti predsjednika Bashara al-Assada – dijametralno suprotan. No, puno im bolje ide kada se radi o međusobno usklađenim vojnim akcijama i to zato što su žrtve sada uglavnom Kurdi (koji su dali ogroman doprinos porazu Islamske Države, a sada su ostavljeni i od Amerike i od Rusije na nemilost Erdoganu).
Zato ovdje valja postaviti pitanje: šta je, po uzoru na njihovo savezništvo u Siriji, za interese Rusije i Turske najpovoljnije moguće rješenje ustavne krize u Bosni i Hercegovini? Da li je to demokratska, jedinstvena Bosna i Hercegovina na čvrstom kursu što brže integracije u Nato savez i Evropsku uniju? Ili je to stvarno (i(li) formalno) etnički podijeljena država, sa teritorijama na kojima suvereno, po modelu njihovih pokrovitelja, vladaju Milorad Dodik i Bakir Izetbegović?
Hoće li Bosna poslužiti Erdoganu u sukobu sa Evropom na način na koji Jemen služi saudijskom princu Mohammedu bin Salmanu u obračunu sa Iranom? Hoće li Republika Srpska postati najzapadnija ruska baza u Evropi, Putinov ‘nepotopivi nosač raketa’ u mekom trbuhu evropskog kontinenta, njegova ‘evropska Latakija’ (ruska vojna baza u Siriji)?
Evropa ne počinje, nego završava tamo gdje se u džamijama nakon džume uče molitve za uspjeh turske vojske u vazdušnim napadima na Kurde; ne počinje ni tamo gdje Milorad Dodik Abhaziju i Južnu Osetiju doživljava kao ideal odnosa Republike Srpske sa Rusijom.
I zato politike Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića svakoga dana sve jasnije daju potvrdan odgovor na pitanje Ivana Krasteva da li Rusija i Turska mogu koordinirati svoju politika na Balkanu, kao što to pokušavaju u Siriji.
Tekst prenosimo s portala Tacno.net
