>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

S posla na groblje

Krajnji je čas da sindikati i udruge na valu referendumske inicijative ‘67 je previše!’, kojom se zalažu za povratak dobi za odlazak u mirovinu na 65 godina, sruše i drugi mirovinski stup, ili ćemo ubrzo svi početi umirati prodajući sladoled

S posla na groblje – od milja je nazvana lanjska reforma, ili makar zakon, kojim se odlazak u mirovinu pomaknuo sa 65 na 67 godina. Otprilike istodobno, statistički je građanima RH i službeno potvrđen novi pad očekivanoga prosječnog životnog vijeka, drugi put u posljednje tri godine. Pritom je taj prosjek za gotovo tri godine niži od onoga Europske unije, ili već i susjedne Slovenije. Drugim riječima, matematički je očito da ubrzano kopni i ono malo vremena koje ovdašnjim penzionerima ostaje da požive nakon radnog vijeka. Dok još ima staraca koji pokazuju vitalne funkcije, jedina moguća reakcija sindikata bit će da ponovno udare štandove na ulice i trgove.

Akcija prikupljanja potpisa za referendum u organizaciji triju sindikalnih središnjica započet će u subotu, 27. travnja, i potrajati do 11. svibnja. Kao i u prethodnim sličnim zgodama, štandovi neće osvanuti pred crkvama, jer ovo ipak nije lov na potpise za heterojebačku Hrvatsku. No planira se pokrivenost svih drugih najfrekventnijih lokacija u više od 200 gradova i općina širom zemlje, s ukupno preko 300 štandova. Samo u Zagrebu bit će ih oko 40, a opsluživat će ih, uz približno četiri tisuće članova sindikata, i veliki broj volontera.

Inicijativa nazvana ‘67 je previše!’, naime, djelo je Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) i Matice hrvatskih sindikata (MHS). Ali, njima upomoć pristupila je nekolicina eminentnih domaćih nevladinih udruga pod geslom ‘Ne damo naše godine!’. Platforma je okupila Mrežu mladih Hrvatske, BRID – Bazu za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Pravo na grad i Zelenu akciju. I premda nije ponovljen model totalne sinergije raznih društvenih subjekata, kao u slučaju otpora monetizaciji autocesta, sindikati i građanske organizacije su opet zajedno. Jer baš onomad se pokazalo da je tu posrijedi dobitna formula, zato što sami sindikati nisu uspijevali učiniti dovoljno za radnički i javni interes, a nisu to mogle ni nevladine udruge.

U prošlom broju Novosti svjedočili smo još jednom od niza efekata rečene mirovinske reforme ove Vlade – oglasima velikih trgovačkih kompanija koje nude poslove umirovljenicima. Po novom, potonji mogu legalno raditi dio radnog vremena, pa im se za rad na moru u sezoni nudi pola plaće, naknada troškova putovanja, topli obrok, ručnik i krema za sunčanje. O trošku smještaja ipak nije navedeno ništa, mada se dobro zna koliko bi trebali platiti spavanje noću, dok danju prodaju sladoled svojim vršnjacima iz Austrije i Kanade. No svejedno ne treba sumnjati da će mnogi biti presretni takvom ponudom, i to ne zbog mora, nego zbog mogućnosti bilo kakvog preživljavanja.

Penzioneri su ovdje već preparirani da ne traže mnogo, i da šutke trpe sistemsko i sistematično ponižavanje u dobi kad već silom prirodnih zakona postaju najslabiji. Oni drugi zakoni, npr. Hrvatskog sabora, među ostalim su nam prošle godine donijeli i oštriju penalizaciju prijevremenog umirovljenja. Nije uzeta u obzir činjenica da će zbog drugih zakona, onih kojima je reguliran ostatak radnih prava i obaveza, sve manje radnika u RH uopće imati šansu da realizira puni radni vijek. Hrvatska je posljednjim izmjenama radnog zakonodavstva dospjela u vrh vrha EU-a po udjelu raznih nesigurnih oblika zaposlenja. Naravno, sindikati se neće buniti protiv puke mogućnosti da se i u mirovini legalno zaradi poneka ekstra kuna, jer to danas ne bi bila realna pozicija. Ali problem je to što se nužda te vrste strukturno potiče i što se objektivni nedostaci sustava mirovinskog osiguranja aktivno produbljuju. Treba nam još sasvim malo da rad umirovljenika postane najnormalnija pojava u dućanima ili na kojekakvim pomoćnim poslovima gdje neće poremetiti ničiju komociju ako padnu mrtvi usred smjene.

Sve te argumente, i razne preostale, sadašnja hrvatska vlada – pa i gotovo sve ranije – nije željela ni kurtoazno uzeti u razmatranje. Sindikati su je salijetali, izvodili ljude na ulice, npr. u listopadu prošle godine, ali ništa od toga nije pomoglo. Zato je preostao referendum, kao jedno od rijetkih možebitno djelotvornih sredstava, imajući na umu da adekvatan uzvrat fizičkom silom na takvo nasilje trenutno nije jako izvjestan. Da, bilo bi zasluženo da umirovljenici, a pogotovo budući, stanu masovno daviti korporativnim ručnicima one koji su im licemjerno ih uvalili na dar, no pustimo sanje puste.

Zato su se navedene sindikalne središnjice upustile u žustro organiziranje referenduma i treba im u tome poželjeti svaku sreću. Ukoliko se brojem potpisa kvalificiraju za nj, slijedit će eventualno ustavnosudsko propitivanje samog referendumskog pitanja. A ono se zapravo sastoji od alternativnog zakonskog prijedloga, tj. nacrta zakona s izmjenama o odnosu na lanjski vladin kojeg bi u slučaju trijumfa referenduma i zamijenio. I ako to nije odviše preuzetno, sugerirali bismo sindikalistima da javnost upute još izravnije i jasnije u tehnički dio priče.

Ljudima će trebati više puta reći da se pomoću odgovora DA ili NE izjašnjavaju o novom zakonu – sindikalnom prijedlogu – a ne o starom, odnosno važećem, dakle Vladinom. Inače bi netko lako mogao pomisliti da ga se pita slaže li se s postojećim aktom, a o takvim naizgled bezazlenim detaljima svakako treba voditi računa u masovnim akcijama s rigoroznom formalno-pravnom pozadinom. Naročito u zemlji nenaviknutoj na referendum, gdje toliko toga može ovisiti o iščašenoj volji tobože neovisnog Ustavnog suda, da ne spominjemo druge antidemokratske zapreke. Što se pak tiče suštinskog, sadržajnog dijela ove materije, ostaje enigma što još od referenduma možemo dalje očekivati.

Povrh neposrednog referendumskog cilja, od političkog kapitala koji će se nesumnjivo sabrati oko čitave akcije svakako treba iskati učinak veći negoli je vraćanje granice radnog vijeka na staro te ukidanje teže penalizacije ranijeg umirovljenja. Hrvatski mirovinski sustav neosporno pati od teških boljki, a tako je bilo već dok je ovdje bilo puno više radnih mjesta i to s osjetno pristojnijim plaćama. Čak i na prelazu stoljeća, dok je u RH omjer između broja zaposlenih i broja penzionera bio znatno povoljniji, javne financije kuburile su s određenim manjkom za isplatu mirovina po sustavu međugeneracijske solidarnosti. Taj klasični model je uto nadograđen ili – bolje rečeno – dijelom srušen pomoću uvođenja paralelnog tzv. drugog stupa mirovinskog osiguranja. Drugom stupu prepuštena je golema četvrtina javnobudžetskih izdvajanja za mirovine, kako bi ih privatne banke tobože plodile na tržištu dionica i obveznica, pa uštedjele veća primanja za buduće penzionere.

Slabo poznati drugi stup je otad i propao u poslovnom smislu, ali nije zamijenjen npr. politikom pune zaposlenosti i ukinut, kao što je postupila većina (post)tranzicijskih država. Banke i dalje isisavaju supstancu hrvatske ekonomije i fiskalnog metabolizma, a šteta je dosegnula fantastičnih 100 milijardi kuna i dalje raste. Prema posljedicama drugog stupa, jednako za javne i osobne financije, razlika između rada do 65. ili 67. godine pokazat će se više atrakcijom koja odvlači pažnju dok se fatalna prijetnja krije drugdje. Krajnji je stoga čas da sindikati i udruge na valu ovog referenduma sruše i drugi stup, ili ćemo ubrzo svi početi umirati prodajući sladoled.

1/1