Umirovljenici u Hrvatskoj nisu samo najugroženija socijalna kategorija stanovništva, nego i ona preko čijih se leđa ovdje realizira najveća pojedinačna, a kontinuirana pljačka javne blagajne, odnosno novca za mirovine. I koliko god ta pljačka bila apsurdna te providna, ona je pritom legalna, ozakonjena kao model. Ostat će ipak vječitom enigmom: kako je moguće da nam se već 23 godine pred nosom odnosi toliki novac, i to u godišnjem iznosu koji se dosad popeo na impresivnih približno milijardu i pol eura? A realnost nam dokazuje da je posve lako moguće, uz kvalitetnu marketinšku i medijsku pripremu, uz odvlačenje pažnje javnosti raznim usputnim atrakcijama, i uz legislativu koja ide na ruku dobitnicima u ovoj igri.
Riječ je, naravno, o dvostupnom mirovinskom osiguranju, onoj maštovitoj kombinaciji od klasičnog stupa međugeneracijske solidarnosti, nekoć jedinog, i drugog koji je od 2002. godine posvećen tzv. oplođivanju dijela naših mirovinskih doprinosa na tržištu dionica i obveznica. Takvom drugom stupu, a oba su obavezna, prepuštena je puna jedna četvrtina tih doprinosa iz svih plaća. Dosad se pokazalo jasnim da on, vođen fondovima čiji su stvarni vlasnik najveće privatne banke i osiguravajuća poduzeća, ne uspijeva u toj namjeni, tj. da ipak ne uvećava vrijednost akumulirane tobožnje mirovinske štednje. Naprotiv, ona kopni sa svakim tržišnim stresom, dok ovdje govorimo o komercijalnoj okladi dugog trajanja, gdje su na tržišta kroz nepuna dva i pol desetljeća kataklizmički djelovale već dvije globalne ekonomske krize i jedna pandemija s općim lokdaunom. No drugi stup svejedno nije politički nimalo poljuljan, pa ni onda kad se nakratko činilo da mu se možda bliži kraj.
Dva aktualna momenta zajedno svjedoče o njegovoj neusporedivoj žilavosti, kojom on stoji uz bok nedodirljivim znamenitostima poput npr. braniteljske populacije, ali s njezinim nebrojenim beneficijama. Za održivost potonje u privilegiranom statusu, ključan je faktor nacionalističke ideologiziranosti društva, a za opstanak drugog stupa neophodno je da ne dovodimo u sumnju ideale slobodnog tržišta ni tržišnu ekonomiju kao takvu. S tim pretpostavkama u vidu, biva jasnije zašto ne možemo očekivati nikakav pomak nabolje s novim Zakonom o mirovinskom osiguranju čije se izglasavanje očekuje početkom ljeta. Također, izostat će efekt nedavno opet uvjerljivo dokazane neuspješnosti drugog stupa, iz kojeg ljudi bježe u prvi čim im se pruži šansa.
A svima se ona pruža u času odlaska u mirovinu, kad optiramo između kombinirane dvostupne mirovine i povratka u isključivo prvi stup, prema kalkulaciji i usporedbi iznosa mirovine za jednu ili drugu varijantu. Otkako je država dopustila takvu mogućnost izbora, uvidjevši da drugi stup gubi novac, sve se više radnika na kraju radnog vijeka okreće natrag prvom stupu. Nova statistika Regosa, ovlaštenog regulatora, otkriva tako da se prvom stupu ove godine vraća proporcionalno više njih nego prošle, a prošle ih se vratilo više nego pretprošle. Naročito je to značajno ako se uzme u obzir da je vlada u međuvremenu pojačala mamac za ostanak pri dvostupnim mirovinama – pravo na jednokratnu isplatu dijela svote prikupljene u drugom stupu, lani povećanu s 15 na 20 posto individualne ušteđevine.
Pa, ako već svega oko 20 postotaka radništva nalazi drugi stup isplativim, jer on funkcionira tek kod natprosječno visokih plaća, dok ostali radije bježe natrag u prvi, zašto ga uopće više održavamo? "Zato jer je on bankama uvijek isplativ, posve neovisno o tome kako njihovi fondovi posluju s našim novcem na tržištu", odgovara Jasna A. Petrović, donedavna predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, još uvijek članica državne Radne skupine za izradu Nacrta prijedloga Zakona o mirovinskom osiguranju. Podsjetila nas je da bankovni mirovinski fondovi nalaze svoj interes, a nauštrb radničkog i javnog, i kroz više povlastica prvog stupa koje su preuzeli ili nastoje preuzeti i za sebe.
"Uspjeli su to već ranije s onim dodatkom na mirovine pa sad nastoje isto postići za usklađivanje iznosa mirovina s plaćama", pojasnila je ona, "jer se drugi stup inače usklađuje samo prema inflaciji. Osim toga, isto su sad htjeli s dodatkom staža za majke koji je namijenjen isključivo prvom stupu. No drugi stup je privatiziran, to je biznis koji nema što tražiti u solidarnim javnofinancijskim olakšicama. Upravo suprotno – on parazitira na javnim financijama. Kad bi se ona četvrtina doprinosa vratila u prvi stup, i kad bi se nekako isključile sve povlaštene mirovine, Hrvatska bi imala dovoljno novca od redovnih doprinosa za isplatu svih sadašnjih mirovina."
No ucjenjivačka pozicija banaka nad državom toliko je ojačana pomoću svih im ustupaka u ovom stoljeću, da one konstantno zahtijevaju još više. Primjeri su njihova kritika određivanju najniže mirovine i traženje zabrane rada umirovljenika. "Tako je i s mogućnošću jednokratne isplate iz drugog stupa prilikom umirovljenja koja je protuustavna. Ne smije se tako davati keš ljudima za običnu potrošnju, ako znamo da mirovina ima svrhu zaštite od siromaštva u starosti", rekla nam je Petrović. A da se privid smislenosti drugog stupa održava nasilno usprkos dokazima da on ne funkcionira, smatra saborski zastupnik SDP-a Mišo Krstičević koji je o tome izlagao prošli tjedan.
Njegova dva govora u saboru zacijelo nisu jako impresionirala pripadnike vladajuće koalicije, ali ni opozicijske, pogotovo kad se ima u vidu da je drugi stup instaliran u doba vladavine lijevog centra.
- Olako se mislilo da ćemo problem s mirovinama riješiti ako ih prepustimo tržištu i individualnoj štednji. To je ono što je poznati britanski ekonomist Nicholas Barr nazvao "ekonomija vjeverica", ali ekonomsko-liberalne političare taj poraz solidarizma ne zanima. Ipak, nema individualizma kad se radi o krizi, nego pribjegavamo solidarnosti. Zato je logično i da se ljudi masovno vraćaju u prvi stup, koliko god povećate mamac. No mirovine će rasti samo ako izgradimo jaču ekonomiju pa naši unuci budu imali veće plaće. Ako novac koji prepuštamo fondovima, dakle, uložimo u razvoj proizvodne infrastrukture, mada to očito nije u planu - kaže Krstičević za Novosti.
Nasuprot tome, u planu je daljnje gomilanje oportunitetnog troška po izgubljenoj vrijednosti BDP-a, iako je to samo jedan vid štete od drugog stupa. Prije njega imamo još i spomenutu kompenzaciju budžetskog deficita nastalog odnošenjem četvrtine doprinosa iz klasičnog sustava međugeneracijske solidarnosti, što se u ekonomskoj teoriji dosta cinično naziva tranzicijskim troškom. Hrvatska je prema tome u vječnom tranzicijskom trošku bez izgleda da se oslobodi i krene nekuda drugdje. Detaljniju konstrukciju te podvale, koja svoje lice najbolje otkriva kad se obrati pažnja na kamate, Mišo Krstičević rastumačio je u saboru, a mi ćemo se ovdje zadržati na osnovama priče.
Ekonomisti Ljubo Jurčić i Vladimir Čavrak već su ustanovili da je tranzicijski trošak kriv za otprilike 20 posto sadašnjega hrvatskog javnog duga. Po modelu mirovinskog sustava s drugim stupom, nikad se nećemo izvući, već i zbog toga što taj model generira daljnji dug. Na tranzicijski trošak plaćamo prosječnu godišnju kamatu od 4,7 posto, dok prosjek godišnjih realnih prinosa fondova, iliti tržišnog uvećanja našeg pologa u drugom stupu, iznosi 2.5 posto. A zadužujemo se u međuvremenu tako skupo baš kod tih istih banaka koje nam tobože čine uslugu. Ni tu nije kraj ovom financijskom ludilu, pa je ekonomist Željko Garača više puta javno upozorio da nas finalno, ako ostanemo u drugom stupu jednom kad se umirovimo, tamo čekaju mirovinska osiguravajuća društva (MOD) koja preuzimaju sakupljeni novac.
No zatim su ti MOD-ovi u poziciji da postupno isplaćuju svoj dio obaveze prema umirovljenicima samo iz prinosa, ustvari od nimalo rizičnog fondovskog plasmana obveznica. Čitava glavnica one razvikane individualne štednje ostaje samim MOD-ovima, dok se mirovine isplaćuju faktično u obliku enormno skupe kamate na javni dug, kad se svi odnosi u toj operaciji svedu na pravo značenje. Usprkos svemu tome, ne raste negativno raspoloženje prema bankama ni njihovim političkim jatacima. Pa i zamisao nacionalizacije prikupljenih 24 milijarde eura neto imovine fondova promatra se ovdje kao ultrakomunistička prijetnja od kakvih nijedna zaštita, poznato je, ne može biti preskupa.
