Spustila se temperatura u Lici ispod nule. Nad usamljene i zarasle putove od Donjeg Lapca prema Nebljusima i graničnom prijelazu Užljebić nadvila se magla. Kraj rijetkih kuća, što bliže pragovima, pravilno je poredano ogrjevno drvo. Iako iz dimnjaka izlazi dim od vatre pomiješanog bukovog trešća, graba, poneke šljive i jošća, uz ognjišta nije toliko toplo.
Po svojoj kući u Jelovcu sama hoda Perka Kovačević (80), danas tek sjenka žene koja bi u sretnija vremena učas prtila duboki snijeg do glavne ceste za Donji Lapac da bi navrijeme stigla na svoje radno mjesto. Danas tim istim putem tek rijetki navraćaju do nje, pogotovu zimi. Zimska hladnoća i samoća uvukle se u staračke kosti i zakutke nekoć živahna doma. Prolazi još jedna godina, a ona sa sve većom zebnjom čeka onaj lički snijeg s kojim se znala dobro nositi, no sad joj već pomisao na njega izaziva paniku: sama usred gustih šuma Plješivice, bez ljudskog čeljadeta u blizini, osluškuje zavijanje vukova i strepi hoće li kakav veći nanos uništiti električni dalekovod pa tako oštetiti telefonske žice i onemogućiti joj svaki kontakt sa svijetom. U takvim ekstremnim uvjetima, na ispitima izdržljivosti i hrabrosti padaju mnogi mlađi i jači od usamljene osamdesetogodišnjakinje, čak i oni spremni za avanture i željni pustolovnih izazova.
Prije tri godine do Perkine se kuće kroz snježne nanose morala probijati i vojska, no ona ni tada nije sjedila skrštenih ruku nego je vlastitom lopatom krčila snijeg ususret mehanizaciji. Na 'ti' s ličkom osamom, predosjeća dolazak gosta dok je još daleko na makadamskom putu što vodi do njezina zaselka. Obraduje se kad zvuk stroja, praćen svjetlom ralice, zapara muklu tišinu puste zime. Jer, bez obzira na zabit u kojoj živi, put do nje redovito se čisti od snijega, a svaki prolazak zimske službe njoj je poput dara koji će bar na trenutak otkloniti samoću i nelagodu što pritišće dušu. Posebnu joj radost predstavlja dolazak tima Crvenoga križa, koji službenim terencem obilazi staračka i samačka domaćinstva u ličkim vrletima. Tada joj Mirjana Dotlić iz Lapca donese naručene namirnice i potrebne lijekove, ali i ono što je Perki danas najpotrebnije – malo druženja i razgovora s drugom osobom, neophodnog 'divanjenja' uz čašicu ili sok, čaj ili kavu.
- Osjećam se sve osamljenijom i ustrašenijom: kad je snijeg još posvuda i još nije iskrčen, strah me počne gušiti, a panika se uvlači u kosti. Čim prođe ralica, bude mi lakše, jer znam da mogu makar pješice nekamo otići i da do mene netko može doći. A dolaze mi jedino iz Crvenog križa, dvaput tjedno ili kako već stignu. Jedva ih dočekam. Ako mi nešto zatreba, zovnem svoju Mirjanu telefonom, možda joj nekad i smetam, znam da danas svatko ima svojih obaveza. Ali što ću, moram je zvati. Da se baš posve ne odviknem od ljudi – pripovijeda nam starica o tome kako je u njezinoj dobi živjeti u Lici, pogotovu kad zimska studen žestoko stegne.
- Ne volim biti bez telefona, sve je dobro dok mi on radi. Kad se pokvari, odsječena sam od svijeta. Bude mi teško i kad nestane struje, što se događa kod velikog snijega i jakog vjetra. Čujem tad samo vukove. Znam da i medvjedi, kad ne spavaju, navraćaju do mojih šljiva, poznam im tragove. Prolaze ovuda i lisice, divlje svinje. Sve to lakše izdržim uz telefon – nastavlja Perka.
- Doduše, i lovci prođu, ali i njih se bojim. Pucaju uokolo, blizu kuće. Ne znam bi li uopće smjeli loviti u blizini kuća, kojih je nekad u ovom zaselku bilo sedam punih. Sada smo samo ja i još jedna starica koja također nikamo ne može. Praznoj susjednoj kući ne mogu uopće ni prići koliko je u šipražje zarasla - kaže nam.
- Pokušavam se i dalje što bolje nositi s ovom divljom i moćnom prirodom, tom šumom koja je sve gušća. Posala sam bašču, ali mi je pojedoše srne: preskoče ogradu i sve pobrste, a meni ostade samo krumpir, ako i njega veprovi ne izruju i ne pojedu. Kosim i dvorište oko kuće, uređujem voćnjak. Svake godine platim čovjeku da mi pokosi livadu ispod kuće, tek tako, da je šuma ne prekrije. Evo, tu je granica, dalje ne idem, ne usudim se – pokazuje nam rukom kraj okućnice.
- Ponekad mi brat navrati iz Srbije, ali i on tamo ima svoje probleme i obaveze. Živim tako sama sa svojim kokošima, imam ih deset. I o mačkama brinem: ponekad zaboravim sama sebi skuhati, ali na njih ne zaboravljam, uvijek im se neke hrane nađe. Rad i briga o životinjama pomažu mi da bar malo zaboravim na poteškoće. Ponekad pogledam neku emisiju o zdravlju na televiziji, tek da mi štogod pametnog uđe u glavu – niže naša sugovornica životne slike iz sve hladnije Like.
Osim udaljenosti od ljudi i civilizacije, Perku muči i krov koji prokišnjava otkako se 1998. vratila iz izbjeglištva. Pomoć države nikada nije dobila, a kamoli ostvarila pravo na obnovu. Tu je i problem s vodom: vodovoda, jasno, nema, ali nema ni izvora ili bunara u blizini, pa je morala sama 'patentirati' svoj vodopskrbni sustav: kišnicu iz oluka skuplja u bačvu, pa onda iz nje uzima vodu.
- Eto, vidite, od krovića do mog bazenčića, pa onda kante u ruke i u kuću. Samo je važno da ima kiše i da mi bazen bude pun – kaže žena koja je junački izdržala rat i izbjeglištvo, brigu oko bolesnih roditelja, povratak na pusto ognjište. Koje će nakon nje ostati zavazda ugašeno, baš kao i cijeli Jelovac. Ponudili su joj da tokom zime preseli u Donji Lapac, gdje bi bila bliže ljudima i osnovnim civilizacijskim blagodatima, ali je tu mogućnost odbila bez puno razmišljanja. Unatoč tome što se bori s hladnoćom i strahovima, kaže da su joj njen stol, krevet i pogled kroz prozor jedini siguran i poznat prostor.
- Ne bi mogla biti u Lapcu ni tri dana, na ovo ovdje sam navikla. Željela bih jedino da bar povremeno mogu do nekoga otići, popričati ljudski pa se vratiti svojoj kući. Dom je dom, a ja sam ovdje na svom, kako god mi bilo – zaključila je Perka Kovačević.
