>

novosti logo

Društvo Društvo

Sasvim neobična priča

U Berlinu se sakupilo više od dva milijuna ljudi na dočeku novih viceprvaka svijeta uz pjesmu ‘Neka pati koga smeta, Njemačka je prvak svijeta’. U otvorenom autobusu se zajedno sa slavljenicima, na njihovu želju, vozio i njihov miljenik, pjevač Hans Petersen – Schmeisser

Nema tome davno, tako počinje naša priča, u ruskoj je metropoli održano Svjetsko nogometno prvenstvo. Sasvim očekivano, reprezentacija Njemačke zauzela je drugo mjesto, ono viceprvaka. Za vrijeme trajanja prvenstva njemačka je kancelarka, vitka plavokosa Ursula von der Leyen, nekoliko puta putovala na relaciji Berlin – Moskva, da bi bodrila ‘svoje’ nogometaše. A cijela je Njemačka bila u pravoj euforiji podrške i očekivanja, jer ‘unsere Jungs’ (naši momci) shvaćeni su ne kao vrsni sportaši, nego kao ratnici u neobjavljenom, ali itekako stvarnom ratu za jačanje njemačkog ugleda širom svijeta. Napokon, bili su i ispraćeni na svjetski šampionat spotom što ga je snimilo Ministarstvo obrane, a emitirale obje javne televizije, ARD i ZDF. U spotu su sudjelovali pripadnici svih rodova njemačke vojske, uz višekratno ponavljanu parolu ‘Ein Herz, eine Seele, ein Deuschland’ (jedno srce, jedna duša, jedna Njemačka). Neke je to, već i samim ritmom rečenice (jedno-jedna-jedna) podsjetilo na poznatu parolu iz nekih davnih i mračnih dana ‘Ein Volk, ein Reich, ein Fuehrer’ (jedan narod, jedna država, jedan vođa), no takvi su bijedni zlobnici ostali u uvjerljivoj manjini i zapravo nisu se – u plimi općeg oduševljenja – usuđivali ni oglasiti.

Kancelarka Ursula von der Leyen dolazila je na utakmice u bluzi u bojama njemačke nacionalne trobojnice, sjedeći pored svojih ruskih domaćina

Kancelarka Ursula von der Leyen dolazila je na utakmice u bluzi u bojama njemačke nacionalne trobojnice, sjedeći, a povremeno i skačući s mjesta da bi gotovo zaplesala pobjednički ples kada bi pao gol, pored svojih ruskih domaćina, odjevenih u tamna odijela, samo bez kravata. Poslije ogleda na stadionu, sjurila bi se u svlačionicu, gdje bi čvrsto grleći i ljubeći svakoga nogometaša (i ne osvrćući se na to da su svi bili znojni, neki i samo u gaćicama) davala oduška svojem oduševljenju. Pa bi, zagrljena s njima, i poskakivala, pjevajući pjesme njihovog omiljenog, mada i u Njemačkoj, a pogotovo u Evropi kontroverznog pjevača poznatog pod nadimkom Schmeisser (njemačka strojnica iz vremena Drugog svjetskog rata). Slavu je stekao pjesmom koja započinje nacističkim pozdravom ‘Sieg Heil!’, a što je jedan njemački sud odbio kazniti kao poticanje na mržnju, uz obrazloženje da je pjesma javno izvedena već nekoliko tisuća puta. Sve bi se te svlačioničke scene, snimljene marljivim rukama djelatnika njezinoga kabineta, već u roku od nekoliko minuta pojavile na internetu, pa je Njemačka, njezini birači pogotovo, mogla uživati, veseleći se zajedno sa svojom kancelarkom.

Nakon utakmice u kojoj je Njemačka osvojila titulu viceprvaka, izgrlila je i izljubila nogometaše i svoje reprezentacije, i one koji su osvojili kup, Britance. Naravno, i sada odjevena u boje nacionalne trikolore, a nije odoljela da poljubi i trofej prvaka kada su ga pronosili pored nje da ga uruče Britancima.

Idućega dana u Berlinu se sakupilo više od dva milijuna ljudi na dočeku, svesrdno medijski najavljivanome, novih viceprvaka svijeta, uz pjesmu ‘Neka pati koga smeta, Njemačka je prvak svijeta’. U otvorenom autobusu, zajedno sa slavljenicima, a na njihovu želju, vozio se satima od aerodroma do središta grada i njihov miljenik, pristaša desne Alternative za Njemačku, Hans Petersen - Schmeisser. Pa su zajedno s razdraganom masom zapjevali i onu njegovu poznatu u kojoj kao njemačke krajeve slavi i one dijelove Trećeg Reicha koji već sedam desetljeća nisu u sastavu Njemačke, nego susjedne, suverene i samostalne Poljske.

I uspjeh u Moskvi, i atmosfera za vrijeme trajanja prvenstva, a pogotovo doček u Berlinu, potakli su ‘kreatore javnog mnijenja’ da lansiraju kampanju rebrendiranja Njemačke, i to kao nogometne sile i stvarnoga prvaka (ono ‘vice’ je u međuvremenu zaboravljeno). Javne televizije iz dana u dan vrte snimke utakmica iz Moskve, na brzinu su sklepane i nove navijačko-nacionalne himne, od kojih jedna završava riječima ‘Mi smo prvaci, Bog i Nijemci’ (ako je pak to nekog zadrtog neprijatelja Njemačke i svega njemačkoga potaklo da se sjeti kako su njemački vojnici u Prvom svjetskom ratu imali opasače s kopčama na kojima je pisalo ‘Gott mit uns’ (Bog je s nama), taj se takvim zanovijetanjem sam svrstao u otpadnike.

Neka dva tjedna nakon prvenstva, kancelarka je dala intervju televiziji. Upitana o sudjelovanju kontroverznog Schmeissera na dočeku, rezolutno je izjavila kako je to bila volja nogometaša i kako je tu volju valjalo poštovati, a doček je protekao besprijekorno. Kada ju je novinar podsjetio na neke pjesme Schmeissera u kojima je on opjevao koncentracione logore Dachau i Mauthausen te stihovima i glazbom ispratio Židove koji kao dim iz krematorija lete u nebo, prilično zgranuto je rekla kako ona sa sadržajem tih pjesama nije upoznata, a nije ni vidjela dokaze da one zaista postoje; da bi na primjedbu kako je ona sama svojedobno izjavila da je Schmeisser njezin omiljeni pjevač, iskreno začuđeno reagirala primjedbom: ‘Odakle sada to?’, da bi potom prešla na druge teme. No i tu ju je novinar dočekao pitanjem o njezinoj izjavi kako je sloboda kretanja, jedna od najvećih vrijednosti Evropske unije, za Njemačku loša stvar, jer je omogućila školovanim Nijemcima da odlaze na rad u druge zemlje. Pa je rekla kako je, naravno, posve pogrešno shvaćena, jer ona je samo željela upozoriti kako u Njemačkoj treba stvarati uvjete da ljudi ne bi odlazili. A da bi rekla nešto protiv otvorenih granica i slobode kretanja – ma ni slučajno.

Prvo veliko ispitivanje raspoloženja javnosti nakon svega toga pokazalo je značajan rast popularnosti kancelarke.

I to je, eto, naša priča. Rekosmo: sasvim neobična. A zašto neobična? Evo zašto.

Nije točno da je Njemačka na Svjetskom nogometnom prvenstvu osvojila titulu viceprvaka, niti da su Britanci postali prvaci. Nije točno da je Ursula von der Leyen njemačka kancelarka. Nije točno da je nogometno prvenstvo u Njemačkoj shvaćeno kao prilika za promociju države (a ne sporta), odnosno za podvođenje sporta u funkciju državne politike. Nije točno da je njemačko Ministarstvo obrane snimilo spot podrške nogometašima, niti da su takav spot emitirale javne televizije. Nije točno da je njemačka kancelarka, bilo u Moskvi, bilo gdje drugdje, dolazila na utakmice odjevena u bojama nacionalne trobojnice, niti da je ulijetala u svlačionice da bi grlila i ljubila nogometaše. Nije točno da u Njemačkoj postoji pjevač s nadimkom Schmeisser ili bilo koja druga estradna zvijezda koja bi pjevala pjesmu što počinje s nacističkim pozdravom, niti postoje pjesme koje veličaju ‘Heinrichove dečke’ (Heinrich Himmler, šef SS-a) zbog toga što su ubijali i spaljivali Židove. Nije točno da bi ijedan sud u Njemačkoj odbio zabraniti izvedbu pjesme što započinje sa ‘Sieg Heil!’. Nije točno da bi njemačka kancelarka ikada i u bilo kojoj prilici odobravala nastupe politički u najmanju ruku kontroverznih zabavljača. Nije točno da se njemačka kancelarka bilo kada u odgovoru na bilo koje pitanje izvlačila s tvrdnjama tipa ‘nisam upoznata’ ili ‘pogrešno sam shvaćena’. Nije, naravno, točno ni to, da je bio trijumfalni doček nogometaša u Belinu, jer su Nijemci ispali već u prvome kolu.

Dakle, od svega što smo ispričali, točno nije ništa. U slučaju Njemačke. Pa zašto smo onda ispričali tu sasvim neobičnu priču? I vi to pitate? Vi, koji živite u Hrvatskoj?

1/1