>

novosti logo

Kronika Kronika

Signali nad selom

Rade Čučilović iz Bojne na Baniji bio je zameten dvanaest dana. Kako bi susjedi znali da je živ, palio je svjetlo svake večeri u određeno vrijeme. Onda se žarulja ugasila

Rade Čučilović iz Bojne, sela dvadesetak kilometara južno od Gline uz samu granicu s BiH, bio je zameten u snijegu 12 dana. Rade je znao da će biti odsječen pa je s nekolicinom susjeda dogovorio da će svake večeri na nekoliko minuta upaliti svjetlo kako bi poručio da je sve u redu. Neko vrijeme je to funkcioniralo no nakon nekoliko dana, baš po najvećoj mećavi, svjetlo nije zasjalo.

- Rade živi na osami, nekoliko kilometara od glavnog puta, u šumi na brijegu i do njega se nikako nismo mogli probiti. Odlučili smo nas nekoliko komšija, ujutro krenuti prema njemu pa dokle stignemo, ali baš prije polaska komšija je dalekozorom primijetio da se iz njegove kuće vijori dim. Odgodili smo proboj i pričekali bolje vrijeme - priča Mira Milošević (51). To bolje vrijeme došlo je tek nakon sedam dana. Tada se Milan Lončar, koji je iz Srbije došao posjetiti majku u Velikom Obljaju, zajedno s vozačem i traktorom glinskog Komunalca, uspio probiti do zametenog Čučilovića.

- Dugo smo mi prtili tih nekoliko kilometara i napokon uspjeli stići do zatrpanog komšije. Zatekli smo ga prilično iscrpljenog kako se grije uz peć. Nanijeli smo mu drva za desetak dana i popisali što mu je najpotrebnije. Saznali smo da je prestao slati svjetlosne signale jer mu je pregorjela žarulja. Sada još uvijek vozilo ne može do njegove kuće, ali put je prokrčen pa se može pješice stići za sat hoda - objašnjava Lončar.

Na području grada Gline do zaključenja ovog broja Novosti, još uvijek nisu probijeni nanosi do Ružice Martinović iz Velikog Gradca jer je zbog zarušenog mosta ralici onemogućen pristup. Anka Korać iz Bojne bila je desetak dana nedostupna, sve dok u subotu poslijepodne Miloš Opačić koji je iz Zagreba došao obići svoje košnice, nije shvatio da je Anka u nevolji, pa se pješice probio do nje.

Iako je bilo u nekim trenucima i neorganiziranosti, ne može se reći da djelatnici glinskog Komunalca nisu obavili svoj posao. Više od 370 kilometara nerazvrstanih puteva svakako ne mogu biti počišćeni u roku odmah. Svi oni koji su danima čekali pomoć žive u preuskim prolazima za ralice. Mnogi će se pitati kako se to do njih probijalo nekada, kako su djeca išla u školu, a radnici na posao u Glinu ili dalje. Odgovor je jednostavan: sela su bila naseljena.

Da je voda itekako, u ovim snježnim nevoljama itekako potrebna, dobro zna Mira Milošević iz Bojne. Satima je čistila visoke nanose snijega do izvora udaljenog tek dvadesetak metara od kuće. Prije toga topila je snijeg kako bi osigurala vodu za pranje i piće.

- Živim sa starom majkom, Stanom (85) i obje smo boležljive. Nekoliko dana smo bile odsječene, a mene je uhvatila panika da ću ostati bez lijekova. Javila sam se od komšije doktorici i ona je sve organizirala, pa mi je potrebne lijekove donijela zamjenica gradonačelnika Gline, Branka Bakšić - kaže Mira. Njena majka Stana prima poljoprivrednu mirovinu od 1.200 kuna i socijalu od 500 kuna, dok Mira prima socijalnu pomoć od 350 kuna mjesečno. Miloševići su se nakon izgnanstva vratili u Obljaj i nastavili živjeti. Kuća je bila na mjestu, doduše bez prozora i vrata. Mirin otac Đuro umro je ubrzo nakon povratka, pa se majka i kći, sve jedna bolesnija od druge, snalaze kako znaju i umiju.

- Najviše me izjedaju dvije stvari. Prvo, kad god uradimo bašću u proljeće i posadimo krompir i kukuruz, eto divljih svinja i sve pojedoše. Nama jedva da ostane nešto. Kokoši odnose jastreb i lisica pa ih je teško sačuvati. Drugo, zimi nas muči još jedan problem. Peć nam nije dobra, dimi i sva se nekako raspada. Kad kuhamo ručak nadimimo se prilično, a ako otvorimo vrata, eto studeni. Daj, molim te napiši tamo da nam treba peć na drva, može i polovna. Možda netko pročita pa se sažali na nas. Godine su pritisle, moj sinko. - kaže Stana Milošević.

Susjed Ranko Opačić vodi brigu o Miri i Stani. Redovito ih obilazi, pogotovo u nepovoljnim vremenskim uvjetima. Donese vode, unese drva i pomogne kad god treba. I ne samo njima. Danima je dalekozorom motrio udaljenu i zametenu kuću Rade Čučilovića, i kad god bi vidio dim, javio je cijelom selu – Rade je živ.

Zabilježili smo još jedan slučaj zimskog preživljavanja: četrnaest dana Damjan Slijepčević iz Klasnića bio je zameten u snijegu, a kada je počelo ponestajati hrane i lijekova, odlučio se na proboj. Nakon 13 sati borbe sa snježnim nanosima u dužini dva kilometra, uspio je doći do ceste. Tamo ga je, iznemoglog i promrzlog našao susjed Milan Vučković.

Mićo napokon na toplom

Na kraju Bijelih Voda derutna je kuća Miće Jelića o kojemu su ‘Novosti’ pisale u nekoliko navrata. Stotinu godina stara i nakrivljena kuća samo što se nije srušila, u temeljima su se zalegle zmije bjelouške, pa je organizirana akcija Mićinog hitnog preseljenja u štalu koju je trebalo renovirati. Pomoglo je Srpsko narodno vijeće, financirajući dio materijala i radova.

Zamjenica gradonačelnika Gline Branka Bakšić angažirala je donatore i Mićo je uspješno preseljen. Bio je to razlog da ga posjetimo ovih dana. Do same kuće trebalo je prtiti snijeg visok gotovo do pojasa. Kada smo zakucali na vrata obnovljene štale, Mićo nije mogao doći k sebi od iznenađenja.

- Evo vidite, sada mi je kao u hotelu. Vatrica gori, nigdje ne prokišnjava, imam prozore i vrata, slušam muziku i uživam kao nikada do sada. U zadnji čas su me dobri ljudi preselili iz kuće koja se već znala noću na vjetru i dobrano zaljuljati. Ne smeta mi što nije prokrčen put kroz moju uličicu, nije stroj mogao ući. Važno je da sam ja na sigurnom. Napišite da svima koji su mi pomogli zahvaljujem, gdje čuli i ne čuli – zadovoljan je Mićo Jelić.

1/5