U Srbiji se odnos prema ratu u Ukrajini i NATO-ovom bombardiranju tadašnje SR Jugoslavije 1999. godine uspostavlja po principu spojenih posuda. Ponajprije zbog toga je i većinsko javno mnijenje u Srbiji o ratu u Ukrajini gotovo posve suprotno od onoga koje prevladava u preostalim europskim državama, što je potvrdilo i lipanjsko istraživanje Istraživačkog centra Demostata. Njegovi su istraživači tada konstatirali da su "odgovori naših ispitanika obrnuto srazmerni odgovorima evropskih ispitanika. Odgovornost za stanje u Ukrajini 66 odsto naših ispitanika pripisuju više ili manje NATO paktu; s druge strane 63 odsto ispitanika iz Evrope odgovornost više ili manje pripisuju Rusiji. Gotovo su istovetni odgovori na tvrdnju 'Srbija treba da uvede sankcije Rusiji'. Četiri petine ispitanika se ne slaže sa navedenom tvrdnjom, slaže se svaki jedanaesti ispitanik". Srpske vlasti su od početka rata u Ukrajini zapravo slijedile takvo većinsko raspoloženje građana. U međuvremenu se snažno povećao pritisak na Srbiju da uvođenjem sankcija Rusiji uskladi svoju vanjsku politiku s politikom Europske unije ako želi nastaviti pristupne pregovore o članstvu.

I što će srpske vlasti sada učiniti? Odgovarajući ovih dana na slično pitanje Blicove novinarke, premijerka Ana Brnabić kaže: "Ako vi dođete do toga da bi vam neko bukvalno stavio pištolj na glavu i kaže: ili ćeš uraditi to, ili ću te ja ubiti... A nama bi realno bilo ubistvo da neko kaže, ok povući ćemo sve naše investicije iz Republike Srbije... Onda je to trenutak kada mi moramo da razmislimo da li da menjamo tu našu poziciju. Meni je nezamislivo da dođe do tog trenutka iz nekoliko razloga". No te razloge Brnabić nije navela. Prethodno je tek podsjetila: "Mi smo osudili agresiju, priključili se rezolucijama Ujedinjenih nacija i takođe deklaracijama Evropske unije koje to osuđuju. Jedina razlika, velika svakako, u tome je što mi nismo uveli sankcije i ne nameravamo".

S druge strane Dragan Đilas, jedan od lidera srpske opozicije, u razgovoru za Danas nakon boravka u SAD-u i razgovora s američkim dužnosnicima tvrdi da "Srbija može da snosi ozbiljne posledice ukoliko ostane na toj takozvanoj 'politici neutralnosti', jer neutralnost u ovom slučaju očigledno više nije prihvatljiva ni za koga". Đilas je rekao i da "ne može da predviđa da li će Aleksandar Vučić u nekom momentu napraviti zaokret u odnosu prema Rusiji, ali smatra da je na stranci koju vodi da Srbija ne napravi pogrešan izbor, bez obzira ko je vlast a ko opozicija. Jer od toga zavise kvalitet života i ljudi koji glasaju i za SNS i SPS, ali i za našu koaliciju. To je odluka koja će imati posledice na našu generaciju ali i one koje tek dolaze… Mi treba da donesemo odluku da počnemo da radimo na tom procesu i da se menjamo. Jer mnoge stvari možemo sami da uradimo, mnogo pre nego dođemo do toga da smo formalno ispunili članstvo."

I dok se i u srpskoj javnosti rasplamsava rasprava o tome na koju će se stranu Srbija konačno opredijeliti, RTS-ov portal Oko objavio je tekst dugogodišnjeg urednika srpskohrvatske redakcije Radio France Internationala Stanka Cerovića pod naslovom "Ovaj svetski rat je počeo bombardovanjem SR Jugoslavije 1999, a s ratom u Ukrajini svet upravo srlja u katastrofu: Metafizička glupost ljudskog roda". U pripremi je objavljivanje izabranih Cerovićevih djela u sedam knjiga među kojima je i "U kandžama humanista" o bombardiranju SRJ, koja je 2000. godine objavljena u Francuskoj, a potom i u Srbiji.

Cerovićev tekst štetno je prepričavati i sažimati, a izgleda i da je teško i polemizirati s njim jer ga u srpskoj javnosti i medijima već desetak dana od objavljivanja prate šutnja i muk. Za ilustraciju o čemu i kako Cerović piše evo jednog, manje-više nasumično odabranog citata: "Ima puno finih veza između onoga rata NATO pakta protiv Srbije i ovoga rata u Ukrajini.

U toku ukrajinskog rata Putin i Lavrov su se često pozivali na rat NATO pakta protiv srpskih ostataka Jugoslavije. Pritiskuju gdje najviše boli. Kad god zapadne sile pokrenu pitanje kršenja međunarodnog poretka od strane Rusije, Rusi odgovore da je međunarodni poredak već srušen u ratu NATO pakta protiv Jugoslavije. Eliminisane su Ujedinjene nacije, ukinuto pravo na suverenitet već priznatih država, nasilno otcijepljen dio teritorije jedne države i na toj teritoriji, voljom članica NATO pakta, proglašena nova nezavisna država. Ni od međunarodnih institucija, ni od međunarodnog prava nije ostalo ništa. Uvođenjem Haškog tribunala, da bi se stvorio privid poštovanja prava, cijela operacija je dovedena do moralne groteske. Po dužini trajanja, veličini vojnih akcija, po stradanju ljudi, taj rat je mnogo manje važan od svih drugih ratova iz ovoga perioda. Ali se tada desila prekretnica. Od tada svijet nije isti. Tu se istorija ubrzala, i od tada u ljudima raste osjećanje da svijet ide u katastrofe koje se ne mogu zaustaviti.

Od tada više nije bilo moguće razgovarati sa predstavnicima zapadne elite. Nijesu htjeli, ili nijesu mogli da čuju istinu o sebi u svijetu. Od tada na sve odgovaraju lažima. To se desi ljudima kad toliko zabrljaju da više ni sami sebe ne mogu da zavaravaju: neće da čuju. Znaju kuda vodi taj razgovor i neće da znaju, baš zato što znaju.

Onda se, kao u igri sudbine, pojavio Putin da im stalno ponavlja da moraju da promijene politiku prije nego bude prekasno. Trudi se oko njih kao majka oko ludoga sina: pokušava da im utuvi u glavu zrnce realnosti i da ih zadrži u svijetu. Morali su da ga zamrze, toliko da se ništa rusko ne smije ni pomenuti dok je taj užasni čovjek na vlasti.

Putin je izašao iz rata NATO pakta u Jugoslaviji. I NATO, ovakav kakav ga od tada znamo, takođe je rođen, ili ponovo rođen, u tome ratu. Tada mu je bila pedeseta godišnjica. Bila je spremna velika proslava na kojoj je Nato trebalo da preuzme ulogu Ujedinjenih nacija u novom svetskom poretku. Najavljeno je proširenje Pakta. Od defanzivne vojne organizacije iz Hladnog rata, postao je ofanzivna organizacija sa svjetskim ambicijama. Već je bilo najavljeno da će na ovim proslavama počasno mjesto zauzeti Ukrajina. Ona je još od raspada Sovjetskog Saveza označena kao najveći američki trofej za pobjedu u Hladnom ratu. Iz Ukrajine se išlo ka krajnjem cilju: razbijanju Rusije na više malih država i proglašenju Amerike kao prve svjetske, i poslednje imperije uopšte. Tu se istorija, na dohvat ruke, završavala. Posle je slijedio pokretni praznik. Bar za 'zlatnu milijardu'.

Međutim, ništa se nije desilo kako je planirano. Propala je proslava novog rođenja NATO pakta. Mali, beznačajni rat protiv Srbije koji je trebalo da traje samo par dana dok se proglasi trijumf, pretvorio se u mȍru zapadne elite, a ostatak svijeta, umjesto da bude zadivljen, ili bar impresioniran, bio je uplašen, ili zapanjen. Tolika sila na tako malu državu? Šta čeka ostale?

Tada je, sa tim bombama, nekako bubnulo u svijet, kao da je palo s neba, pitanje: šta se ovo dešava?

I do današnjeg dana, sve iz rata u rat, isto pitanje bez odgovora: ljudi, šta se ovo dešava?

Znao sam još onda, 1999, da će zapadna elita izvući pogrešne zaključke iz rata NATO pakta. Kao i iz rata u Ukrajini.

Nije da mnogi i na Zapadu nijesu bili šokirani onim što se desilo. Prošli su kroz veliki strah.

Glavni zaključak koji su izvukli je bio: nema povratka nazad. Šta god se dešava, moramo svim snagama naprijed. Bio je to početak panike. Rat više nije mogao da stane. Mislim da je to bilo više neko instinktivno osvješćivanje nego racionalna analiza, ali svuda, ne samo u Rusiji i Kini, narodi su shvatili da svakome prijeti rat. Već je bio svjetski (...)".

I u sljedećem citatu, Cerović rezimira: "Bombardovanje 1999. je trebalo da bude simbol novog svjetskog poretka, a postalo je, još dok je trajalo, simbol njegovog rušenja. Posle bombardovanja, više zemalja koje su znale da se ne uklapaju u američke interese, ne samo Rusija, shvatile su da moraju da se pripreme za oružani otpor ako hoće da prežive. Od tada, u raznim oblicima, traje skriveni svjetski rat, i od tada ga Amerikanci stalno gube i stalno ulažu sve više. Kina ih je već prešišala kao ekonomska sila, Rusija im se vojno suprotstavlja, Indija ih ne sluša, ne slušaju ih čak ni Turska i Saudijska Arabija... Iznutra je Amerika zahvaćena najvećom krizom u svojoj istoriji, i na sve te promjene istorijskih razmjera, Vašington kao odgovor nudi prijetnju svjetskim ratom (...)".