>

novosti logo

Slaba stiska oko Siska

Prvi krug izbora župana Sisačko-moslavačke županije još je jedan dokaz da je proces društvene marginalizacije političkih stranaka uzeo maha: na izbore je izašao tek svaki četvrti birač

Udruga U ime obitelji tjednima je uzbunjivala hrvatske građane pozivajući ih da podrže održavanje referenduma na kojem bi se glasalo o njezinim prijedlozima ustavnih promjena kojima bi se u parlamentarne izbore ugradilo preferencijalno glasanje. 'Birajmo zastupnike imenom i prezimenom', formula je koju su Željka Markić i U ime obitelji ponudili građanima kao spasonosno rješenje za sve hrvatske političke, ekonomske i druge boljke koje ih tište već gotovo puno desetljeće, toliko da su kriza i recesija postale svakodnevicom.

Sisačko-moslavačka županija jedna je od najvećih crnih rupa u Hrvatskoj, koju su kriza i recesija – ali i korupcija, oličena u bivšoj županici Marini Lovrić Merzel i njezinim prethodnicima – dodatno povećale i produbile. Kao što biva u višestranačkoj parlamentarnoj demokraciji kad političke institucije iskoče iz tračnica i prekinu regularne političke procese, i sisačko-moslavački birači dobili su šansu da na izvanrednim izborima neposredno, imenom i prezimenom, izaberu novog župana, umjesto županice suočene s pravosudnim progonom. Više od 150 tisuća birača dobilo je mogućnost da u svojoj županiji primijeni navodno čudotvornu terapiju udruge U ime obitelji i neposredno izabere novog župana koji će ih povesti u bolji život.

I što se dogodilo? Na izbore je izašao tek svaki četvrti birač, gotovo dvostruko manje nego na županijskim izborima u svibnju prošle godine. Za svih šest ovogodišnjih kandidata za župana glasalo je 40.758 birača, samo oko dvije tisuće više od glasova birača koje je na lanjskim izborima u prvome krugu dobila Marina Lovrić Merzel (38.927). HDZ-ov kandidat za župana Ivo Žinić lani je u prvom krugu dobio gotovo 23 tisuće glasova i ostao daleko iza SDP-ove kandidatkinje, a ove mu je godine u prvome izbornom krugu za dlaku izmakla funkcija, unatoč svega 19.729 glasova. I HDZ-ov kandidat izgubio je 15 posto svojih birača, ali će vjerojatno zasjesti u fotelju, s obzirom na to da je SDP-ov kandidat Davorko Vidović u prvome krugu dobio tek trećinu glasova (13.772) koje je lani osvojila Marina Lovrić Merzel.

Povećana apstinencija birača izgledna je i na predsjedničkim izborima. Zato se oni pretvaraju u preskupu anketu stranačkih rejtinga, u kojoj sve manje birača želi sudjelovati

SDP-ovo biračko tijelo u Sisačko-moslavačkoj županiji gotovo se raspalo, ali i HDZ-ovo se pomalo istanjilo. No i takvi, kljakavi i onemoćali, do nogu su potukli kandidate ostalih stranaka, koji nisu privukli ni petinu glasova birača koji su izašli na izbore. Zbog svih tih izbornih bizarnosti, najimpresivniji rezultat prvog kruga izbora je taj da je više od 73 posto birača diglo ruke od glasanja. Uvjerljivu većinu birača u jednoj od najdevastiranijih hrvatskih županija ni izbor župana imenom i prezimenom nije potakao da po lijepom jesenjem danu prošeću do izbornih kutija i odluče tko će im do kraja mandata biti regionalni politički šef. Od politike i političara svih boja i usmjerenja digli su ruke: slijedeći ih i podržavajući u proteklih 25 godina višestranačja toliko su već puta bili prevareni i izigrani da više nikome ne vjeruju i ni od koga se dobrome ne nadaju.

Političke stranke i njihovi kandidati, ali i neovisni kandidati i stručnjaci za sve i svašta, sve su sličniji kvartovskim bandama koje građanima na izborima prodaju cigle, reketare ih, na svakom ćošku žicaju, a znaju ih i opljačkati u mračnim haustorima, istovremeno ih uvjeravajući da su njihovi junaci i zaštitnici bez čije bi ih brige susjedne kvartovske bande još žešće pelješile i maltretirale. U takvoj, sve sumornijoj atmosferi, građanima ne preostaje drugo nego kloniti se kvartovskih bandi, njihovih članova, tajnih i javnih simpatizera, iako su prinuđeni živjeti po pravilima igre koja im oni nameću, čineći im život iz dana u dan sve gorim i težim.

Gledati svoja posla postalo je prevladavajući stil života u Hrvatskoj. Izbori su se pretvorili u anketiranje birača na temelju kojega jedne te iste političke stranke dijele plijen u javnom sektoru i prelijevaju ga svojim pajdašima u privatnome. I izbori 'imenom i prezimenom', kao i druge izborne tehnike – od dvokružnih većinskih do čistih proporcionalnih izbora – ne mogu to suštinski promijeniti, jer se stranački politički sustav u toj mjeri autoritarno zacementirao da ga se najefikasnije može razarati i osloboditi iznutra. Poticaji sa strane, pa i masovna apstinencija birača, mogu pokrenuti procese koji će dokinuti funkcioniranje stranaka po modelu kvartovskih bandi, ali korjenite promjene donijet će tek unutarstranačke pobune članova suočenih s mogućnošću potpune društvene marginalizacije svojih partija.

Prvi krug izbora župana u Sisačko-moslavačkoj županiji još je jedan dokaz da je proces društvene marginalizacije političkih stranaka uzeo maha. Ako ništa drugo, većina birača jasno je pokazala da ne žele više biti ovce za šišanje. I kampanja za predsjedničke izbore već sada pokazuje da će se i taj izbor pretvoriti u anketiranje birača koje će pokazati kakvi su rejtinzi političkih stranaka godinu prije parlamentarnih izbora. Ponajprije će se pokazati rejtinzi HDZ-a i SDP-a jer su njihovi kandidati, Kolinda Grabar Kitarović i Ivo Josipović, već sada iskočili kao glavni potencijalni pobjednici. Ono što ih izdvaja u odnosu na druge kandidate koji su već ušli u izbornu utrku ili to namjeravaju učiniti jest da su uz njih odmah stali vjerni stranački birači. I koliko god oboje glumatali da žele biti predsjednici svih građana, na koncu će pobijediti ona/onaj koji uspije mobilizirati više birača političkih stranaka koje ih podržavaju. Stranačkih se birača ne usude odreći jer su bez njihove podrške unaprijed osuđeni na izborni poraz, a velik broj ostalih birača odbijaju upravo stoga što su kandidati sve omraženijih političkih stranaka.

Povećana apstinencija birača izgledna je dakle i na predsjedničkim izborima. Zato se oni pretvaraju u preskupu anketu stranačkih rejtinga, u kojoj sve manje birača želi sudjelovati. Dodatni je to argument u prilog zagovornicima ukidanja neposrednih predsjedničkih izbora i njihova prebacivanja u parlament – ako ni zbog čega drugoga, onda zbog znatne uštede proračunskog novca, ali i ukidanja nepotrebne i jalove predizborne kampanje, koja se pretvorila u brbljaonicu i putujući cirkus u kojemu se 'institucija predsjednika' (kako bi rekao Davor Šuker) ukazuje na nogometnim igralištima, raznoraznim sajmovima, misama, seoskim i gradskim zabavama… Koga to više u zemlji sve gladnijih ljudi zanima osim stranačkih vjernika i poslušnika?

1/1